Koji su to prepoznatljivi simboli nekadašnjeg kraljevskog grada i jednog od najljepših gradova Bosne i Hercegovine? Koji su najznačajniji primjeri arhitektonskog naslijeđa grada Jajca? Kakav značaj imaju kulturno-historijske vrijednosti grada koji nosi epitet “muzej pod otvorenim nebom”? Kako su mediteranski, srednjoevropski i osmanski i kulturni krugovi utjecali na kulturno-historijsko naslijeđe grada Jajca?
Razvoj Jajca od prahistorije do danas može se sagledati na osnovu jedinstvene veze prirodnog i izgrađenog, odnosno jake veze vodopada, rijeka Plive i Vrbasa, morfologije terena s jedne , i umjetnosti, arhitekture, graditeljstva i naslijeđa s druge strane. Simbiozom datih i kreiranih uvjeta sačuvan je kulturno-historijski vrijedan i raznolik graditeljski fond koji čine svjetovna, sakralna, fortifikaciona, memorijalna, saobraćajna i javna arhitektura. Ova raznolikost funkcija koje grad čine gradom jednako je bogata i u pogledu arhitektonskih stilova i oblikovnosti različitih arhitektonskih objekata. Jajce predstavlja jedinstven fenomen srednjovjekovnog bosanskohercegovačkog grada koji je u velikoj mjeri zadržao svoju autentičnost s jakim obilježjima svih historijskih perioda koje je prošao.
Iako se u pisanim dokumentima Jajce prvi put spominje 1396. godine, razvoj grada se može pratiti od doba eneolita, o čemu svjedoče nalazi materijalne kulture i tragovi naselja na Varošicama (lokalitet u neposrednoj blizini vodopada). Na osnovu pronađenih ostataka keramike, pretpostavlja se da je na mjestu srednjovjekovne tvrđave bilo naselje. To je moglo biti naselje koje je imalo ulogu čuvara Vrbasa, odnosno carinske stanice. Sačuvani su arheološki tragovi postojanja rimskog municipija i to arhitrav, maska Meduze i reljef Silvana (rimsko božanstvo). Među ostacima materijalne kulture koji potječu iz rimskog perioda izdvaja se žrtvenik Boga Jupitera. Do polovine četvrtog stoljeća na ovom prostoru poštovan je nepobjedivi Bog Sunca Mitra, a iz tog vremena je sačuvan i žrtvenik s reljefom Mitre koji ima obilježja rimske provincijske umjetnosti. Poštovaoci Mitre gradili su jednoćelijske hramove koji se zovu speleje, a koristili su i pećine za molitvu i obrede. Mitrej u Jajcu je spelej, hram izdubljen u stijeni. Reljef na kojem su prikazani Bog Mitra u perzijskoj nošnji, bik, pas, zmija i škorpion jedinstven je u Bosni i Hercegovini, a 2012. godine konzerviran je i zaštićen novom konstrukcijom i tako prezentiran javnosti.
Iz 15. stoljeća sačuvana je grobna kapela, djelo domaće klesarske radionice s elementima srednjovjekovne gotike, koja se nalazi pored Medvjed-kule. Ovakve grobne kapele-kripte u Evropi su građene u periodu od devetog do 16. stoljeća. Grobnu kapelu poznatiju kao katakombe dao je izgraditi vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić, utemeljitelj grada Jajca, kao mjesto vječnog prebivališta vojvodske porodice Hrvatinića. Katakombama se pristupa preko nadsvođenog trijema koji stepenicama vodi do predvorja na čijim stijenama su isklesani reljefi Hrvoja i njegovog grba i ženske figure s ljiljanom u ruci.
Dolina rijeke Plive predstavljala je granicu između jadranskih i panonskih utjecaja, pa je u Jajcu moguće pronaći elemente ranohrišćanske arhitekture iz ovih rimskih provincija. Grad se nalazio na rimskom putu Salona – Servitium koji je povezivao Sredozemlje s Panonijom. O prelazu iz antičkog kulturnog kruga u slavenski kulturni krug nema dovoljno podataka. Pouzdano se zna da je u tom vremenu napuštanja paganskih običaja i usvajanja monoteističke religije Crkva odigrala značajnu ulogu posredstvom svojih biskupija. Također, velik broj stećaka raspoređen je u više od 30 nekropola u blizini Jajca.
