U srijedu 13.11.2013. godine Jajce je posjetila konzulica Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Banjaluci. Domaćini u Jajcu su bili Općinski načelnik g. Edin Hozan i predsjedavajući Općinskog vijeća g. Branko Bungić. Konzulica je posjetila nacionalni spomenik Katakombe i bila oduševljena i fascinirana ovim spomenikom.
Jelena Branković (kasnije Mara ili Marija; rođena 1447. godine, umrla nakon 1500. godine) je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tako posljednja bosanska kraljica. Iako se njena posvekrva, Katarina Kosača, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Mara.
Posljednja bosanska kraljica je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantijske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena (neki izvori je nazivaju i Jelača). Jelena nije imala braće, već dvije mlađe sestre Jerinu i Milicu Branković.
Njen otac je u trenutku njenog rođenja imao dva starija brata, Grgura i Stefana, ali oba oslijepljena i tako uskraćena za vladavinu. Ovakva situacija učinila je Jelenu poželjnom udavačom, budući da je njen muž mogao tražiti vlast nad Srbijom po njenom pravu.
Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458. godine. Skrbništvo nad Jelenom su od tada dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. godine, Osmanlije su započele osvajanje Srbije. Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, a njen brak je mogao spasiti ili uništiti državu.
Brak
Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene kojoj je u miraz bila ostavljena cijela država. Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458. godine, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca, Stjepana Tomaša, i Jelenine majke, despotice Jelene.
Srpska despotica
Dana 1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458. godine.
Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i moći svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu.
Bosanska kraljica
Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Jelenin muž je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije. Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.
Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen – Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio Osmanlijskog Carstva. Kraljica Mara je moći svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.
Djeca
Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kraljica Mara je sa Stjepanom Tomaševićem imala dvoje neimenovane djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke.
Udovištvo
Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada Bosne. Dok je njena posvekrva, kraljica Katarina, pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom Carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.
Odnosi s Dubrovnikom
Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu – kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.
Život u Splitu
Sa svojom pratnjom, koju su činile bosanske velmože, mlada udovica se skrasila u Splitu, u benediktinskom manastiru Sveti Stjepan pod borovima. Tu je redovno primala u posjetu svoje zemljake, ali i Mađare, što se nije svidjelo mletačkoj vladi. Stoga su Mlečani naredili splitskom knezu da je udalji iz Splita na primjeren način. Mara je ubrzo zamoljena da se preseli u Šibenik ili neki susjedni otok. Uvrijeđena ovakvim postupanjem, kraljica je 1466. godine napustila Split i zaputila se u Istru, odakle je otišla majci u Ugarsku.
Mara u Osmanskom carstvu
Godine 1474. obraća se Dubrovačkoj Republici sa zahtjevom da joj se isplati zaostavština njenog muža koja je kod njih bila sačuvana. Dubrovnik joj to odbija učiniti, nalazeći za to razne razloge, te isto čini 1477. godine kada kraljica ponavlja svoj zahtjev. Godine 1485. Mara putuje u Carigradu na dvor sultana Bajazida II i žali mu se da joj Dubrovnik odbija izručiti zlato koje je kod njih pohranio njen muž. Sultan u oktobru naređuje Dubrovniku da joj se preda njena udovština, a u martu sljedeće godine naređuje joj se isplati velika suma novca koja je vjerovatno predstavljala neku zaostavštinu bosanskog dvora.
Danas 28.10.2013. godine učenici četvrtog razreda gimnazije “Nikola Šop” u sklopu terenske nastave islamske i katoličke vjeronauke posjetili su nacionalni spomenik Katakombe u Jajcu. JU ” Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca” je učenike oslobodila plaćanja ulaznica i obezbjedila kratko predavanje o nacionalnom spomeniku Katakombe.
Postovani!
