U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart) godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste.

Rođenje bosanskog princa

Možda je marljiva i učena gospođa Truhelka, Ćirina sestra Jagoda, zavirujući u bratova slavna otkrića bosanske drevnosti, znala više nego što je u svom romanu Vojača, objavljenu u Sarajevu prije stotinu i pet godina, znala gdje se mladićem krio budući kralj koji će, potpuno nenajavljeno, naslijediti Tvrtka II. Tvrtkovića Kotromanića. Ali nije znala gdje je sretna Vojača rodila svom zaljubljenu mužu Stjepanu Tomašu sina prvijenca, Stipana!

Tajnom je koprenom prekriven život ljubavne mladosti Vojače i Stjepana Tomaša; živio je u nekoj zabiti, kažu ljetopisci, strijepeći za svoj život u dinastičkim borbama između pristalica kralja Tvrtka II. i kralja Ostoje, za kojeg će, za tog potonjeg, tek kad jednoć u planinsku brvnaru starog patarena upadoše glasonoše bosanskog stanka, čuti krajnju istinu: tražili su mladića koji se zove Stjepan Tomaš, jer je – sin Ostojin.

Rođen s nekom ženom neznanom u tajnosti, ali – da je sin, a to se poreci ne može! lzabrali smo tebe, rekli su, za istinskoga kralja bosanskoga, jer u tebi je krv Ostojina, bosanska od početka svijeta. lzabrali smo tebe, a ne brata tvojega, Radivoja, koji Turcima potpomognut prijestolje išće za sebe samoga. Vojača je stajala skamenjena od čudesna preokreta, od sudbinskog zaleta koji u jednom hipu podiže ljude iz stanja najbjednijega u stanje zlatne omame! Na grudima joj je plakao dječak, zgranut slikom ljudi s mačevima a lica presvučenih zastrašujućim maskama iza kojih su gorjele samo žareće oči.

Kralj Bosanski Stjepan Tomaš kotromanić – kažu kronike franjevačke

bi ubijen od ruke svoga sina i ruke svoga brata…

A kad na prijestolje sjede i osvrnu se unutanjoj zemlji Kraljevstva bosanskoga i po svijetu koji ga je zapljuskivao i u svakoj prigodici progutati hotio, naiđoše silne nevolje: Papa je grmio protiv žestoke hereze što je cijelu Bosnu poklopila, da i sami kralj u opačini život svoj provodi, da u braku nevjeran s nevjerom bludniči, da će poslati križare koji će sve u krvi potopiti i sve nevjerno potamaniti. A sa Istoka čula se jeka bubnjeva, čulo se obrušavanje “nepobjediva i nerazrušiva” Konstaninopolja!

Da ga poput mrava ne zgaze, sagnu šiju i zaroni u vodu krstionice, zajedno sa malodobnim sinom, dragim prvorođenim sinom, princom bosanskim. A ljubav? A Vojača? A zakletve koje su u didovoj nazočnosti izricali poput bijelih golubova, što će s njezinom prisegom najjačega među vjenčavajućim Bošnjanima i Bošnjankama –da će mu dobra biti, i da će mu virna biti sve do svoje smrti?!

Pred drmajućim granicama bosanskog orsaga, okrenu leđa svemu, pa prionu uz Crkvu rimsku, puneći grudi nadom u spas Bosne i naroda svojega u njoj, dobrih Bošnjana! Mijenjajući grozničavu sadašnjost za bilo kakvu budućnost, mogao je vidjeti gotovo sve, osim svoga kraja. Jer, baš kao što je Eshil u Okovanu Prometeju zloguko, nadnijet nad sudbinu ljudi, rekao:

Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.

A kakav li mu lijek za to nađe ti?

Njegovu grud napućih slijepim nadama.

Bošnjanin, despot na srpskom prijestolju

Baš tako, kroz odmotane godine koje su žestoko napinjale svaku stvar u Bosni, svako bosansko žiće, dođoše i one potrage za nevjestom: Vidje Tomaš da u susjednoj, u despotovini serbskoj, u despota Lazara Brankovića nema nasljednika ali ima Jelaču, čisto dijete od dvanaest godina.

Naskoro, smrt zateče Lazara, i to u godini 1458., kad se sastavi namjesništvo nad despotovinom s Mihailom Anđelovićem, ratu vićnu, i bratom despotovim, slijepim Stefanom, i ženom Lazarovom, despoticom Jerinom. A desi se i to da Mihailo imade brata koji je i do vezirskih časti dosezao, Mahmud-pašu, vojskovođu u turskoj vojsci, beglerbega Rumelije, znamenita pjesnika uz to, pod tajnim imenom – Adni, hej! Pa se desi da taj Mihailo propusti jedan odred Turaka u Smederevo! Pa ga zbog toga okovaše lancima i željezom, a sudbinu despotovine dadoše u ruke onoga slijepoga brata Lazareva, tužnog Stefana. Ni oni što svijet promatraju s oba oka, malo dobra u svijetu mogu vidjeti, a kamoli slijepi što opipava svaku stopu na kojoj se treba uspraviti!

