Pjotr

Stjepan Tomašević Kotromanić je posljednji kralj srednjovjekovnog bosanskog kraljevstva nakon čije vladavine je Bosna izgubila samostalnost, a loza Kotromanića se ugasila. Stjepan Tomašević Kotromanić je sin bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Kada je Stjepan Tomaš proglašen kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom za titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš tražio ženu ‘višeg roda’. Kako je Vojači već obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi kojoj je Stjepan Tomaš pripadao smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV ga je morao razriješiti obećanja. Stjepan Tomaš zatim ženi kćer hercega Stjepana Kosače, Katarinu. Katarina Kosača Katarina Kosača ovim brakom postaje bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića, koji 1. aprila 1459. godine ženi Jelenu Branković, dvanaestogodišnju kćerkom srpskog despota Lazara i bizantijske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan Tomašević dobio pravo na srpsku despotovinu. Pregovore vode majka Marina i kralj Stjepan Tomaš. Stjepan Tomašević dolazi na vlast po očevoj smrti – 10. jula 1461. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević odmah po dolasku na vlast šalje poslanicu papi, u kojoj predviđa tursku najezdu velikih razmjera i moli ga za pomoć. Kako Osmanlije sve jače nadiru, Tomašević se pismeno obraća evropskim vladarima moleći da mu pomognu u odbrani Bosne. Podrške pape Pia II se ogledala u pošiljci krune, kojom ga papin izaslanik okrunjuje za bosanskog kralja, u Jajcu novembra 1461. godine. Kralj Stjepan Tomašević priznaje prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Stjepan Tomašević od 3. juna 1462. godine otkazuje plaćanje danka sultanu, a početkom 1463. godine se obraća Mlecima, upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti cijelu Bosnu te da će nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II okupila se u proljeće 1463. u Adrianopolu (Edirnu) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević bježi iz utvrđenog kraljevskoga grada Bobovca, koji je 20. maja 1463. godine, bez otpora predao zapovjednik Radak. Stjepan se najprije sklanja u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani gdje se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštediti život i pustiti da slobodno ide gdje god želi ukoliko preda grad. Stjepan se nakon pregovora predao, pa je odveden sultanu Mehmedu II u Jajce. Tamo potpisuje naredbu svim zapovjednicima da se Turcima predaju bosanski gradovi. Sultan proglašava Mehmet-pašinu zakletvu nevažećom. U taboru pred Jajcem, 5. juna 1463. godine, Sultan je dao poguniti bosanskog kralja, njegovog strica Radivoja i brojnu bosansku vlastelu. Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića su pohranjeni u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Uspomena još uvijek živi u narodu, a ljudi i danas hodočaste kraljev grob na brdu iznad Jajca. Smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna zauvijek gubi samostalnost i postaje turski Bosanski sandžak. Tomaševićeva šesnaestogodišnja udovica je umrla oko 1498. godine. Njegova maćeha, kraljica Katarina Kosača-Kotromanić, uspjela je preko Kupresa i Dubrovnika pobjeći u Rim, gdje je i umrla 1478. godine, a grobnica joj se još može vidjeti u crkvi Santa Maria in Aracoeli na Kapitolu. Dvoje njene djece, Šimun Kotromanić, poslije smrti Stjepana Tomaševića nasljednik bosanske krune, i Katarina Kotromanić, su zarobljeni i odvedeni u Istanbul. Tako se ugasila loza Kotromanića.

Portet Stjepana Tomaševića isjećak iz Kraljevskog stabla prof. dr. Envera Imamovića.

Nacionalni spoemenik Kraljev grob u Jajcu.

Sarkofag u Franjevačkom samostanu Sv. Luka u Jajcu.

Grb Kotromanića u Jajcu

Dana 08.01.2014. godine, zahvaljujući JU “Agenciji za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca” je otkopana velika kamena ploča, jedina preostala sa ove nekropole stećaka, koju je dobro opisao Đoko Mazalić.Ova ploča, još kao gimnazijalca, zainteresirala je našeg sugrađanina akademika Dubravka Lovrenovića,koji je kasnije razjasnio mnoge nepoznanice kamenih spavača.

Pogled na Jajce iz ulice Baščeluci.

Foto: Amir Bašimamović

U četvrtak, 12.12.2013. godine, u Jajcu je, u radnoj posjeti, boravila zamjenica rezidentnog predstavnika UNDP-a u BiH, gđa. Zahira Virani sa saradnicima, Goranom Vukmirom, šefom kancelarije UNDP-a u Banja Luci i Dijanom Silić, voditeljicom UNDP-ovog projekta „Čist Vrbas“ iz Banja Luke. Na sastanku u JU „Agenciji za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca“ razgovaralo se o međusobnoj saradnji i realizaciji projekata koji imaju za cilj razvoj lokalne zajednice i turizma u Jajcu. Nakon sastanka upriličen je obilazak kulturno-historijskih znamenitosti Jajca i Vodopada.

Video je nastao od 150 fotografija Jajca iz 2013. godine. Pogledajte i podijelite svojim prijateljima na društvenim mrežama.

