Zanemariti plivske vodenice i druge ljepote i kulturno historijske vrijednosti Jajca isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje, ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju pa neka sam sebi svira.
Ne znam koga te stare drvene vodenice još nisu privačile:
U davna vremena nesretno zaljubljene, krčioce njiva i proizvodače žita,mlinare i pekare. Poslije su dolazili turisti iz Evrope i svijeta,đačke ekskurzije iz BiH i ex Juge, izletnici iz bliže i malo dalje okolice, slikari, pjesnici, novinari, snimatelji, prodavači suvenira, sretni zaljubljenici,prosjaci..
Svak bi se tu osjetio raspoložen, svjež i nadahnut.
Na sedrenoj prečazi od okera, umbre i kromoksida između dva smaragdno kobaltna jezera (Džola) gornjeg većeg i donjeg nižeg, manjeg i okruglijeg vodenice i sad stoje na svojim vitkim drvenim nogama i trepere kao pradavne neolitske sojenice (možda baš njihove pranane) nad svojim drvenim, razigranim točkovima s kašičicama i poput hitrih vretena predu tu bistru vodu.
Ta bijelo-plavičasta raspršena voda za koju se otimaju sićušne duge, a onda se ispod uskih mlazeva slavina pod vještim prstima točkova mota u bijela klupka, zatim ta klupka se spliću u pletenice slapčića pa se dolje niže opet upredaju u repuhu i plićacima te otiču i tkaju malo jezero oko kojeg su ponjave od trske i šaše, a na njemu ogledala livada, njiva i brdaprošaranih sivo-bijelim pjegama stijena.obnmlin3
Ranije su te vodenice mljele sve vrste žita a u zadnje vrijeme najviše domaći kukuruz i pšenicu za pogače i maslenice. Ubjeljivali su mlinare, mlinarice i konjske grive mlivom, a muzika kamenih žvrnjeva,bubnjanje badnjeva i klokot vode na drvenim žljebama i ispod zapornica udahnjivale su praiskonski osjećaj vječnog jutra i kad je bila najveća žega. Oko njih sa svih strana biserne perle malih vodopada gdje je voda iz gornjeg rado skakala i uranjala u donje jezero.
Kažu da ih je bilo 33, sasvim slučajno kao bobaka u tespihu. Od svog prvog susreta i prvih svojih poteza perom i kistom pred njima pamtim ih 27. Ostale su, vele, bile stupe za sukno pa prestale valjati i u zanemaru propale. Sada ih je samo dvadesetak. Većina ih je sa četverostranim krovovima koji su upijali prostor, ali i tih nekoliko sa dvostranim sa širokim strehama stvarale su ugođaj. Male ćuprijice od smrčevih i bukovih greda povezivale su ih sve baš kao svileni gajtan na tespihu.
Bilo je lijepo vidjeti starije ljude i žene kako na zapornicama iznad badnjeva uzimaju abdest i dostojanstveno klanjaju pred ulazom u svoje mlinove ili unutra pred košem žita i sandukom brašna kao pred mihrabom.
Vodenice pamte mnoga regionalna, republička, ex državna prvenstva u kajaku na mirnim vodama na velikom jezeru i brojne iskričave oči mladih sportista koje su ih ushićeno gledale. Međutim, mnogi su vidjeli i brojne druge skoro iste takve vodenice na čitavom toku Plive.Dok je bilo harmoničnog života i turizma od kojeg se lomio povelik komad svakom, onda je to svakog vuklo u Jajce. Što su vodenice, plivska jezera i ostale ljepote i dobra zanemareni jeste šteta, sramota pa čak i grijehota, ali ni pomuke, zanemareni su autohtoni i autoritativni Jajčani, iz sve tri fele ih je malo ili nimalo, a zna se kojih je bilo najviše, sad ih skoro i nema, kojih je bilo najmanje, nema ih nikako. Njihovih bajrama, božića, pjesama, igara i izložbi je najviše u Skandinaviji, ali i na još tri daleka kontinenta…Okolo su nicala seoca, pa sela i tako se kroz vijekove redao krov do krova, oranica do oranice i povezalo se s gradom. Ima tu Mlinara, Mlinarevića, Mlinarića, Mliva, Plivaca, Stupara i slično.
Kao dječak od 14 godina tu sam kraj vodenica upoznao jednog starog ali pravog slikara Stjepana Bakovića iz Dubrovnika koji me je ohrabrio i poklonio mi prve akvarel bojice. Zahvaljujući barba Stipi još više sam zavolio slike i želio sam da ih pravim. Od prekrasnih slika koje su naslikali brojni poznati slikari mogla bi se sastaviti velika galerijska zbirka.
Evo samo imena za koje znam:
Petar Šain, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Muhamed i Hakija Kulenović, Mario Mikulić, Štaljo, Mersad Berber, a jednomvno mi je govorio i poznati mostarski akvarelista Karlo Afan de Riverda da se sprema da ih slika.Sada kod nekih Holanđana nalazim pune albume foto uspomena na Jajce, kao i na Mostar, Tekiju na Buni, Počitelj, Plitvice, Slunj, Skradin, Split, Hvar, Dubrovnik itd. Jedan od tih Holanđana (slučajno i moj prijatelj) imao je ideju da malo poviše vodenica napravi golemu vjetrenjaču čije bi mehanizme i krila pokretala voda…”
(Ismet Ramljak, akademski slikar/Jajce grad muzej)
Preuzeto:http://www.jajce-online.com/
