Vijesti

U Srednjobosanskom kantonu, zahvaljujući prije svega privatnom kapitalu, turizam je postao ozbiljna privredna grana. Jajce, Travnik i Vlašić, prema ocjenama Turističke zajednice FBiH, nalaze se među deset najposjećenijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini.

Iako ovakve ocjene gode, turistički radnici u Srednjobosanskom kantonu kažu da su one rezultat ulaganja i truda, ali i tradicije u turizmu, koji je ovdje ozbiljna turistička grana.

Kraljevski grad Jajce, koji su zvali Bosanska Venecija i Kontinentalni Dubrovnik, sa svojih 29 nacionalnih spomenika, Velikim i Malim Plivskim jezerom, mlinčićima i vodopadom smještenim u centru grada, ima sve preduvjete da bude na top listi turističkih destinacija. Ovdje je već 1879. izgrađen jedan od četiri hotela u Bosni i Hercegovini. Uz Jajce, tu je i Travnik, a uz kulturno-historijske spomenike, te rodnu kuću nobelovca Ive Andrića, posebnu pažnju plijeni Plava voda.

“Jajce i Travnik napravili u prošloj godini jako dobar i kvalitetan posao”, kaže Miroslav Matošević direktor Turističke zajednice SBK-a, dodajući kako su jako puno unaprijedili turističku ponudu i organiziranost.

Tvrtko Zrile, član Upravnog odbora Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu Jajca, ističe kako je vodopada prošle godine posjetilo preko 50.000 turista, tvrđavu 25.000, katakombe 20.000. Kako naglašava, “to su oni turisti koji su platili kartu”.

Nezaobilazno mjesto na listi uspješnih turističkih destinacija je i Vlašić. Uz tradicionalnu zimsku ponudu, posljednjih godina postaje prepoznatljiv kao turističko odredište svih 365 dana u godini.

“Tu su šetališta, planinarske i biciklističke staze, mala igrališta za rekreativne sportove – postoji i projekt stadiona za veliki fudbal, konji za jahanje, bazeni”, navodi Goran Šarić, vlasnik vertikalnog transporta na Vlašiću.

Nezaobilazno mjesto kada je turizam u pitanju pripada Fojnici, koja je u protekloj godini zabilježila više od 140.000 noćenja. Sve ovo praktično potvrđuje da je u ovom kantonu, zahvaljujući prije svega privatnom kapitalu, turizam postao ozbiljna privredna grana.

(federalna.ba)

Pozivaju se svi na ovogodišnji program Pokladne povorke i Bala pod maskama!

Poziv prenosimo u cijelosti:

“Dragi naši sugrađani,

Kao što je to već poznato i ove godine održat će se neizostavna Napretkova manifestacija „Bal pod maskama“ 06. veljače 2016. godine u hotelu Turist s početkom u 19 sati. Vjerujemo da ćete se kao i svake godine odazvati u velikom broju i oduševiti nas svojim kreacijama koje iz godine u godinu maštovitija.

Također ste svi pozvani na „Pokladnu povorku“ koja će se održati ispred Doma kulture 09. veljače 2016. godine. Na ovogodišnjoj Pokladnoj povorci očekujemo nekoliko stotina sudionika. Organizator ovog programa je HKD Napredak Jajce, O.Š.“Braća Jezerčić-Divičani“, O.Š. 13.Rujan i JPU Dječiji vrtić “Bare”. Dođite podržati djecu u njihovoj kreativnosti i maštovitosti.

S nestrpljenjem vas iščekujemo.”

Na istočnoj strani gradskih bedema nalaze se tri tabije i to:jedna u Gornjem gradu,druga ispod kuće Hidajeta Kršlaka i treća ponize Travničke kapije.Tabije su dobro očuvane i s vremena na vrijeme opravljane. Na najljepšem i najpristupačnijem mjestu nalazi se tabija u Gornjem gradu. Narod ju je volio kao nešto što mu služi za njegove svakodnevne potrebe i o njoj brigu brinuo više nego opštinska vlast za vrijeme bivše Jugoslavije (Kraljevine).Na sredini tabije nalazila se velika lipa, koja se može vidje ti na jednoj fotografiji iz vremena austrougarske okupacije. Ispod njene krošnje ljeti se ponajviše okupljao stariji svijet i u debeloj hladovini posmatrao divne predjele s desne i lijeve obale Vrbasa.

