Jezero je od davnina bilo mjesto svojevrsne ljepote koju su uživali drevna ilirska kraljica Teuta a kasnije i mnogi drugi sve do vremena austrougarske Monarhije nakon čijeg „odzvonjenog“ vremena Jezero uporno gubi na značaju i ljepoti sve do današnjih dana.
Spomenuta ilirska kraljica Teuta, prije nego je 229. godine prije nove ere bila uspješna na čelu u ratu protiv nadolazećih okupatora Rimljana, imala je svoju rezidenciju u Jezeru gdje je, osim obaveza koje je imala kao kraljica tadašnjeg veoma moćnog Ilirskog Kraljevstva, dolazila u ovo živopisno mjesto koje joj je služilo još i kao odmaralište.
Ostao je trajan trag i spomen na kraljicu sve do danas zbog toga što je upravo ona naredila da se u Jezeru iskopa još jedno korito Plive, čiji naziv potiče od ilirskog naziva za ovu rijeku-Pelva, čime je nastalo ostrvo ili ada. Prava je rijetkost da se neko naselje ili čak središte naselja u kontinentalnom dijelu nalazi na ostrvu.
Tako je ada sa nekadašnjom tvrđavom, kojoj nema ni traga, bila središtem grada Jezera, potom u mnogo kasnijim vremenima ima značaj čaršije unutar zidova.
U Jezeru skoro ništa nije sačuvano. Niko ne bi mogao pomisliti da je na adi bila četverougaona tvrđava koja je imala ulaze, gvozdene kapije, do jednog i drugog korita Plive. Preko oba korita se prelazilo mostovima koji su se dizali na čekrk lancima uveče ili kad je prijetila opasnost od napada neke neprijateljske vojske.
Današnje Jezero ukrašavaju dva vjerska objekta (džamija na adi i pravoslavna crkva) i daju dvije karakteristike ovom mjestu.
Nekad je na adi bila katolička crkva sa samostanom, crkva sv. Ante Padovanskog, koju negdje u 15. stoljeću sagradiše franjevci. Bijaše u Jezeru i crkva sv. Jurja za koju se pretpostavlja da je izgradi kraljica Katarina, naša kraljica-bosanska. Kraljica je, zna se, mnogo voljela kršćanstvo, ali i svoj narod Bošnjane koji su većinom nerado primali katoličanstvo koje se širilo uglavnom pod prisilom i pod prijetnjom ognja i mača.
Naredbe koje su od papa, po običaju kao na čeki, čekali u prvom redu Ugri-Madžari, te bi i pored tih stalnih opasnosti drevni Bošnjani radije i uporno ostajali u svojoj, tadašnjoj, vjeri bogumilstvu. Narodna izreka kazuje da „od nameta nejma selameta“.
U vrijeme osmanskoturske vladavine ovo mjesto dobiva status grada zbog tvrđave na adi.
Jezero će, u svoj svojoj povijesti do danas, u vrijeme osmanskoturske vlasti biti najizgrađenije. Gradi se džamija, Careva džamija. Potom se gradi čardak kao odmaralište. Brojnost vjerskih objekata iznosila je devet, izgrađuje se nekoliko hanova-konačišta i nekoliko hamama-javnih kupatila. Evlija Ćelebija navodi „četrdeset do pedeset podesnih i malehnih dućana“. Osmanlije donose razne kulture kao i botaničke kulture pa će uskoro u šeher Jezeru po prvi put, kao i u cijeloj Bosni i šire, zamirisati đulovi kojih će biti pune avlije.
Posljednji koji će „udahnuti“ dodatni impuls Jezeru jeste austrougarska Monarhija, odnosno Nijemac Steinbeis koji, od Jajca prema Šipovu i dalje, izgrađuje prugu zbog čega će kasnije Jezero dobiti modernu prometnicu koja je prolazila uz samo naselje a u neposrednoj blizini će se izgraditi zgrada željezničke stanice koja će kasnije, nažalost, ukidanjem željezničke pruge 1973. godine izgubiti svoju namjenu.
Jedna strankinja iz engleske plemićke porodice oduševljena ljepotom Jezera, starobosanskim kućama, hanovima, mlinovima, Plivom i okolnom raskošnom prirodom, 1893. godine izgrađuje riblji restoran od drvene građe koji će biti popularno nazvan „Teina koliba“.
To je ujedno bila posljednja atrakcija izgrađena u Jezeru od koje takođe nema ni traga!
(jajce-grad-muzej.com/Zijad Plivac)
