„A u Jajcu, postojao je onaj bosanski, znamo mi to Jajčani jako dobro, iskričavi gradski duh protkan šalom, vicom i dosjetkom, postojali su stari običaji i usrdni komšiluci, gostoprimstvo i toplina doma koja se nudila otvorenim srcima.
Bivale su one tople a vjetrovite rujanske (septembarske) večeri u vrijeme lokalnoga muzičkog festivala kada se mladost slijevala između gradskih kapija, kada su formirane dvije kolone šetača, koje su, kao na nekom veselom maršu, uz pozdrave ili naprosto mahanje rukom, promicale u svečanom mimohodu. I, u koju bi povijest to moglo stati, koje bi nadahnuto pero to moglo objasniti, izustiti, zabilježiti….onaj nepomućeni osjećaj prisnosti koji se, kao u toplini doma, rađao imeđu Travničke i Banjalučke kapije?
Bila je to za sve Jajčane druga kuća, posebno oplemenjen prostor za razgovore, za ašikovanja i drugovanja, orijentir i časovnik po kojemu se mjerilo lokalno vrijeme. Tu je bivalo nekako toplije i sve udešeno za stisak ruku, za darivanja i cjelivanja… još malo pa su se i cipele izuti mogle. Nije,uostalom, ni moralo biti posebnoga povoda za dolazk u čaršiju; dolazilo se slijedeći moćnu naviku uraslu u krvotok…
….Pa, makar u mislima tek, pa makar samo natren, u snu, da se ponovo okupimo i jednom zanavijek iskupimo, jajačko prognaničko čovječanstvo s one sluđujuće granice Svjetova „Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga, tamo gdje „gajtan trava raste“, u onoj dalekoj, tajnovitoj, vilenjačkoj, alkemijskoj Zemlji iz bajke kojom „modra rijeka“ teče, pa da se Viranu i Patku nasmije, da se ‘rđom o zemlju tresne, da se kolo zaigra ibečki valcer pod kestenom zapleše, da se burek u zalogaju pojede i vode s Omerbegovića česme naiskap napije,da se jednom, samo još jednom između Kapija „đir“ uz pozdrav „baci“, pa nek’ zvona zazvone, i nek’ se ezanprolomi, i nek’ se već jednom u Bosni sitno samelje, i nek’ lopta još jednom veselo odskoči, i nek’ se gajba piveu jezeru o’ladi, i nek’ se jagnje na ražnju okrene, i nek’ se serdžada kraj Vrbasa prostre, i nek’ crna zemljajekne, i nek’ se otvori, pa nek’ i vodopad progovori, i nek’ demoni iz Podmilačja povilene, i nek’ usnuli „ilirski“kralj iz zemlje ustane, pa nek’ se izdajnička suza otme i niz vodopad skotrlja… samo nek’ Vrbas voda (jošjednom) nosi jablana i nek’ mlad kujundžija, „tako mu zanata“, ne iskuje „plava… već garava…od zlata junaka…“
(Prof. dr. Dubravko Lovrenović, predgovor za „Jajce“ , Sedin Keljalić/Jajce grad muzej)
Preuzeto sa http://www.jajce-online.com/