Pred veče su se na tabiji okupljali mladići i djevojke iz grada, ašikovali, pjevali sevdalinke i druge pjesme, ponekad i revolucionarne (vrijeme između 2 Svjetska rata).

Uz samu tabiju nalazila se Tabija kapija. S jedne i druge strane kapija je bila vezana gradskim bedemom i s njime činila jednu cjelinu. Po širini i zasvođenoj visini bila je znatno manja nego Travnička i Banjalučka kapija.

Tabija kapija je porušena za vrijeme austrougarske okupacije. Porušio ju je Mahdžubeg Kulenović, jedan od prvih načelnika gradske opštine poslije okupacije. Stanovao je u Gornjoj mahali. Vremena,navike i potrebe u svakodnevnom životu su se počele mijenjati. Načelniku se više nije išlo pješice u grad. Zato je u Konjicu kupio fijaker, za vagon kukuruza u zrnu. Kada je fijaker stigao u Jajce, ispostavilo se da ne može proci kroz Tabija kapiju,šjer je bio nesto širi. Mahdžubeg je naredio da se kapija poruši .

Sa tabije se u Gornjem gradu nekad čula pjesma harmanskih i mahalskih djevojaka kojima su zastinjske djevojke uzvraćale svojom pjesmom sa stijene zastinjske, poznate kao Razin kamen. Zastinjani i danas drže da oni umiju najbolje zapjevati. Bio je to na neki način ondašnji ,spontani „festival“, natpjevavanje bez nagradjenih. Nagrada i nije bilo,naravno, već bi djevojki sa lijepim glasom bila nagrada što bi bila u „prvom planu“ u svom društvu, i što se na njih više „bacalo momačko oko“. Bilo je ovo mjesto gdje bi se nakon teravija , u toplim periodima, išlo „kahven’isati “ na tabiju. Bilo je takođe i mjesto ašikovanja odakle bi cure slale svoje „bodygarde“ – mlađe sestre ili braću kudgod, kako bi uhvatile priliku za ašikovati…

(H. Eminefendić „Jajce 1878-1941“, Jajce 1989.god.)

Jajce je jedno od 19 mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su podignute sahat – kule, od kojih je  čak pet izgrađeno na obalama Vrbasa i to u Donjem Vakufu, Pruscu, Gornjem Vakufu i Banjoj Luci.

Sahat-kula u Jajcu razlikuje se od svih drugih u našoj zemlji. To, zapravo, i nije objekat ove vrste, nego obična kapi-kula jajačke tvrđave, u kojoj je negdje poslije njena osnutka postavljen uređaj za otkucavanje vremena.

Sahat-kula se nalazi u Gornjem dijelu grada, u Gornjoj mahali. Iako se nalazi unutar bedema, ona je svojevremeno pripadala fortifikacionom sistemu. Kula je sagrađena u srednjem vijeku, kao isturena kula ispred tvrđave.

Pretpostavlja se da je građena u periodu vladavina Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Kula je sačuvala u cjelini karakter srednjevjekovne ulazne kule prema podgrađu. To je jasno vidljivo po staroj jajačkoj stambenoj aglomeraciji, ali i po karakteru i položaju ovog objekta.

U drugoj polovini 18. stoljeća, u Jajce dolazi i neko vrijeme u njemu živi i radi Muhamed Prozorak, vrstan poznavalac satova i jedan od najpoznatijih bosanskohercegovačkih astronoma toga vremena.

Mnogi smatraju, da je baš on ubjedio Jajčane da im treba sahat – kula, Dizdara nagovorio da kupi sat i astronomska pomagala i sve to smjesti u već postojeću kapi – kulu.

