Pjesma „S one strane Plive” ili “S one strane Jajca“ je pjesma koja se u melodijskom dijelu zadržala u više zemalja. Melodija potiče iz Turske. Njen originalni naslov glasi „Dersi derum“,  a u Bosni i ostalim zemljama pjevali su je Osmanskoturski vojnici, pogotovo u prilikama ulaska  u osvojena područja.

Pjesma „Dersi derum“ je duhovnog karaktera koja se i danas izvodi u Turskoj. Pjesmu  je pored ostalih pjesama duhovnog karaktera, primjera radi, na turneji u Turskoj od 24.4 do 4.5. 2005. godine izvodio sarajevski ansambl „Sultan Mehmed Fatih“ kojeg čine Bošnjaci muslimani, Hrvati i Srbi.

Na prijedlog prvog predsjednika stranke HDZ-a BiH Stjepana Kljujića, u vrijeme ratnih devedesetih godina, upućen Dini Merlinu da napiše tekst za himnu Bosne i Hercegovine na melodiju pjesme „S one strane Plive“, što je ovaj i učinio veoma lijepo, nastao je još jedan tekst na ovu veoma staru melodiju pod nazivom „Jedna si jedina“.

Ova himna bila je aktuelna sve do 1998. godine, kada je odlukom visokog predstavnika zamijenjena današnjom himnom bez teksta, pod nazivom “Intermezzo”.

Pjesma „S one strane Plive“ je uvrštena među najljepše bosanskohercegovačke sevdalinke koju su na nosače zvuka, gramofonske ploče, audio kasete i potom CD-e, zabilježili mnogi, jedni od najeminentnijih izvođača bosanskohercegovačke sevdalinke, ili sevdahlinke, poput Zehre Deović, Bebe Selimović, Silvane Armenulić, Hanke Paldum, Nedžada Salkovića, Zaima Imamovića, Mate Bulića i drugih.

Pjesma „S one strane Plive“ je, dakle, pjesma ne samo (i) naša jajačka već i svebosanskohercegovačka koja se izvodi širom Bosne i Hercegovine i u svijetu gdje je Bosanaca i Hercegovaca, što znači po cijelom svijetu.

Pjesma „S one strane Plive“ jeste pjesma čežnjive, iseljeničke duše.

S ONE STRANE PLIVE

S one strane Plive, gajtan trava raste.

Po njoj pasu ovce, čuvalo ih momče.

Momče tužno plače, još tužnije ječi.

Svaka tuđa zemlja tuga je golema.

U tuđemu svijetu bez oca, bez majke.

Bez oca, bez majke, bez brata bez seje.

U tuđemu svijetu nigdje nikog nema.

Svaka tuđa zemlja, tuga je golema.

(Jajce grad muzej)

Vanjskotrgovinska komora Bosne i Hercegovine (VTKBiH), uz potporu Ministarstva vanjske trgovine i ekonomskih odnosa Bosne i Hercegovine, organizirala je nastup i prezentaciju na sajmu turizma FREE Munchen, koji se održava od 10. do 14. februara 2016. godine u Minhenu.

Na prezentacijskom pultu Bosne i Hercegovine predstavlja se turistička ponuda cijelokupne Bosne i Hercegovine od ljetovališta, zimskih centara, banjsko- liječilišnih centara do ponuda za adrenalinski i aktivni odmor, kao i ponude vjerskog turizma u BiH.

Ovo je prvi put da se privatni turistički sektor Bosne i Hercegovine organizirano predstavlja na minhenskom sajmu, koji je jedan od najvećih turističkih sajmova u Njemačkoj, koja je važno turističko tržište za BiH.

Kako navode iz VTKBiH prezentacije su izuzetno posjećene od velikih svjetskih turoperatera, te postoji veliki interes za Bosnu i Hercegovinu kao poželjnu turističku destinaciju prvenstveno zbog svoje raznolike i kvalitetne ponude, te odličnog geografskog položaja i povezanosti sa zemljama u okruženju.

Prvi dan sajma, pult Bosne i Hercegovine posjetile su Viktorija Ketelhut, generalni konzul, i Kristina Pavlović, vice konzul BiH u Minhenu.

Na štandu Bosne i Hercegovine nalazi se i prezentacijski pult Turističke organizacije Srbije, što je nastavak uspješno započete suradnje na sajmovima u Moskvi i Londonu gdje se Bosna i Hercegovina predstavljala na štandu Turističke organizacije Srbije.

