Mirza Kapetanović: Urbicid i nasilje protiv kulturnog nasljeđa u Jajcu
Brojna historijska svjedočanstva kao i materijalni tragovi govore, da je Jajce oduvijek bilo važna putna komunikacija na razmeđu između istoka i zapada, mjesto obračuna velikih sila, političkih sukoba i previranja, ratova brojnih naroda i civilizacija, stoga i ne čudi impozantan broj vremensko različitih kulturno-historijskih spomenika koji danas predstavljaju fenomen muzeja pod otvorenim nebom. Muzeja, koji je otvoren a u isto vrijeme i zatvoren.
Sve je to u dobro mjeri reflektovano posljednjih nekoliko desetljeća od kada grad Jajce u kontinuitetu doživljava bezobziran urbicid, gdje je historijska jezgra u konstantnom sukobu s privatnim interesima, odnosno gdje se moderne građevine dižu iz temelja tik uz zaštićene nacionalne spomenike, što nailazi na svaku osudu stručne javnosti i stanovništva.
Tokom devedesetih je došlo do jake eksplozije ovog vida gradnje uslijed popuštanja kontrole i razvoja privatnog sektora koji se mahom nije pridržavao pravila a taj trend i danas je sveobuhvatno izražen. Vrlo često takve nezakonite gradnje dešavaju se u zoni koja je proglašena spomenikom kulture nulte ili prve kategorije, narušavajući time autentičnost i integritet spomeničkih cjelina.
Jajce bi trebalo čim prije početi rješavati neka urbanistička pitanja i institucionalno uvesti u mijenu novih procesa. To podrazumijeva afirmaciju novog principa prostornog i urbanog planiranja, racionalno korištenje dragocjenog gradskog prostora, njegovo prilagođavanje novim sistemima vrijednosti, optimalnu nastanjenost i respektabilan odnos prema kulturno – historijskom nasljeđu.
Pojedini postojeći objekti koji se nalaze danas unutar zaštićene zone se ne uklapa u „ zakonsko“ i potrebno je ispitati njihov legalitet; nije dopuštena gradnja ili promjena terena u izravnoj okolini bez prethodnog dopuštenja nadležnih organa uprave izdatih na temelju uslova nadležne službe zaštite naslijeđa.
Na vjetrometini prošlosti, poučeni lošim životnim trendovima, izoštreni balkanskim primitivizmom, zanemarujući tradiciju i kulturu, predstavljamo opasnost samu po sebi, a ko bi nam mogao danas pomoći da prebrodimo krizu ako sami ne želimo da učimo, stvaramo, brinemo i djelujemo.
Uništiti nasljeđe znači pokušati modificirati, falsificirati, osakatiti, odstraniti i ubiti identitet određene društvene grupe kojoj pripadamo. Ciljano uništavanje nasljeđa neke kulturne grupe ili određenoga sloja pretpostavlja razumijevanje značenja, dosega, mehanizama i zakonitosti funkcioniranja nasljeđa i njegove uloge u kolektivnom pamćenju.
Bez toga bismo njezino uništavanje mnogo jednostavnije mogli protumačiti kao običan čin bezumlja i ignorancije kojemu je okidač postao nataloženi višak frustracije, agresije i ludila.
Victor Hugo u svom Ratu rušiteljima, nagovještava probleme zapuštanja i uništavanja kulturnog nasljeđa od neosviještenih, nesenzibiliziranih i neočuđenih savremenika, o kojemu se s ništa manje ogorčenja, borbenog žara i kriticizma, može pisati i danas, pa i u ozbiljnim radovima koji tematiziraju zaštitu nasljeđa od sistemskog uništavanja i zatiranja.
Pojam kulturnog nasljeđa u multietničkim zajednicama mora postati upravo sredstvo sporazumijevanja i uvažavanja na civilizovan način, što je od najveće potrebe za njeno očuvanje.
Nasljeđe mora biti dostupno i razumljivo novim generacijama, jer time izvršava svoju osnovnu funkciju koja se tiče prenošenja historijskog iskustva iz epohe u epohu, sa generacije na generaciju.
Obnovu uništenog nasljeđa trebamo lično svi mi shvatiti kao izazov. Kako razlučiti šta želimo sačuvati, a šta ćemo prepustiti nesretnoj sudbini, kako povući crtu između pamćenja i zaborava? Obnova mora biti studiozna kako bi osigurala zaštitu, izlječenje, rekonstrukciju, rehabilitaciju ugroženoga, oštećenoga i uništenog identiteta.
Obnova je zapravo unošenje sadašnjosti u nasljeđe, sadašnjosti u prošlost; nužna intervencija uvjetovana nasilnim prekidom historijskog kontinuiteta.
(Mreža mira)
(foto: JU Agencija Jajce)