Sahat-kula u Jajcu predstavlja tipičan fortifikacioni objekat. U osnovi predstavlja nepravilni pravougaonik. Zidovi su od lomljenog kamena, na nekim mjestima debljine i do 3,50 m. Kao vezivno sredstvo korišten je hidraulični krečni malter.

Sahat-kula je često popravljana i prepravljana. Čitavi gornji dijelovi su nespretno izmijenjeni.

Nakon okupacije Bosne i Hercegovine i zauzeća Jajca 7.augusta 1878. godine od strane austro-ugarskih okupacionih četa, odmah prvih dana skinuše vojnici sat i zvono, misleći da je to zvono pripadalo nekada crkvi sv. Luke u Jajcu, kada je ona nakon turske okupacije 1528 pretvorena u džamiju.

– Prema kazivanjima izvjesnog Hadže Šećerćehajića objekat je ustvari za vrijeme osmanske uprave preinačen u sahat-kulu, a satni mehanizam bio je okačen iznad kapije, na luku sa istočne strane. O održavanju sata brinula se porodica Šeherćehajića, čija se kuća nalazila u blizini, navodi nam uposlenik Agencije za kulturno – povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca i turistički vodič Samed Žužić.

Šerifbeg Šeherćehajić, po zanatu sahačija, zadnji je jajački muvekit, koji je upravljao ovom sahat-kulom.

Historijsko područje – Bedemi i tabije starog grada Jajca, u kojem se nalazi i sahat-kula proglašeni su nacionalnim spomenikom BiH.

(Avaz.ba)

U ulici Svetog Luke pod je ukrasila kocka. Ovo je veliki korak u napred s obzirom da je ulica jako prometna. Posebno veliki značaj ima za turizam. U navedenoj ulici nalaze se jedni od najvrijednijih spomenika Jajca, kao što su crkva sv. Marije sa tornjem sv. Luke, Medvjed kula, Katakombe i drugi.

Na nadmorskoj visini od 470 metara nalazi se tvrđava. Građena je u 13. stoljeću i dograđivana za vrijeme osmanske, a zatim austrougarske vlasti. Ostaci prozora ukazuju na to da je tu građena i palača. U sklopu tvrđave se nalaze baruthana i rezervoar za vodu iz kojeg se vodom i danas snabdijevaju okolne kuće. Prema nekim navodima, od tvrđave do vodopada u Jajcu je izgrađen podzemni tunel za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, no, taj tunel je zakopan.

Na samom ulazu u tvrđavu se nalazi portal s grbom kralja Stjepana Tomaševića. Danas, krenete li ka tvrđavi, uglavnom možete sresti zaljubljene parove koji odlaze da uživaju u tišini i pogledu na grad te slušaju šaputanje starih zidina.

U Jajce dolaze brojni turisti iz zemalja regije, ali i inozemstva. Posjećuju srednjovjekovni kompleks grada koji je bio kandidovan za listu UNESCO-a, ali je kandidatura povučena, posjećuju i predivne bogomolje, stare kuće, dolaze da čuju historiju jedne zemlje, obiđu hram biga Mitreja – nepobjedivog boga Sunca, sagrađen u 4. stoljeću, džamiju Esme Sultanije, ali i da vide kosti posljednjeg bosanskog kralja, koje su smještene u Franjevačkom samostanu u Jajcu, u staklenom lijesu.

(visitmycountry.net)

Prvi “Susret Jajčana” – okupljanje Jajčana koji žive u Jajcu i Jajčana koji žive u republikama bivše Jugoslavije, Evrope i ostatka svijeta, zakazan je za 16.7.2016. godine u hotelu “Turist”, s početkom od 20 sati. Ideju za “Susret Jajčana” dala je naša sugrađanka, gospođa Zikreta Dumančić.

Pozivaju se svi zainteresovani da se odazovu putem ovog  Fb- događaja, kojoj su organizatori dali istoimeni naziv “Susret Jajčana”.

