U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart) godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste.

Rođenje bosanskog princa

Možda je marljiva i učena gospođa Truhelka, Ćirina sestra Jagoda, zavirujući u bratova slavna otkrića bosanske drevnosti, znala više nego što je u svom romanu Vojača, objavljenu u Sarajevu prije stotinu i pet godina, znala gdje se mladićem krio budući kralj koji će, potpuno nenajavljeno, naslijediti Tvrtka II. Tvrtkovića Kotromanića. Ali nije znala gdje je sretna Vojača rodila svom zaljubljenu mužu Stjepanu Tomašu sina prvijenca, Stipana!

Tajnom je koprenom prekriven život ljubavne mladosti Vojače i Stjepana Tomaša; živio je u nekoj zabiti, kažu ljetopisci, strijepeći za svoj život u dinastičkim borbama između pristalica kralja Tvrtka II. i kralja Ostoje, za kojeg će, za tog potonjeg, tek kad jednoć u planinsku brvnaru starog patarena upadoše glasonoše bosanskog stanka, čuti krajnju istinu: tražili su mladića koji se zove Stjepan Tomaš, jer je – sin Ostojin.

Rođen s nekom ženom neznanom u tajnosti, ali – da je sin, a to se poreci ne može! lzabrali smo tebe, rekli su, za istinskoga kralja bosanskoga, jer u tebi je krv Ostojina, bosanska od početka svijeta. lzabrali smo tebe, a ne brata tvojega, Radivoja, koji Turcima potpomognut prijestolje išće za sebe samoga. Vojača je stajala skamenjena od čudesna preokreta, od sudbinskog zaleta koji u jednom hipu podiže ljude iz stanja najbjednijega u stanje zlatne omame! Na grudima joj je plakao dječak, zgranut slikom ljudi s mačevima a lica presvučenih zastrašujućim maskama iza kojih su gorjele samo žareće oči.

Kralj Bosanski Stjepan Tomaš kotromanić – kažu kronike franjevačke

bi ubijen od ruke svoga sina i ruke svoga brata…

A kad na prijestolje sjede i osvrnu se unutanjoj zemlji Kraljevstva bosanskoga i po svijetu koji ga je zapljuskivao i u svakoj prigodici progutati hotio, naiđoše silne nevolje: Papa je grmio protiv žestoke hereze što je cijelu Bosnu poklopila, da i sami kralj u opačini život svoj provodi, da u braku nevjeran s nevjerom bludniči, da će poslati križare koji će sve u krvi potopiti i sve nevjerno potamaniti. A sa Istoka čula se jeka bubnjeva, čulo se obrušavanje “nepobjediva i nerazrušiva” Konstaninopolja!

Da ga poput mrava ne zgaze, sagnu šiju i zaroni u vodu krstionice, zajedno sa malodobnim sinom, dragim prvorođenim sinom, princom bosanskim. A ljubav? A Vojača? A zakletve koje su u didovoj nazočnosti izricali poput bijelih golubova, što će s njezinom prisegom najjačega među vjenčavajućim Bošnjanima i Bošnjankama –da će mu dobra biti, i da će mu virna biti sve do svoje smrti?!

Pred drmajućim granicama bosanskog orsaga, okrenu leđa svemu, pa prionu uz Crkvu rimsku, puneći grudi nadom u spas Bosne i naroda svojega u njoj, dobrih Bošnjana! Mijenjajući grozničavu sadašnjost za bilo kakvu budućnost, mogao je vidjeti gotovo sve, osim svoga kraja. Jer, baš kao što je Eshil u Okovanu Prometeju zloguko, nadnijet nad sudbinu ljudi, rekao:

Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.

A kakav li mu lijek za to nađe ti?

Njegovu grud napućih slijepim nadama.

Bošnjanin, despot na srpskom prijestolju

Baš tako, kroz odmotane godine koje su žestoko napinjale svaku stvar u Bosni, svako bosansko žiće, dođoše i one potrage za nevjestom: Vidje Tomaš da u susjednoj, u despotovini serbskoj, u despota Lazara Brankovića nema nasljednika ali ima Jelaču, čisto dijete od dvanaest godina.

Naskoro, smrt zateče Lazara, i to u godini 1458., kad se sastavi namjesništvo nad despotovinom s Mihailom Anđelovićem, ratu vićnu, i bratom despotovim, slijepim Stefanom, i ženom Lazarovom, despoticom Jerinom. A desi se i to da Mihailo imade brata koji je i do vezirskih časti dosezao, Mahmud-pašu, vojskovođu u turskoj vojsci, beglerbega Rumelije, znamenita pjesnika uz to, pod tajnim imenom – Adni, hej! Pa se desi da taj Mihailo propusti jedan odred Turaka u Smederevo! Pa ga zbog toga okovaše lancima i željezom, a sudbinu despotovine dadoše u ruke onoga slijepoga brata Lazareva, tužnog Stefana. Ni oni što svijet promatraju s oba oka, malo dobra u svijetu mogu vidjeti, a kamoli slijepi što opipava svaku stopu na kojoj se treba uspraviti!

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart)godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste. A siroti, za što li samo kriv, slijepi despot, vladar od puke nevolje, Stefan Branković, izgnan bi iz vlastitoga otačstva.

Pa šta će sad bili! Nesretne li zvijezde princa bosanskoga! Na srpskom prijestolju ispuni sedamdeset dana, ni da ga zagrije, pa doživje da vidi kako mu iz ruku ispadaju uzengije vlasti i nesmiljeno tursko oduzimanje tvrdoga grada Smedereva! Sve se to zbi u danu 20., u mjesecu juniju, u istoj, kobnoj, 1459. Stric mu je, onaj svima sumnjivi lijepi Radivoj, pregovarao s Turcima o uvjetima predaje Smedereva, despotovine, smederevskoga blaga i zatamnjenih života: dali su im iznijet što se iznijeti dade, uključiv i živu glavu, u svoju bosansku domaju.

Mara (Jelena) Branković

Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića.
Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija.
Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana viii Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika,
najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače.

Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.
U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

 

Izvori: Ibrahim Kajan –  Pogled u Bosnu . Tragom bosanskih kraljeva.

Aida Zaćiragić –  Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine.