Direktor „Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca Huso Hadžić kaže da turisti koji posjećuju BiH manje ili više žele isto – kvalitetan odmor i zanimljive zadržaje, no ipak postoje male razlike među njima, a to prije svega ovisi iz koje zemlje turisti dolaze.

Arapi, primjerice, na prvom mjestu traže rijeke i jezera, kineski turisti vole nacionalne spomenike…

– Ako odete na vodopad ili Plivska jezera možete očekivati da ćete tamo zateći arapske turiste. Vole vodu i restorane sa dobrom hranom. Gledao sam prošle godine kako bračni par, zajedno sa djetetom u kolicima stoji na sred kiše i grohotom se smije. Istinski su uživali. Kiša je za njih bila doživljaj. Kada dolaze na vodopad, onda obavezno idu i ispod njega i istinski mu se dive – objašnjava Hadžić za novinsku agenciju Patria.

– S druge strane, ako odete u Katakombe, najvjerovatnije je da ćete tamo naći kineske turiste. Oni vole vidjeti i saznati nešto o nacionalnim spomenicima zemlje u koju dolaze. Vole razgledati grad i slušati o njegovoj historiji – dodaje Hadžić.

Bosna i Hercegovina sve je atraktivnija za strane trusite. Stručnjaci upozoravaju da će vlasti, žele li iskoristiti ovaj potencijal zemlje, što prije morati krenuti u snažniju kampanju osposobljavanja turističkih radnika i osmišljavanju programa koji će turistima ponuditi kompletan ugođaj u zemlji. To se prije svega odnosi na zahtjevne turiste iz Kine, kojih je u BiH svake godine sve više. Oni imaju novac, nije im žao potrošiti, ali za turističke vodiče su pravi test. Obično su dobro informisani o mjestu gdje dolaze, pa već unaprijed imaju brdo pitanja kojim zasipaju prevodioca.

Jedan od vodiča ih je opisao ovako: „Spremni su platiti koliko želite, ali zauzvrat traže mnogo, mnogo informacija“,

Prema zvaničnim podacima Državne agencije za statistiku Bosnu i Hercegovinu godišnje posjeti milion turista, a taj broj daleko je i veći jer veliki broj turista ne bude prijavljen, piše Patria.

Izložba slika i fotografija 5 autora kojima je “JAJCE-VJEČNA INSPIRACIJA” bit će otvorena u petak 20.02.2015 godine sa početkom u 14:00 sati. Ova izložba je napravljena na inicijativu upravitelja Gradske galerije akademskog slikara Samira Hažbića. Izložba “JAJCE-VJEČNA INSPIRACIJA” je svojevrstan poklon gradu Jajačkih autora na Dan grada 22.02.

Na izložbi će svoje radove izložiti: Boris Ladan, Samir Hazbić, Azra Pipić, Tvrtko Zrile i Amir Bašimamović.

Gradska galerija Jajce se nalazi u nacionalnom spomeniku Kršlakova kuća.

Izašao je treći broj besplatnog časopisa „Moja Avantura“ koji promoviše turizam Bosne i Hercegovine, zdravu hranu, ekologiju i outdoor sportove u našoj zemlji, piše bh. novinska agencija Patria (NAP).

Časopis možete preuzeti OVDJE.

Urednici i stručni saradnici prvog časopisa ove vrste u BiH na 66 strana vrhunskog dizajna donose zanimljive savjete o skijanju, lavinama, o hrani koju je najbolje jesti tokom planinarenja, ali i druge stručne savjete za ljubitelje prirode, na prvom mjestu zaljubiljenike u planinu.

U časopisu Moja Avantura možete pročitati zanimljive reportaže o Livnu i livanjskim konjima.

Dio časopisa posvećen je izboru najljepših turističkih fotografija iz Bosne i Hercegovine. Kroz serijal fotografija autori su predstavili najljepše fotografije sa planine Prenje, Maglića, sa rijeke Neretve, fotografije iz Jajca, Sarajeva…

– Svi u Bosni i Hercegovini moraju se uključiti u promociju prirodnih ljepota naše zemlje, ali i njihovog očuvanja. Tu leži veliki broj radnih mjesta i ogroman privredni potencijal zemlje – saopćeno je iz uredništva časopisa Moja Avantura.

Izdavač čaopisa Moja Avantura je “Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca”, prenosi NAP.

