Na istočnoj strani gradskih bedema nalaze se tri tabije i to:jedna u Gornjem gradu,druga ispod kuće Hidajeta Kršlaka i treća ponize Travničke kapije.Tabije su dobro očuvane i s vremena na vrijeme opravljane. Na najljepšem i najpristupačnijem mjestu nalazi se tabija u Gornjem gradu. Narod ju je volio kao nešto što mu služi za njegove svakodnevne potrebe i o njoj brigu brinuo više nego opštinska vlast za vrijeme bivše Jugoslavije (Kraljevine).Na sredini tabije nalazila se velika lipa, koja se može vidje ti na jednoj fotografiji iz vremena austrougarske okupacije. Ispod njene krošnje ljeti se ponajviše okupljao stariji svijet i u debeloj hladovini posmatrao divne predjele s desne i lijeve obale Vrbasa.

Pred veče su se na tabiji okupljali mladići i djevojke iz grada, ašikovali, pjevali sevdalinke i druge pjesme, ponekad i revolucionarne (vrijeme između 2 Svjetska rata).

Uz samu tabiju nalazila se Tabija kapija. S jedne i druge strane kapija je bila vezana gradskim bedemom i s njime činila jednu cjelinu. Po širini i zasvođenoj visini bila je znatno manja nego Travnička i Banjalučka kapija.

Tabija kapija je porušena za vrijeme austrougarske okupacije. Porušio ju je Mahdžubeg Kulenović, jedan od prvih načelnika gradske opštine poslije okupacije. Stanovao je u Gornjoj mahali. Vremena,navike i potrebe u svakodnevnom životu su se počele mijenjati. Načelniku se više nije išlo pješice u grad. Zato je u Konjicu kupio fijaker, za vagon kukuruza u zrnu. Kada je fijaker stigao u Jajce, ispostavilo se da ne može proci kroz Tabija kapiju,šjer je bio nesto širi. Mahdžubeg je naredio da se kapija poruši .

Sa tabije se u Gornjem gradu nekad čula pjesma harmanskih i mahalskih djevojaka kojima su zastinjske djevojke uzvraćale svojom pjesmom sa stijene zastinjske, poznate kao Razin kamen. Zastinjani i danas drže da oni umiju najbolje zapjevati. Bio je to na neki način ondašnji ,spontani „festival“, natpjevavanje bez nagradjenih. Nagrada i nije bilo,naravno, već bi djevojki sa lijepim glasom bila nagrada što bi bila u „prvom planu“ u svom društvu, i što se na njih više „bacalo momačko oko“. Bilo je ovo mjesto gdje bi se nakon teravija , u toplim periodima, išlo „kahven’isati “ na tabiju. Bilo je takođe i mjesto ašikovanja odakle bi cure slale svoje „bodygarde“ – mlađe sestre ili braću kudgod, kako bi uhvatile priliku za ašikovati…

 

 

(H. Eminefendić „Jajce 1878-1941“, Jajce 1989.god.)