Takođe, pozivaju se svi zainteresovani da  napišu svoje prijedloge na stranicu kako bi obogatili sadržaj druženja i slično, a koji bi se nastavio i sutradan, u nedjelju, 17.7.2016.godine.

Za sva pitanja i informacije možete se direktno obratiti osobama koje u sadašnjem sastavu čine Organizacioni odbor:

– Zikreta Dumančić, organizator

– Ivan Popović Pop, član Odbora

– Ivana Pejić, član Odbora.

Pozivaju svi zainteresovani da se priključe kao članovi Odbora kako bi navedenim kolegama olakšali i pomogli u što boljoj i kvalitetnijoj organizaciji prvog “Susreta Jajčana”.

(Jajce Online)

Rufford Small Grant Foundation je Britanska fondacija koja potpomaže biološka istraživanja u državama van EU i nerazvijenim državama u cilju očuvanja i konzervacije vrsta i biodiverziteta uopšte. Ove godine se kongres organizuje na prostoru Balkana te će trajati dva dana 21.-22.03.2016. godine u Banjoj Luci. Na kongresu se predstavljaju 34 učesnika, dobitnika grantova, koji su završili ili tek počeli sa realizacijom projekta na prostoru Balkana (i Turske). Projekti i tematike su uglavnom vezane sa određene biljne i životinjske vrste koje su malo istražene ili ugrožene.

Studenti iz Sarajeva smijera arheologije posjetili su danas 15.12.2015. Jajce. Uz turističkog vodiča obišli su najznačajnije spomenike kraljevskog grada. Posebnu pažnju posvetili su katakombama, crkvi sv. Marije, mitreju i tvrđavi. Prisutan je također bio i arheolog Edin Bujak koji je prethodno radio na brojnim historijskim iskopima u Jajcu.

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart) godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste.

Rođenje bosanskog princa

Možda je marljiva i učena gospođa Truhelka, Ćirina sestra Jagoda, zavirujući u bratova slavna otkrića bosanske drevnosti, znala više nego što je u svom romanu Vojača, objavljenu u Sarajevu prije stotinu i pet godina, znala gdje se mladićem krio budući kralj koji će, potpuno nenajavljeno, naslijediti Tvrtka II. Tvrtkovića Kotromanića. Ali nije znala gdje je sretna Vojača rodila svom zaljubljenu mužu Stjepanu Tomašu sina prvijenca, Stipana!

Tajnom je koprenom prekriven život ljubavne mladosti Vojače i Stjepana Tomaša; živio je u nekoj zabiti, kažu ljetopisci, strijepeći za svoj život u dinastičkim borbama između pristalica kralja Tvrtka II. i kralja Ostoje, za kojeg će, za tog potonjeg, tek kad jednoć u planinsku brvnaru starog patarena upadoše glasonoše bosanskog stanka, čuti krajnju istinu: tražili su mladića koji se zove Stjepan Tomaš, jer je – sin Ostojin.

Rođen s nekom ženom neznanom u tajnosti, ali – da je sin, a to se poreci ne može! lzabrali smo tebe, rekli su, za istinskoga kralja bosanskoga, jer u tebi je krv Ostojina, bosanska od početka svijeta. lzabrali smo tebe, a ne brata tvojega, Radivoja, koji Turcima potpomognut prijestolje išće za sebe samoga. Vojača je stajala skamenjena od čudesna preokreta, od sudbinskog zaleta koji u jednom hipu podiže ljude iz stanja najbjednijega u stanje zlatne omame! Na grudima joj je plakao dječak, zgranut slikom ljudi s mačevima a lica presvučenih zastrašujućim maskama iza kojih su gorjele samo žareće oči.