Na našoj stranici www.moja-avantura.ba preuzmite potpuno besplatno prvi i drugi broj, te novi treći broj magazina Moja Avantura. Časopis sadrži zanimljive podatke i priče o BH turizmu, sportskom turizmu i eko hrani. Izdavač jedinog BH časopisa o gore navedenim temama je JU “Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca

Klikom na fotografiju preuzmite treće izdanje časopisa Moja Avantura

Zanemariti plivske vodenice i druge ljepote i kulturno historijske vrijednosti Jajca isto je što imati najljepšu knjigu poezije, sklopiti je i baciti u grmlje, ili jedan divan orkestar zatvoriti u ćeliju pa neka sam sebi svira.

Ne znam koga te stare drvene vodenice još nisu privačile:

U davna vremena nesretno zaljubljene, krčioce njiva i proizvodače žita,mlinare i pekare. Poslije su dolazili turisti iz Evrope i svijeta,đačke ekskurzije iz BiH i ex Juge, izletnici iz bliže i malo dalje okolice, slikari, pjesnici, novinari, snimatelji, prodavači suvenira, sretni zaljubljenici,prosjaci..

Svak bi se tu osjetio raspoložen, svjež i nadahnut.

Na sedrenoj prečazi od okera, umbre i kromoksida između dva smaragdno kobaltna jezera (Džola) gornjeg većeg i donjeg nižeg, manjeg i okruglijeg vodenice i sad stoje na svojim vitkim drvenim nogama i trepere kao pradavne neolitske sojenice (možda baš njihove pranane) nad svojim drvenim, razigranim točkovima s kašičicama i poput hitrih vretena predu tu bistru vodu.

Ta bijelo-plavičasta raspršena voda za koju se otimaju sićušne duge, a onda se ispod uskih mlazeva slavina pod vještim prstima točkova mota u bijela klupka, zatim ta klupka se spliću u pletenice slapčića pa se dolje niže opet upredaju u repuhu i plićacima te otiču i tkaju malo jezero oko kojeg su ponjave od trske i šaše, a na njemu ogledala livada, njiva i brdaprošaranih sivo-bijelim pjegama stijena.obnmlin3

Ranije su te vodenice mljele sve vrste žita a u zadnje vrijeme najviše domaći kukuruz i pšenicu za pogače i maslenice. Ubjeljivali su mlinare, mlinarice i konjske grive mlivom, a muzika kamenih žvrnjeva,bubnjanje badnjeva i klokot vode na drvenim žljebama i ispod zapornica udahnjivale su praiskonski osjećaj vječnog jutra i kad je bila najveća žega. Oko njih sa svih strana biserne perle malih vodopada gdje je voda iz gornjeg rado skakala i uranjala u donje jezero.

Kažu da ih je bilo 33, sasvim slučajno kao bobaka u tespihu. Od svog prvog susreta i prvih svojih poteza perom i kistom pred njima pamtim ih 27. Ostale su, vele, bile stupe za sukno pa prestale valjati i u zanemaru propale. Sada ih je samo dvadesetak. Većina ih je sa četverostranim krovovima koji su upijali prostor, ali i tih nekoliko sa dvostranim sa širokim strehama stvarale su ugođaj. Male ćuprijice od smrčevih i bukovih greda povezivale su ih sve baš kao svileni gajtan na tespihu.

Bilo je lijepo vidjeti starije ljude i žene kako na zapornicama iznad badnjeva uzimaju abdest i dostojanstveno klanjaju pred ulazom u svoje mlinove ili unutra pred košem žita i sandukom brašna kao pred mihrabom.

Vodenice pamte mnoga regionalna, republička, ex državna prvenstva u kajaku na mirnim vodama na velikom jezeru i brojne iskričave oči mladih sportista koje su ih ushićeno gledale. Međutim, mnogi su vidjeli i brojne druge skoro iste takve vodenice na čitavom toku Plive.Dok je bilo harmoničnog života i turizma od kojeg se lomio povelik komad svakom, onda je to svakog vuklo u Jajce. Što su vodenice, plivska jezera i ostale ljepote i dobra zanemareni jeste šteta, sramota pa čak i grijehota, ali ni pomuke, zanemareni su autohtoni i autoritativni Jajčani, iz sve tri fele ih je malo ili nimalo, a zna se kojih je bilo najviše, sad ih skoro i nema, kojih je bilo najmanje, nema ih nikako. Njihovih bajrama, božića, pjesama, igara i izložbi je najviše u Skandinaviji, ali i na još tri daleka kontinenta…Okolo su nicala seoca, pa sela i tako se kroz vijekove redao krov do krova, oranica do oranice i povezalo se s gradom. Ima tu Mlinara, Mlinarevića, Mlinarića, Mliva, Plivaca, Stupara i slično.