Za predosmanski period karakteristične su utvrde, od kojih se za jednu od najspecifičnijih uzima utvrda Sokol, podignuta u blizini izvora Plive. Ova utvrda je važna s aspekta historije jer je tu bilo sjedište Hrvoja Vukčića Hrvatinića, nakon čega je sjedište preneseno u Jajce. U 15. stoljeću područje kojem je upavljao Hrvoje Vukčić Hrvatinić prostiralo se od jadranske obale do granice s Ugarskom, a grad Jajce je bio njegovo sjedište. Razvijajući se kao grad-utvrda s primarno odbrambenom funkcijom, Jajce je raslo u skladu s ekonomskim razvojem zemlje te s lokalnim potrebama. Dokaz uključenosti područja u tadašnje svjetske tokove su nalazi bizantijskih zlatnika i novca salzburških nadbiskupa. Pretpostavlja se da je tvrđava Jajce nastala u 13. stoljeću, a nakon što je više puta mijenjala izgled, danas se sastoji iz barutane, rezervoara za vodu, Medvjed-kule, Papaz-kule, Kule na Džikovcu, Travničke kapije, Banjalučke kapije, Velike tabije, Šamića-tabije i prepoznatljivih masivnih zupčastih zidina. Pored ulaza u tvrđavu nalazi se portal koji se prvobitno koristio kao ulaz i iznad kojeg je grb Kotromanića, jedini ove vrste sačuvan u Bosni i Hercegovini. Na putu prema tvrđavi je i prvobitni srednjovjekovni ulaz u grad koji je u osmanskom periodu adaptiran u sahat-kulu i taj naziv se i do danas zadržao.
Naziv grada prvi put se spominje u putopisima putopisca Amija Bouea, koji kaže da je Jajce sagrađeno po ugledu na napuljski Castel del Uovo (Kastel Jaje), a koji je bio domaćin posjete Hrvoja Vukčića Hrvatinića napuljskom kralju Ladislavu. Ako se u obzir uzmu uske veze između ova dva vladara i činjenica da je napuljski kralj dodijelio Hrvoju titulu splitskog hercega, te utjecaj koji je Italija imala na Bosnu u tom periodu, sasvim je izvjesno da je ovo porijeklo imena tačno. Nakon njegove smrti Jajce je pripojeno 1416. godine oblastima kojima je upravljao bosanski kralj Tvrtko II Tvrtković koji se poslije i nastanjuje u ovom gradu. Za vrijeme vladavine njegovih nasljednika Stjepana Tomaša i Stjepana Tomaševića, Jajce je bilo državna prijestolnica koja je ubrzano napredovala.
Za vrijeme osmanske vladavine Jajce nije poprimilo odlike osmanskog grada u pogledu urbanizma kako se to desilo s drugim bosanskohercegovačkim gradovima. Pa ipak, većina najznačajnijih objekata u Jajcu je izmijenjena u pogledu funkcije i oblikovnosti, poput Tvrđave i Crkve sv. Marije s Tornjem sv. Luke, odnosno Sultan Sulejmanove (Fethija) džamije. Napušteni objekt crkve/džamije potječe iz srednjeg vijeka i prvobitno je izgrađen kao jednostavna bazilika s jednim brodom i odlikama ranog romaničkog stila. Ako se Bobovac formirao pod utjecajem ugarskih gradova, onda je Jajce nastalo pod utjecajem gradova na Jadranu, odnosno s mnogo vidljivih elemenata romaničkog stila kakav je posebno Toranj sv. Luke. Na zapadnom zidu objekta nalazi se portal s dekorativnim tordiranim užetom i profiliranim dovratnikom koji je nekad bio glavni ulaz u Crkvu sv. Marije. Iznad portala je kružni otvor-rozeta. Na južnoj fasadi je utvrđeno postojanje trijema koji je imao romaničke stupove, ali nisu utvrđene tačne dimenzije prvobitne crkve koja je u 15. stoljeću obnovljena u gotičkom stilu. Tokom ove adaptacije na istočnoj je strani dograđen dio s apsidom, a na južnoj strani dio sa sakristijom.