Fotografije i dizajn videa: Amir Bašimamović

20.11.2013. godine

Foto: Amir Bašimamović

pritisnite na sliku da bi pogledali u punoj veličini

Jajce su u cetvrtak 12.12.2013. godine posjetili umjetnici iz Zagreba, među kojima i poznati glumac Ivo Gregurević. U pratnji gvardijana Franjevačkog samostana „Sv. Luka“ u Jajcu, fra. Zorana Mandića, posjetili su i Etno muzej, Katakombe i Mitrej.

Poput zametnutog bisera, koji je istovremeno i tajanstven i romantičan i privlačan, o Komotinu se malo zna. Grad kao da čeka svoj izlazak na svjetlo povijesti

Piše: Leonard VALENTA

Taman kada čovjek pomisli, obilazeći nemali broj srednjovjekovnih kula i gradova, da ga više niti jedan ne može iznenaditi svojom ljepotom, pojavi se eto uvijek još jedan, zavučen i skrit u bosanskim gudurama. Tako skriven, čini se, želi svoju ljepotu sačuvati samo za Bosnu i njezine krajolike, pa se s njima natjecati u toj ljepoti, a ljudima što se samo s nakanom uputiše k njemu dati jednu potpunu sliku tog nadmetanja. Doista, takvi gradovi su poput prosutih bisera po šarenom bosanskom ćilimu, što svojom nenametljivom ljepotom upotpuniše ljepotu Bosne!

Jedan od takvih je zasigurno Komotin. Zavučen iza pašnjaka i strmih stijena, pripada onim prosutim biserima što se negdje zametnuše po strani i dalje od ostalih. Najbliži biser mu je Jajce, no do Komotina se mora nakaniti i dobro namučiti. Ipak, jesenski kolorit što ga Bosna prošara po svojim brdima, bit će zadovoljština za uloženi trud. Napuštajući Vrbas i podmilačke stijene na putu za Komotin, zalazite u gotovo netaknutu prirodu, pitome pašnjake i divlje stijene, strme planine i umilne doline. Komotin u svemu tome jednostavno bljesne na visokoj i veoma strmoj uzvisini, koju okruni svojim bedemima. Iz daljine djeluje romantično, tajanstveno, privlačno, a kad mu se približite prvi osjećaj koji se budi u vama jest strahopoštovanje pred gordošću njegovih, iako urušenih ali još uvijek očuvanih, zidina i kula.

Iako takav, Komotin nije zauzeo neko posebno mjesto u političkoj povijesti srednjovjekovne Bosne. O njemu se, bar po pisanim izvorima, zna veoma malo. Možda ga je sjaj jajačkog bisera zasjenio, pa je uvijek ostajao po strani. U izvorima se spominje samo jednom za bosanske samostalnosti, i to zahvaljujući posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Mladi kralj 18. rujna 1461. izda povelju kojom strica svoga Radivoja bogato darova velikim posjedima i brojnim gradovima, među kojima u Luci i gradom Komotinom. Grad je dakle, uz brojne druge u Bosni, bio u posjedu Radivoja Kotromanića, koji se prozvao gospodarom komotinskim ili dominus de Comothyn. Po tome, a i po njegovoj arhitekturi može se zaključiti da je Komotin bio vlastelinski dvor. Po svojoj veličini, objektima i smještaju na visokoj stijeni sred doline bio je istovremeno i tvrd za opsadu i udoban za stanovanje. No, o njegovoj povijesti prije i poslije spomenute darovnice ne znamo gotovo ništa. Grad se spominje još jednom i to 1497. godine u vrijeme osmansko-ugarskog primirja, kada je bosanski namjesnik u Komotin postavio svoju posadu. To je izazvalo negodovanje s ugarske strane, pa čak i prosvjednu notu koja je otišla u Carigrad.

Sva priča oko Komotina kao da se skamenila u njegovim kulama. Narod zato ne osta dužan starom gradu pa ispreda niz legendi oko grada, koje su i danas žive u komotinskom i cijelom jajačkom kraju. Začuđuje činjenica da na Komotinu nikada nisu poduzeta arheološka iskapanja, čak ni ona površinska. Nitko se nije bavio izučavanjem povijesti ovoga grada, niti je pisao o njemu. To zasigurno provocira zaključak da bi sustavno istraživanje grada, arheološki i u arhivima, otvorilo jednu novu stranicu još neispisane bosanske povijesti, skrivene poput zametnutih bisera. Komotin treba naći mjesto upravo na tim stranicama. Na arheolozima je i povjesničarima da zavuku ruku za zametnutim biserom i iznesu ga na svjetlo povijesti. Kule i zidine, iako odavno napuštene i prepuštene samo sokolovima i njihovim gnijezdima, još su danas dobro očuvane. Dok dođe vrijeme za Komotin, on će i dalje šutjeti u svojoj skamenjenoj povijesti. Samo komotinski potok podno grada narušava taj muk, ispunjen tek pučkim legendama i pričama kojima jajačke majke uspavljivaše stoljećima djecu svoju.

U ponedjeljak 15.12. 2013. godine u Jajcu je boravila ekipa Turske televizije. Snimali su emisiju o kulturnoj-historijskoj i prirodnoj baštini Jajca.

Ove protekle 2013. godine turski turisti su u Bosni i Hercegovini bili najbrojniji. Nadamo se da će nakon ove emisije poželjeti doći i u Jajce.