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart)godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste. A siroti, za što li samo kriv, slijepi despot, vladar od puke nevolje, Stefan Branković, izgnan bi iz vlastitoga otačstva.

Pa šta će sad bili! Nesretne li zvijezde princa bosanskoga! Na srpskom prijestolju ispuni sedamdeset dana, ni da ga zagrije, pa doživje da vidi kako mu iz ruku ispadaju uzengije vlasti i nesmiljeno tursko oduzimanje tvrdoga grada Smedereva! Sve se to zbi u danu 20., u mjesecu juniju, u istoj, kobnoj, 1459. Stric mu je, onaj svima sumnjivi lijepi Radivoj, pregovarao s Turcima o uvjetima predaje Smedereva, despotovine, smederevskoga blaga i zatamnjenih života: dali su im iznijet što se iznijeti dade, uključiv i živu glavu, u svoju bosansku domaju.

Mara (Jelena) Branković

Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića.
Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija.
Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana viii Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika,
najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače.

Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.
U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

Izvori: Ibrahim Kajan –  Pogled u Bosnu . Tragom bosanskih kraljeva.

Aida Zaćiragić –  Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine.

JU Agencija za kulturno – povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca svim građanima čestita 1. Mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.

Hrvatsko kulturno društvo Napredak podružnica Jajce organizira Tradicionalni božićni koncert 19. prosinca 2015. godine u Domu kulture s početkom u 18.00 sati.

Gost koncerta je Sandra Bagarić, hrvatska operna pjevačica i glumica s bosanskohercegovačkim korijenima. Pored Sandre Bagarić nastupit će i Napretkovo zbor Nikola Šop, Veliki crkveni zbor te zbor Frame Jajce.

Nakon koncerta nastavit će se druženje uz božićne pjesme kuhano vino i čaj kod Napretkovog božićnog drvca gdje će se održati i božićni sajam. Predsjednik HKD Napretka Jajce Dragan Glavaš istaknuo je kako je sajam još u svome razvoju te se nada da će sajam jednog dana prerasti u znatno veću i dužu manifestaciju koja će povezati sve koji slave Božić.

HKD Napredak poziva sve građane Jajca da posjete Napretkov Tradicionalni božićni koncert.

Jajčanin A.M. (ime poznato redakciji), uposelnik jedne građevinske firme iz Jajca, pronašao je ovih dana vrijedan novčić. Radi se o slučajnom nalazu koji je pronađen prilikom radova na vodovodu na Harmanima, izvan utvrdenja Starog grada u Jajcu.

Radi se o pojedinačnom nalazu, to znači da je neko novčić svojevremeno izgubio, ispao mu je iz džepa, kao što nama danas ispadne neka kovanica. Takvih slučajeva ima prilično i bilo tko može naletjeti na „nalaz“ čim malo začeprka, osobito ako je riječ o kontinuiranom naseobinskom prostoru.

–Prilikom izvođenja radova na izgradnji vodovodne infrastrukture u naselju Harmani pronašao sam novčić. Malo sam ga očistio i oprao pod vodom i vidio sam da se radi samo o Austrijskoj kovanici, rekao je pronalazač.

Novčić je promjera oko 25 mm, a većim dijelom je oštećen. Kontaktirali smo Miru Ladan, mladu arheologinju iz Jajca za stručno mišljenje.

– Riječ je o pojedinačnom nalazu koji je mnogo oštećen. Na licu kovanice je ugravirano “EIN KREUZER 1816” , a na naličju vjerovatno grb koji je oštećen. S obzirom da je lokalitet na kojem je novčić pronađen mjesto kontinuiranog života, vjerovatno možemo pronaći još neke površinske nalaze koji datiraju iz tog perioda, izjavila je Mira Ladan za portal Jajce Online.

(JAJCE ONLINE)

Protekli vikend na planini Vlašić svečano je upriličeno otvaranje zimske sezone skijanja. U sklopu otvaranja nove sezone na Valšiću održana je prva “Grahijada” te upriličeno proglašenje pobjednika.

Srednja Bosna ima najviše skijaških centara, rekao je, između ostalog, direktor Turističke zajednice SBK, Miroslav Matošević.

“U 2015. godini strategija je bila suradnja s privatnim sektorom, što smo u velikoj mjeri i realizirali u skladu s kapacitetima i ograničenim resursim kojima smo raspolagali. Danas otvaramo zimsku turističku sezonu u SBK u koju su uključeni skijaški centar ‘Brusnica’ Fojnica, skijaški centar ‘Busovačka planina’ i skijaški centar ‘Pridolci’ općina Busovača, skijaški centar ‘Rostovo’ Bugojno, skijaški centar ‘Raduša’ Gornji Vakuf/Uskoplje, skijaški centar ‘Rača’ Jajce te skijaški centar na Vlašiću”, rekao je Matošević.