Kao dječak od 14 godina tu sam kraj vodenica upoznao jednog starog ali pravog slikara Stjepana Bakovića iz Dubrovnika koji me je ohrabrio i poklonio mi prve akvarel bojice. Zahvaljujući barba Stipi još više sam zavolio slike i želio sam da ih pravim. Od prekrasnih slika koje su naslikali brojni poznati slikari mogla bi se sastaviti velika galerijska zbirka.

Evo samo imena za koje znam:

Petar Šain, Rizah Štetić, Vojo Dimitrijević, Muhamed i Hakija Kulenović, Mario Mikulić, Štaljo, Mersad Berber, a jednomvno mi je govorio i poznati mostarski akvarelista Karlo Afan de Riverda da se sprema da ih slika.Sada kod nekih Holanđana nalazim pune albume foto uspomena na Jajce, kao i na Mostar, Tekiju na Buni, Počitelj, Plitvice, Slunj, Skradin, Split, Hvar, Dubrovnik itd. Jedan od tih Holanđana (slučajno i moj prijatelj) imao je ideju da malo poviše vodenica napravi golemu vjetrenjaču čije bi mehanizme i krila pokretala voda…”

(Ismet Ramljak, akademski slikar/Jajce grad muzej)

Preuzeto:http://www.jajce-online.com/

Da je naš skijaški centar Ranča dostigao svoj nekadašnji nivo modernog i poptpuno uređenog skijališta ,potvrđeno je to ovog vikenda. Kada je u organizaciji Skijaškog kluba Ranča – Jajce i Ski saveza Herceg Bosne ugostio najbolje skijaše iz BiH i ponovo organizirano jedno skijaško natjecanje na ovoj planinskoj ljepotici. U nedjelju je na Poljanama sve podsjećalo kao prije 30 godina , kada je održano posljednje natjecanje na jajačkom skijalištu ,još davne 1985.godine pod nazivom ”Male olimpiske igre

Pjesma „S one strane Plive” ili “S one strane Jajca“ je pjesma koja se u melodijskom dijelu zadržala u više zemalja. Sve Melodija potiče iz Turske. Njen originalni naslov glasi „Dersi derum“ a u Bosni i ostalim zemljama pjevali su je Osmanskoturski vojnici, pogotovo u prilikama ulaska u osvojena područja.

Pjesma „Dersi derum“ je duhovnog karaktera koja se i danas izvodi u Turskoj. Pjesmu je pored ostalih pjesama duhovnog karaktera, primjera radi, na turneji u Turskoj od 24.4 do 4.5. 2005. godine izvodio sarajevski ansambl „Sultan Mehmed Fatih“ kojeg čine Bošnjaci muslimani, Hrvati i Srbi.

Na prijedlog prvog predsjednika stranke HDZ-a BiH Stjepana Kljujića, u vrijeme ratnih devedesetih godina, upućen Dini Merlinu da napiše tekst za himnu Bosne i Hercegovine na melodiju pjesme „S one strane Plive“, što je ovaj i učinio veoma lijepo, nastao je još jedan tekst na ovu veoma staru melodiju pod nazivom „Jedna si jedina“.

Pjesma „S one strane Plive“ je uvrštena među najljepše bosanskohercegovačke sevdalinke koju su na nosače zvuka, gramofonske ploče, audio kasete i potom CD-e, zabilježili mnogi, jedni od najeminentnijih izvođača bosanskohercegovačke sevdalinke, ili sevdahlinke, poput Zehre Deović, Bebe Selimović, Nedžada Salkovića, Zaima Imamovića i drugih.

S ONE STRANE PLIVE

S one strane Plive, gajtan trava raste.
Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče.

Momče tužno plače, još tužnije ječi.
Svaka tuđa zemlja tuga je golema.

U tuđemu svijetu bez oca, bez majke.
Bez oca, bez majke, bez brata bez seje.