Prije nekoliko dana sam Vam proslijedila obavjestenje o promociji knjige Vojislava Vujanovica “Plodovi i trajanja” koja je posvecena Pozorisnim/ Kazalisnim igrama u Jajcu. Ne mogu na facebook-u pronaci adrese ostalih Udrzenja Jajcana u BiH , Europi i svijetu.Molim Vas da mi maksimalno pomognete u organizaciji i obavijestite sve moguce udruge, kao i vase clanove.
Dakle, sve koji su u mogucnosti da dodju na promociju u salu Kamernog teatra 55, Titova 52, u 19 sati, 20.11 2013 godine.Promociji ce nazociti autor knjige g.Vojo Vujanovic, o knjizi govori prof.dr.Sulejman Bosto, a odlomke iz knjige cita Hasija Boric.Promociji ce svakako nazociti i organizatori Festivala iz Jajca, najvjerniji gledaoci, te delegacija Opcine Jajce.
Pokusacemo ovom prilikom i da se ponovno organiziramo oko Udruzenja Jajcana u Sarajevu.
Uz srdacne pozdrave i sa zahvalnoscu, Vasa sugradjanka Hasija Boric, glumica Narodnog pozorista iz Sarajeva.
Dana 04.09.2013. godine direktor prestižne Turske agencije Fidan Tours g. Halil Ibrahim Okomuş je sa svojim saradnicima, na inicijativu direktora JU “Agencije za kulturno povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca” g. Huse Hadžića, boravio u Jajcu. Fidan Tours je najveća Turska turistička agencija u Bosni i Hercegovini, koja radi na dolasku sve većeg broja Turskih turista u Bosnu i Hercegovinu.
Pored direktora Agencije delegaciju Fidan Tours-a su primili i ugostili načelnik Općine Jajce g. Edin Hozan i glavni imam Medžlisa IZ Jajce g. Zehrudin Hadžić.
Razgovaralo se na temu povećanja broja turista iz Turske i njihovog dužeg zadržavanja u Jajcu. Delegacija iz Fidan Tours-a su iznenađeni bogatstvom turističkog potencijala u Jajcu i obećali su da će organizirati što češće dolaske turista u što većem broju i sa dužim zadržavanjem, za razliku od dosadašnje prakse.
O Lukinom životu ne zna se gotovo ništa, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Ono što se može zaključiti iz njegovih spisa jest da je vjerojatno bio porijeklom iz sirijskog grada Antiohije (danas u jugoistočnoj Turskoj), te da se služio grčkim jezikom. Nije moguće tačno zaključiti ni je li bio iz poganske ili iz židovske obitelji u kojoj se govorio grčki. Nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na Zemlji. Bio je pratitelj i učenik svetoga Pavla što se iščitava iz Pavlovih poslanica te Djela apostolskih. Izučio je medicinu u Antiohiji i Tarzu. Obratio se na kršćanstvo. Na brodovima je radio kao liječnik.
Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke. Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj.
Za njegove kosti vjerovalo se da su ljekovite tako je kosti u srednjem vijeku Đurad Branković despot srbski otkupio od tadašnjeg osmanskog sultana za 30 000 dukata (oko 70 kg zlata).
Kada se ženi posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević sa kćerkom despota srpskog Jelenom Marom Branković ona te kosti donosi kao miraz u Jajce. U tu čast se gradi zvonik koji dans ima ime Zvonik Sv. Luke.
1463. godine sultan Mehmed II dolazi u Jajce i dao je pogubit posljednjeg bosanskog kralja i mnogo bosanske vlastele i upravo tad pada Bosna i prestaje Bosansko kraljevstvo. Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu – kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.
