Jelena Branković (kasnije Mara ili Marija; rođena 1447. godine, umrla nakon 1500. godine) je bila žena posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i tako posljednja bosanska kraljica. Iako se njena posvekrva, Katarina Kosača, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Mara.

Posljednja bosanska kraljica je bila najstarija kćerka srpskog despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantijske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata pretposljednjeg bizantijskog cara Ivana VIII Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena (neki izvori je nazivaju i Jelača). Jelena nije imala braće, već dvije mlađe sestre Jerinu i Milicu Branković.

Njen otac je u trenutku njenog rođenja imao dva starija brata, Grgura i Stefana, ali oba oslijepljena i tako uskraćena za vladavinu. Ovakva situacija učinila je Jelenu poželjnom udavačom, budući da je njen muž mogao tražiti vlast nad Srbijom po njenom pravu.

Pitanje Jelenine udaje dobilo je na važnosti iznenadnom smrću Jeleninog oca 20. januara 1458. godine.  Skrbništvo nad Jelenom su od tada dijelili njena majka i proosmanlijski nastrojeni vojvoda Mihajlo Anđelović, brat velikog vezira Mahmud-paše Anđelovića. Nakon pobjede antiosmanlijske i prougarske frakcije u proljeće 1458. godine, Osmanlije su započele osvajanje Srbije. Jelena je postala marioneta antiosmanslijske frakcije, a njen brak je mogao spasiti ili uništiti državu.

Brak

Nedugo nakon smrti despota Lazara počeli su pregovori o udaji Jelene kojoj je u miraz bila ostavljena cijela država.  Za budućeg despota Srbije izabran je Stjepan Tomašević, najstariji sin i prijestolonasljednik bosanskog kralja Stjepana Tomaša. Pošto je bosanski kralj bio vazal ugarskog kralja, tada Matije Korvina, njegov pristanak je bio neophodan kako bi se sklopio brak. Matija Korvin je dao svoj pristanak 1458. godine, te su započeli pregovori između Tomaševićevog oca, Stjepana Tomaša, i Jelenine majke, despotice Jelene.

Srpska despotica

Dana 1. aprila 1459. godine sklopljen je brak između dvanaestogodišnje Jelene i Stjepana Tomaševića. Odmah po vjenčanju, Stjepan Tomašević je preuzeo vlast nad Srbijom i okončao jednogodišnji interregnum koji je vladao od smrti Jeleninog oca 1458. godine.

Međutim, vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka. Kako Stjepan Tomašević nije primio pomoć ni od ugarskog kralja ni od svog oca, pad Srbije je bio neminovan. U junu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Jelena bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni. Srpska despotovina je konačno pala 20. juna 1459. godine. Jelena je iz Smedereva u Bosnu ponijela i moći svetog Luke, koje je pohranila u Jajcu.

Bosanska kraljica

Dana 10. jula 1461. godine umro je Jelenin svekar, te je njen muž postao kralj Bosne, a ona bosanska kraljica, smjenjujući na tome mjestu maćehu svoga muža, Katarinu Kosaču. Jelenin muž je postao štićenik pape Pija II i još više produbio vezu između bosanskog prijestolja i Vatikana, što je započeo njegov otac. Papa mu je poslao krunu kojom ga je njegov delegat u novembru 1461. godine okrunio za bosanskog kralja, čime je Tomašević postao jedini bosanski kralj okrunjen u rimokatoličkoj ceremoniji. U duhu muževih nastojanja da se približi Vatikanu, kraljica Jelena se 7. novembra ili nešto kasnije odrekla imena koje joj je dato krštenjem u Pravoslavnoj crkvi i uzela ime Djevice Marije.  Od tada pa nadalje, izvori je nazivaju kraljicom Marom.

Kralj i kraljica su živjeli u kraljevskom gradu Bobovcu sve do 1463, kada su ga osvojile Osmanlije. Marin muž se tada sklonio u Jajce, a zatim u Ključ. Po osmanskom osvajanju Bosne, 5. juna 1463. godine, Marijin muž je pogubljen – Marija je ostala udovica sa šesnaest godina. Bosansko kraljevstvo je time srušeno, a teritorija Bosne i Hercegovine postala je dio Osmanlijskog Carstva. Kraljica Mara je moći svetog Luke ponijela sa sobom u egzil, da bi na kraju, vjerovatno prodajom, završile u rukama Mlečana.

Djeca

Prema zapisima biskupa Angela Massarellija, kraljica Mara je sa Stjepanom Tomaševićem imala dvoje neimenovane djece. Međutim, Massarellijevi zapisi ne navode njihova imena, niti ikakve biografske podatke.

Udovištvo

Različiti izvori različito opisuju Marin život nakon pada Bosne. Dok je njena posvekrva, kraljica Katarina, pobjegla u kršćanski Rim, svi izvori potvrđuju da je Mara ostala u Osmanskom Carstvu, koje je uključivalo i njene domovine.

Odnosi s Dubrovnikom

Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu – kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.

Život u Splitu

Sa svojom pratnjom, koju su činile bosanske velmože, mlada udovica se skrasila u Splitu, u benediktinskom manastiru Sveti Stjepan pod borovima. Tu je redovno primala u posjetu svoje zemljake, ali i Mađare, što se nije svidjelo mletačkoj vladi. Stoga su Mlečani naredili splitskom knezu da je udalji iz Splita na primjeren način. Mara je ubrzo zamoljena da se preseli u Šibenik ili neki susjedni otok. Uvrijeđena ovakvim postupanjem, kraljica je 1466. godine napustila Split i zaputila se u Istru, odakle je otišla majci u Ugarsku.

Mara u Osmanskom carstvu

 

Godine 1474. obraća se Dubrovačkoj Republici sa zahtjevom da joj se isplati zaostavština njenog muža koja je kod njih bila sačuvana. Dubrovnik joj to odbija učiniti, nalazeći za to razne razloge, te isto čini 1477. godine kada kraljica ponavlja svoj zahtjev. Godine 1485. Mara putuje u Carigradu na dvor sultana Bajazida II i žali mu se da joj Dubrovnik odbija izručiti zlato koje je kod njih pohranio njen muž. Sultan u oktobru naređuje Dubrovniku da joj se preda njena udovština, a u martu sljedeće godine naređuje joj se isplati velika suma novca koja je vjerovatno predstavljala neku zaostavštinu bosanskog dvora.