U tuđemu svijetu nigdje nikog nema.
Svaka tuđa zemlja, tuga je golema.

Pjesma „S one strane Plive“ je, dakle, pjesma ne samo (i) naša jajačka već i svebosanskohercegovačka koja se izvodi širom Bosne i Hercegovine i u svijetu gdje je Bosanaca i Hercegovaca, što znači po cijelom svijetu.

Pjesma „S one strane Plive“ jeste pjesma čežnjive, iseljeničke duše.

(Jajce grad muzej)

„A u Jajcu, postojao je onaj bosanski, znamo mi to Jajčani jako dobro, iskričavi gradski duh protkan šalom, vicom i dosjetkom, postojali su stari običaji i usrdni komšiluci, gostoprimstvo i toplina doma koja se nudila otvorenim srcima.

Bivale su one tople a vjetrovite rujanske (septembarske) večeri u vrijeme lokalnoga muzičkog festivala kada se mladost slijevala između gradskih kapija, kada su formirane dvije kolone šetača, koje su, kao na nekom veselom maršu, uz pozdrave ili naprosto mahanje rukom, promicale u svečanom mimohodu. I, u koju bi povijest  to moglo stati, koje bi nadahnuto pero to moglo objasniti, izustiti, zabilježiti….onaj nepomućeni osjećaj prisnosti koji se, kao u toplini doma, rađao imeđu Travničke i Banjalučke kapije?

Bila je to za sve Jajčane druga kuća, posebno oplemenjen prostor za razgovore, za ašikovanja i drugovanja, orijentir i časovnik po kojemu se mjerilo lokalno vrijeme. Tu je bivalo nekako toplije i sve udešeno za stisak ruku, za darivanja i cjelivanja… još malo pa su se i cipele izuti mogle.     Nije,uostalom, ni moralo biti posebnoga povoda za dolazk u čaršiju; dolazilo se slijedeći moćnu naviku uraslu u krvotok…

….Pa, makar u mislima tek, pa makar samo natren, u snu, da se ponovo okupimo i jednom zanavijek iskupimo, jajačko prognaničko čovječanstvo s one sluđujuće granice Svjetova „Gdje pijetlovi ne pjevaju, gdje se ne zna za glas roga, tamo gdje „gajtan trava raste“, u onoj dalekoj, tajnovitoj, vilenjačkoj, alkemijskoj Zemlji  iz bajke kojom „modra rijeka“ teče, pa da se Viranu i Patku nasmije, da se ‘rđom o zemlju tresne, da se kolo zaigra ibečki valcer pod kestenom zapleše, da se burek u zalogaju pojede i vode s Omerbegovića česme naiskap napije,da se jednom, samo još jednom između Kapija „đir“ uz pozdrav „baci“, pa nek’ zvona zazvone, i nek’ se ezanprolomi, i nek’ se već jednom u Bosni sitno samelje, i nek’ lopta još jednom veselo odskoči, i nek’ se gajba piveu jezeru o’ladi, i nek’ se jagnje na ražnju okrene, i nek’ se serdžada kraj Vrbasa prostre, i nek’ crna zemljajekne, i nek’ se otvori, pa nek’ i vodopad progovori, i nek’ demoni iz Podmilačja povilene, i nek’ usnuli „ilirski“kralj iz zemlje ustane, pa nek’ se izdajnička suza otme i niz vodopad skotrlja… samo nek’ Vrbas voda (jošjednom) nosi jablana i nek’ mlad kujundžija, „tako mu zanata“, ne iskuje „plava… već garava…od zlata junaka…“

(Prof. dr. Dubravko Lovrenović, predgovor  za  „Jajce“ , Sedin Keljalić/Jajce grad muzej)

Preuzeto sa http://www.jajce-online.com/

Danas 30.01.2014 na Sajmu turizma u Ljubljani, radnici JU „Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštini u razvoj turističkih potencijala grada Jajca“, Dragan Glavaš i Amir Bašimamović, nastojali su predstaviti Slovencima skokove sa vodopada.

Drago nam je da smo u Sloveniji pronašli ljude koji radi slični manifestaciju skokova na rijeci Soči, obećali su doći u Jajce sa svojim takmičarima.

Danas su radnici Agencije posjetili najjaču agenciju u Sloveniji „Kompas“, razrovali s nadležnim osobama i ostavili prospektne materijale Jajca.