Svi skijaški centri imaju perspektivu, ali i velike probleme, dodao je. Srednjobosanski kanton u 2014. godini zauzeo je treće mjesto u turističkom smislu posjećenosti i noćenja, iza Kantona Sarajevo te Hercegovačko-neretvanskog kantona. Prema najavama, otvorenjem nove turističke sezone u dva dana će biti ostvareno oko 7.000 noćenja, a direktor TZ SBK otvaranje nove sezone je posvetio medijima koji su redovno prenosili informacije gostima.

I ove godine u sklopu otvaranja zimske turističke sezone održala se već tradicionalna turističko-zabavna manifestacija „Šankanje“, u okviru koje su nastupile popularne zvijezde kao što su Jelena Rozga i Halid Bešlić, te brojni DJ-evi iz BiH.

Posebno zanimljivo je predanje o mučeničkoj smrti kralja Stjepana Tomaševića. Pripovijeda se da je sultan Mehmed Fatih II želio zarobiti kralja koji se krio u Ključu te je za njim poslao Mahmud-pašu sa 20.000 konjanika. No, sultanovi podanici nisu uspjeli prići dobro utvrđenom gradu već su počeli pregovarati s kraljem. Mahmud-paša je kralju i njegovoj porodici obećao sigurnost, ali kada se predao obećanje je pogaženo.

Prema predanju, sultan je, da bi umirio svoju savjest, izdao fetvu prema kojoj on kao gospodar nije bio dužan održati riječ svog podanika.

Sultan je htio da kralj pati nakon smrti, pripovijeda se, te je naredio da kralj bude pokopan na mjestu koje se uvijek vidi iz Jajca, ali sa kojeg se ne može vidjeti Jajce. Historičari pišu da su kralju živom oderali kožu i privezali ga za kolac te su njegovo tijelo sahranjivali uz udaranje u bubanj načinjen od njegove kože.

Godine 1888. Ćiro Truhelka je iskopao kosti kralja Stjepana Tomaševića i od tada se one nalaze u Franjevačkom samostanu.

(visitmycountry.net)

Kršlakova stara kuća smještena je unutar gradskih zidina, u Donjoj mahali. Nema preciznih podataka o vremenu gradnje ove kuće, mada se po načinu zidanja, vrsti i kvalitetu veziva može svrstati pred kraj 18. stoljeća.

Kršlakova stara kuća ima suteren, prizemlje i sprat, a po tlocrtnoj koncepciji čiste oblike karakteristične za gradsku stambenu arhitekturu Jajca. Kršlakova kuća, kao i ostali objekti smješteni na ovom prostoru, izgleda kao da je organski izrasla iz terena. Tom utisku doprinose: prizemlje urađeno od kamena, bijelo okrečen sprat i strmi četverovodni  krov pokriven šindrom.

Kuća ima prostranu kaldrmisanu avliju u koju se ulazi kroz kapiju i koja je zatvorena visokim kamenim zidom, jednim dijelom pokrivenim šindrom. U avliji se nalazi česma sa kamenim koritom. Objekat je restauriran u periodu 2005-2007.godine. Prije restauracije, u toku rata u Bosni i Hercegovini, objekat je bio u potpunosti uništen.

Pogledajte video NTV Hayat o zanimljivoj galeriji koja je  smještena u autentičnom prostoru i mami sve više i više turista.

(jajce-online.com)

Pinco Casino, heyecan verici casino deneyiminizin adresi! En popüler slot oyunları, canlı casino seçenekleri ve büyük kazanç fırsatları burada sizi bekliyor. Pinco online Türkiye ayrıcalıklarıyla, kazanmaya bugünden başlayın!

O Lukinom životu ne zna se gotovo ništa, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Ono što se može zaključiti iz njegovih spisa jest da je vjerojatno bio porijeklom iz sirijskog grada Antiohije (danas u jugoistočnoj Turskoj), te da se služio grčkim jezikom. Nije moguće tačno zaključiti ni je li bio iz poganske ili iz židovske obitelji u kojoj se govorio grčki.

Nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na Zemlji. Bio je pratitelj i učenik svetoga Pavla što se iščitava iz Pavlovih poslanica te Djela apostolskih. Izučio je medicinu u Antiohiji i Tarzu. Obratio se na kršćanstvo. Na brodovima je radio kao liječnik. Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke. Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj. Za njegove kosti vjerovalo se da su ljekovite tako je kosti u srednjem vijeku Đurad Branković despot srbski otkupio od tadašnjeg osmanskog sultana za 30 000 dukata (oko 70 kg zlata). Kada se ženi posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević sa kćerkom despota srpskog Jelenom Marom Branković ona te kosti donosi kao miraz u Jajce. U tu čast se gradi zvonik koji dans ima ime Zvonik Sv. Luke. 1463. godine sultan Mehmed II dolazi u Jajce i dao je pogubit posljednjeg bosanskog kralja i mnogo bosanske vlastele i upravo tad pada Bosna i prestaje Bosansko kraljevstvo. Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu – kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.