Kralj Bosanski Stjepan Tomaš kotromanić – kažu kronike franjevačke

bi ubijen od ruke svoga sina i ruke svoga brata…

A kad na prijestolje sjede i osvrnu se unutanjoj zemlji Kraljevstva bosanskoga i po svijetu koji ga je zapljuskivao i u svakoj prigodici progutati hotio, naiđoše silne nevolje: Papa je grmio protiv žestoke hereze što je cijelu Bosnu poklopila, da i sami kralj u opačini život svoj provodi, da u braku nevjeran s nevjerom bludniči, da će poslati križare koji će sve u krvi potopiti i sve nevjerno potamaniti. A sa Istoka čula se jeka bubnjeva, čulo se obrušavanje “nepobjediva i nerazrušiva” Konstaninopolja!

Da ga poput mrava ne zgaze, sagnu šiju i zaroni u vodu krstionice, zajedno sa malodobnim sinom, dragim prvorođenim sinom, princom bosanskim. A ljubav? A Vojača? A zakletve koje su u didovoj nazočnosti izricali poput bijelih golubova, što će s njezinom prisegom najjačega među vjenčavajućim Bošnjanima i Bošnjankama –da će mu dobra biti, i da će mu virna biti sve do svoje smrti?!

Pred drmajućim granicama bosanskog orsaga, okrenu leđa svemu, pa prionu uz Crkvu rimsku, puneći grudi nadom u spas Bosne i naroda svojega u njoj, dobrih Bošnjana! Mijenjajući grozničavu sadašnjost za bilo kakvu budućnost, mogao je vidjeti gotovo sve, osim svoga kraja. Jer, baš kao što je Eshil u Okovanu Prometeju zloguko, nadnijet nad sudbinu ljudi, rekao:

Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.

A kakav li mu lijek za to nađe ti?

Njegovu grud napućih slijepim nadama.

Bošnjanin, despot na srpskom prijestolju

Baš tako, kroz odmotane godine koje su žestoko napinjale svaku stvar u Bosni, svako bosansko žiće, dođoše i one potrage za nevjestom: Vidje Tomaš da u susjednoj, u despotovini serbskoj, u despota Lazara Brankovića nema nasljednika ali ima Jelaču, čisto dijete od dvanaest godina.

Naskoro, smrt zateče Lazara, i to u godini 1458., kad se sastavi namjesništvo nad despotovinom s Mihailom Anđelovićem, ratu vićnu, i bratom despotovim, slijepim Stefanom, i ženom Lazarovom, despoticom Jerinom. A desi se i to da Mihailo imade brata koji je i do vezirskih časti dosezao, Mahmud-pašu, vojskovođu u turskoj vojsci, beglerbega Rumelije, znamenita pjesnika uz to, pod tajnim imenom – Adni, hej! Pa se desi da taj Mihailo propusti jedan odred Turaka u Smederevo! Pa ga zbog toga okovaše lancima i željezom, a sudbinu despotovine dadoše u ruke onoga slijepoga brata Lazareva, tužnog Stefana. Ni oni što svijet promatraju s oba oka, malo dobra u svijetu mogu vidjeti, a kamoli slijepi što opipava svaku stopu na kojoj se treba uspraviti!

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart)godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste. A siroti, za što li samo kriv, slijepi despot, vladar od puke nevolje, Stefan Branković, izgnan bi iz vlastitoga otačstva.

Pa šta će sad bili! Nesretne li zvijezde princa bosanskoga! Na srpskom prijestolju ispuni sedamdeset dana, ni da ga zagrije, pa doživje da vidi kako mu iz ruku ispadaju uzengije vlasti i nesmiljeno tursko oduzimanje tvrdoga grada Smedereva! Sve se to zbi u danu 20., u mjesecu juniju, u istoj, kobnoj, 1459. Stric mu je, onaj svima sumnjivi lijepi Radivoj, pregovarao s Turcima o uvjetima predaje Smedereva, despotovine, smederevskoga blaga i zatamnjenih života: dali su im iznijet što se iznijeti dade, uključiv i živu glavu, u svoju bosansku domaju.

Mara (Jelena) Branković

Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića.
Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija.
Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana viii Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika,
najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače.

Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.
U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

Izvori: Ibrahim Kajan –  Pogled u Bosnu . Tragom bosanskih kraljeva.

Aida Zaćiragić –  Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine.