ZAMETNUTI BISER – STARI GRAD KOMOTIN U JAJCU
Poput zametnutog bisera, koji je istovremeno i tajanstven i romantičan i privlačan, o Komotinu se malo zna. Grad kao da čeka svoj izlazak na svjetlo povijesti
Piše: Leonard VALENTA
Taman kada čovjek pomisli, obilazeći nemali broj srednjovjekovnih kula i gradova, da ga više niti jedan ne može iznenaditi svojom ljepotom, pojavi se eto uvijek još jedan, zavučen i skrit u bosanskim gudurama. Tako skriven, čini se, želi svoju ljepotu sačuvati samo za Bosnu i njezine krajolike, pa se s njima natjecati u toj ljepoti, a ljudima što se samo s nakanom uputiše k njemu dati jednu potpunu sliku tog nadmetanja. Doista, takvi gradovi su poput prosutih bisera po šarenom bosanskom ćilimu, što svojom nenametljivom ljepotom upotpuniše ljepotu Bosne!
Jedan od takvih je zasigurno Komotin. Zavučen iza pašnjaka i strmih stijena, pripada onim prosutim biserima što se negdje zametnuše po strani i dalje od ostalih. Najbliži biser mu je Jajce, no do Komotina se mora nakaniti i dobro namučiti. Ipak, jesenski kolorit što ga Bosna prošara po svojim brdima, bit će zadovoljština za uloženi trud. Napuštajući Vrbas i podmilačke stijene na putu za Komotin, zalazite u gotovo netaknutu prirodu, pitome pašnjake i divlje stijene, strme planine i umilne doline. Komotin u svemu tome jednostavno bljesne na visokoj i veoma strmoj uzvisini, koju okruni svojim bedemima. Iz daljine djeluje romantično, tajanstveno, privlačno, a kad mu se približite prvi osjećaj koji se budi u vama jest strahopoštovanje pred gordošću njegovih, iako urušenih ali još uvijek očuvanih, zidina i kula.
Iako takav, Komotin nije zauzeo neko posebno mjesto u političkoj povijesti srednjovjekovne Bosne. O njemu se, bar po pisanim izvorima, zna veoma malo. Možda ga je sjaj jajačkog bisera zasjenio, pa je uvijek ostajao po strani. U izvorima se spominje samo jednom za bosanske samostalnosti, i to zahvaljujući posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću. Mladi kralj 18. rujna 1461. izda povelju kojom strica svoga Radivoja bogato darova velikim posjedima i brojnim gradovima, među kojima u Luci i gradom Komotinom. Grad je dakle, uz brojne druge u Bosni, bio u posjedu Radivoja Kotromanića, koji se prozvao gospodarom komotinskim ili dominus de Comothyn. Po tome, a i po njegovoj arhitekturi može se zaključiti da je Komotin bio vlastelinski dvor. Po svojoj veličini, objektima i smještaju na visokoj stijeni sred doline bio je istovremeno i tvrd za opsadu i udoban za stanovanje. No, o njegovoj povijesti prije i poslije spomenute darovnice ne znamo gotovo ništa. Grad se spominje još jednom i to 1497. godine u vrijeme osmansko-ugarskog primirja, kada je bosanski namjesnik u Komotin postavio svoju posadu. To je izazvalo negodovanje s ugarske strane, pa čak i prosvjednu notu koja je otišla u Carigrad.
Sva priča oko Komotina kao da se skamenila u njegovim kulama. Narod zato ne osta dužan starom gradu pa ispreda niz legendi oko grada, koje su i danas žive u komotinskom i cijelom jajačkom kraju. Začuđuje činjenica da na Komotinu nikada nisu poduzeta arheološka iskapanja, čak ni ona površinska. Nitko se nije bavio izučavanjem povijesti ovoga grada, niti je pisao o njemu. To zasigurno provocira zaključak da bi sustavno istraživanje grada, arheološki i u arhivima, otvorilo jednu novu stranicu još neispisane bosanske povijesti, skrivene poput zametnutih bisera. Komotin treba naći mjesto upravo na tim stranicama. Na arheolozima je i povjesničarima da zavuku ruku za zametnutim biserom i iznesu ga na svjetlo povijesti. Kule i zidine, iako odavno napuštene i prepuštene samo sokolovima i njihovim gnijezdima, još su danas dobro očuvane. Dok dođe vrijeme za Komotin, on će i dalje šutjeti u svojoj skamenjenoj povijesti. Samo komotinski potok podno grada narušava taj muk, ispunjen tek pučkim legendama i pričama kojima jajačke majke uspavljivaše stoljećima djecu svoju.