Freske crkve su sačuvane u zonama koje su zatrpane šutom, pripisuju se dubrovačkim majstorima i datiraju iz 15. stoljeća. U ruševinama crkve pronađeni su ostaci skulpture ruke sa svijećnjakom, što ukazuje na bogatu unutrašnju opremu. Toranj sv. Luke dograđen je u prvoj polovini 15. stoljeća sa sjeveroistočne strane Crkve sv. Marije. Toranj ima romaničke elemente interpretirane po domaćim utjecajima. Ovdje je posebno vidljiv i utjecaj primorskog graditeljstva romaničkih tornjeva koji su izgrađeni u Splitu i na Rabu. U konačnici, toranj je oblikovan u stilu dalmatinsko-venecijanske gotike. Djelovanje domaće klesarske radionice je bilo najaktivnije u periodu između 13. i 15. stoljeća i ostavilo je iza sebe značajne arhitektonske elemente. Posebno je značajna radionica majstora Andrije Alešija, ali i utjecaj ugarskih klesara u 15. i 16. stoljeću.
Kad je Crkva sv. Marije transformirana u Sultan Sulejmanovu džamiju (16. stoljeće) uništena je srednjovjekovna plastična i polihromna dekoracija. Kota poda džamije je podignuta nakon požara 1658. godine kad je zazidan portal na zapadnom zidu i rozeta. Južni zid je ponovo izgrađen s mihrabom. Na sjevernom zidu su dodate sofe, prozorski otvori te novi ulaz u objekt. Svi otvori na tornju su zazidani, a na vrhu je dozidana kaca munare sa šerefetom. Objekat je trenutno u izuzetno lošem stanju očuvanosti i, s obzirom na to da je bez krova, stalno je izložen lošim vremenskim utjecajima i atmosferilijama.
Iz osmanskog perioda datiraju džamije Esme-sultanija, Dizdareva, Sinan-begova, Hadadan i Šamića-džamija. Džamija Esme Sultanije, ili Čaršijska džamija izgrađena je 1749/50. godine i pripada tipu jednoprostornih potkupolnih džamija s jednom velikom kupolom iznad molitvenog prostora i tri male kupole iznad ulaznog trijema. Džamija je u potpunosti je bila izgrađena od kamena uključujući i munaru. Dio džamijskog kompleksa čine šadrvan, mekteb i mezarje. Historijski izvori govore da je džamiju podigla Esme-sultanija, supruga bosanskog namjesnika Mehmed-paše Muhsinovića. Godine 1993. džamija i prateći objekti kompleksa potpuno su porušeni. Rekonstrukcija kompleksa počela je 2003. godine, a obnova same džamije završena je 2010. godine. U Gornjoj mahali nalazi se Ženska ili Dizdareva džamija koju je 1812/13. podigao Sulejman-beg Kulenović i koja pripada tipu jednoprostornih mahalskih džamija sa četverovodnom krovnom konstrukcijom ispod koje se nalazi kamena kupola. Džamija nema munaru, a sve do obnove 2002. godine, bila je u stanju loše očuvanosti.
Prepoznatljivim u panorami grada našle su se porodične kuće koje su znatno stradale u ratu 1992/95. i koje su većinom obnovljene zahvaljujući švedskoj fondaciji “Kulturno naslijeđe bez granica” (CHwB). Specifičnost ovih kuća je veliki ugao krovnih ploha s drvenom krovnom konstrukcijom i šindrom. Prvi sprat, izgrađen od nešto lošijeg materijala kraćeg vijeka trajanja, bojen je u bijelo, a prizemlje i suteren su uglavnom građeni od kamena. Karakteristični primjeri stambene arhitekture osmanskog perioda u Jajcu su Burića kuća, dvije Kršlakove i Omerbegova kuća. U restauriranoj Kršlakovoj kući danas je smještena Gradska galerija čiju stalnu postavku čine slike s motivima Jajca. Omerbegova kuća zadržala je autentičan enterijer s duborezima na unutrašnjim vratima i stropovima – šišama i u njoj je smješten restoran.