Danas posljednji ostatci Luke Evanđeliste se nalaze u Padovi u Italiji, u bazilici svete Justine.
izvor: wikipedia
Zvonik Sv. Luke u Jajcu
Crkva Sv.Marije sa zvonikom Sv. Luke u Jajcu
Bosanske stare kuće u Jajcu su sličnog oblika kao u ostalim dijelovima Bosne ali specifičnog izgleda. Specifičnost stare jajačke kuće je zbog terena na kojem su nestajale. Zbog potrebe za obradivim zemljištom, za lijepom avlijom-dvorištem kuće su uvijek pravljenje na najkamenitijem djelu posjeda. Stara jajačka kuća uvijek jednim djelom u kamen ili zemlji i uvijek sa dobrim podrumom. Podrum i magaze su služile za odlaganje namirnica, jer u takvim podrumima je uvijek konstatna temperatura oko 10-tak stepeni celzija. Posebna pažnja se vodila da pendžer – prozor ne gleda u komšijin, sve zbog održavanja dobrih komšijskih odnosa.
Kuće u Jajcu su većinom na dvije etaže, prva etaža se uvijek zidala kombinacijom kamena i drvenih geda, dok druga je često bila od drvenih grada i sedre (vrsta poroznog materijala kojeg proizvode mikro organizmi u Plivi). Za pokrov se koristila drvena šindra, ali kasnije šindra pokrivena limom jer je lim mnogo dugotrajniji materijal.
pogled na panoramu Jajca
Nacionalni spomenik Filipovića kuća
Privatne kuće sa limenim pokrovom
Nacionalni spomenik Kršlakova kuća
Basamke – stepenice u Kršlakovoj kući
Drvena šindra na Omerbegovića kući
Pogled na unutrašnjost drvene šindre
Omerbegovića kuća
Penđer-prozor na Kršlakovoj kući
Penđer-prozor na Kršlakovoj kući, pogled na avliju-dvorište
Privatna kuća sa limenim pokrovom
Vrata na Kršlakovoj kući
Prikaz staro-bosanske sobe u etno muzeju grada Jajca
Plivska jezera će da blistaju u punom svom sjaju. Na inicjativu Općinskog načelnika g. Edina Hozana urađena je rasvjeta i postavljene su nove klupe. Uskoro se očekuje i sanacija javnog toaleta.
Dana 07.09. 2013.godine Rimski logor na tvrđavi u Jajcu je prošao uspješno. Zahvaljujemo “Društvu za Rimsku istoriju i kulturu Ptuj”, načelniku Općine Jajce g. Edinu Hozanu, planinarskom društvu Ljubitelji prirode Jajce, KUD-u Jajcu, KUD-u Preporod Jajce i svim ostalim volonterima.
Više slika na našoj facebook stranici.
Stari grad Komotin predstavlja primjer srednjovjekovnog utvrđenog dvorca. Građen je na način da su vanjske strane bile dobro utvrđene kako bi stanovnicima pružio sigurnost od neprijateljskih napada. Komotin nije bio ratna utvrda već vlastelinski dvor sa svim karakterističnim prostorima koje imaju objekti te vrste. Fortifikacioni karakter Komotina je posljedica njegovog smještaja na uzvisini, zatim otežanim prilazom preko planinskih serpentina i jarkom preko kojeg je bio izgrađen drveni pokretni most. Stari grad je smješten na vrhu uzvisine tako da ima širok pregled na nesvakidašnje prirodno okruženje. Izgled srednjovjekovne utvrde Komotinu daju visoki kameni zidovi čija debljina iznosi cca 1,2 do 1,4 m.
Ćiro Truhelka navodi da se sam grad gotovo do krova sačuvao, te da nije bio ratna utvrda nego dvor, s popratnim prostorijama prilagođenim vlasteli, što uvećava vrijednost Komotina. O postojanju grada malo što nam je poznato, ali je izvjesno da je postojao već u 15. stoljeću. U historiji se Komotin spominje samo jednom, i to 1497. godine. Naime, bosanski namjesnik Alibeg zauzeo je navedene godine Komotin i u njemu postavio svoju posadu, iako je između Ugarske i Porte (Osmansko carstvo) postojalo primirje. Kada je o tome stigla vijest u Budim, poslao je kralj poslanstvo u Carigrad da protestvuje protiv ovog nasilja usred mirnog doba.