Ni austrougarska uprava nije uspjela izmijeniti u srednjem vijeku jasno definiranu matricu grada. Objekti koji su izgrađeni u ovom periodu skladno su se stopili s naslijeđenom arhitekturom. Značajni ahitektonski objekti ovog perioda su Šarenica (Saračeva kuća), zgrada finansija i bivša osnovna škola, a danas Etno muzej. Kuća Šaranica je u Drugom svjetskom ratu bila mjesto osnivanja Telegrafske Agencije Nove Jugoslavije (TANJUG) i atalje vajara Antuna Augustinčića.
Franjevački samostan sv. Luke višestoljetni je centar duhovnog i kulturnog života Jajca. Samostan je izgrađen 1885. godine i čuva jednu od najvrednijih relikvija za Bosnu i Hercegovinu – kosti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića koje je 1888. godine iskopao profesor Ćiro Truhelka, tad 23-godišnji kustos u Zemaljskom muzeja Bosne i Hercegovine. Kompleks je potpuno porušen u ratu 1992/95. i današnji izgled ne odgovara izvornom izgledu. Desetak kilometara od centra grada nalazi se mjesto hodočašća, Crkva sv. Ive u Podmilačju koja je postojala još u osmanskom periodu i jedina je srednjovjekovna katolička crkva koja je kontinuirano zadržala svoju funkciju.
Muzej II zasjedanja AVNOJ-a osnovan je 1953. godine i posvećen je antifašističkoj borbi. Nalazi se u zgradi nekadašnjeg Sokolskog doma iz 1932. godine koja je promijenila originalni izgled. Zgrada u kojoj se muzej nalazi značajna je ne samo za bosanskohercegovačku nego i za jugoslavensku historiju jer je u toj zgradi 29. i 30. novembra 1943. godine održano Drugo zasjedanje Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Jugoslavije (AVNOJ). Predstavnici Bosne i Hercegovine, Srbije, Hrvatske, Slovenije, Makedonije i Crne Gore su se tada odrekli dijela suvereniteta i donijeli odluku o osnivanju Socijalističke federativne republike Jugoslavije uz potpunu ravnopravnost njenih naroda i narodnosti. Ovom stalnom postavkom Muzej AVNOJ-a baštini ideje antifašističkog pokreta.
Izgradnja objekta Srpske pravoslavne crkve u duhu historicizma počela je 1930. godine i trajala je pet godina, prema projektu koji je izradio sarajevski arhitekt Miloš Miloradović. Crkva presvete Bogorodice u Jajcu je bila jednobrodna crkva, s oltarom, pripratom i petostranom oltarskom apsidom smještenom na istočnoj strani. Nije imala kupolu i bila je zasvođena dvovodnim krovom. Za njenu gradnju korištena je kombinacija kamena vapnenca, sedre i cigle. Crkva je u potpunosti srušena u toku rata 1992/95. godine. Ostao je sačuvan samo zvonik i dio podne konstrukcije.
Arhitektura nastala nakon Drugog svjetskog rata ima jaku tendenciju uklapanja u ambijent, što pokazuje zgrada Doma kulture s tipičnom dispozicijom i fasadom objekata nastalih u periodu socijalizma, ali s dodatkom četverovodnog krova karakterističnog za Jajce, te poslovni dio grada izgrađen kao interpretacija historijske gradske čaršije.
Historijski kontinuitet jasno je čitljiv od antike pa sve do danas na primjeru Jajca. Spomenici kulture iz različitih historijskih perioda predstavljaju vrijedno kulturno-historijsko naslijeđe i grade snažan genius loci (duh mjesta) koji se ogleda u harmoniziranoj vezi prirodnih datosti i izgrađenog naslijeđa. Grad Jajce sastavni je dio i svjetskog naslijeđa i predstavlja univerzalno dobro svih građana Planete, zbog čega i zaslužuje da se nađe na UNESCO-voj Listi svjetske baštine. U tom kontekstu treba posmatrati i tretirati gradsku jezgru Jajca s jasno definiranim smjernicama za dalji razvoj.
(novo vrijeme)