(Fena/foto: Samed Žužić fotografija)

Actuellement, Melbet ne propose pas de bonus sans dépôt en Afrique. Avec le code promo melbet vous pouvez profiter d’un bonus de bienvenue pouvant atteindre 1 750 € + 290 Free Spins sur le casino en ligne. Pour obtenir le bonus de bienvenue, le 1er versement réalisé sur Melbet doit faire au moins 1 €. Une fois votre compte validé par le service client, vous recevrez un code d’activation. Il ne vous restera plus qu’à réaliser votre premier dépôt pour profiter pleinement de votre bonus de bienvenue.

Dan općine Jajce obilježava se 22. februara na datum prvog pisanog pominjanja grada Jajca 1396. godine u Povelji iz dubrovačkog arhiva i ovo je drugo zvanično obilježavanje ovog datuma. Nakon brojnih prijedloga Organizacioni odbor utvrdio je Program obilježavanja Dana Općine Jajce.

Ovogodišnji program obilježavanja počet će u petak, 19. februara izložbom učenika osnovnih škola, a svoje radove će izložiti u Gradskoj galeriji Jajce.

Program se nastavlja u subotu, otvaranjem odbojkaškog i košarkaškog turnira koji će se odigrati u Gradskoj dvorani Jajce, dok je za nedjelju predviđen kulturno-umjetnički program u kojem učestvuju KUD-ovi iz Jajca, dok će muzički dio upotpuniti prošlogodišnja finalistica najgledanijeg muzičkog showa “X Factor”, mlada Magdalena Bogić i poznati interpretator narodne muzike Jasmin Burek.

Na dan centralne svečanosti, 22. februara s početkomu 11 sati održat će se Svečana sjednica Općinskog vijeća Općine Jajce, kada će se uručiti najviša javna priznanja Općine.

(avaz.ba/Jajce Online)

Pod pokroviteljstvom Općine Jajce u organizaciji košarkaškog kluba ”VODOPAD”, od 20. do 21. februara 2016. godine, održat će se 1. Košarkaški KUP Kraljevskog grada povodom Dana Općine Jajce u Gradskoj sportskoj dvorani u Jajcu.

Turnir će otvoriti načelnik Općine Jajce, Edin Hozan u subotu 20. februara 2016. godine u 18.00 sati u Gradskoj sportskoj dvorani Jajce, utakmicom između KK Vodopad Jajce i ŠK „Prvi koš“ Vitez. Učesnici ovog turnira pored domaćina KK Vodopad Jajce su i KK Koš Sarajevo, OKK Spars Sarajevo i ŠK Prvi koš Vitez.

(hronika.ba)

O Lukinom životu ne zna se gotovo ništa, a svi podaci dolaze iz kasnijih predaja. Ono što se može zaključiti iz njegovih spisa jest da je vjerojatno bio porijeklom iz sirijskog grada Antiohije (danas u jugoistočnoj Turskoj), te da se služio grčkim jezikom. Nije moguće tačno zaključiti ni je li bio iz poganske ili iz židovske obitelji u kojoj se govorio grčki.

Nije vidio ni slijedio Isusa za njegova života na Zemlji. Bio je pratitelj i učenik svetoga Pavla što se iščitava iz Pavlovih poslanica te Djela apostolskih. Izučio je medicinu u Antiohiji i Tarzu. Obratio se na kršćanstvo. Na brodovima je radio kao liječnik. Zaštitnik je: liječnika, kirurga, umjetnika, slikara, kipara, pisara, zlatara, mesara, neoženjenih muškaraca, izrađivača stakla i čipke. Prema jednoj predaji, umro je u dobi od 84 godine u Tebi u Grčkoj. Za njegove kosti vjerovalo se da su ljekovite tako je kosti u srednjem vijeku Đurad Branković despot srbski otkupio od tadašnjeg osmanskog sultana za 30 000 dukata (oko 70 kg zlata). Kada se ženi posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević sa kćerkom despota srpskog Jelenom Marom Branković ona te kosti donosi kao miraz u Jajce. U tu čast se gradi zvonik koji dans ima ime Zvonik Sv. Luke. 1463. godine sultan Mehmed II dolazi u Jajce i dao je pogubit posljednjeg bosanskog kralja i mnogo bosanske vlastele i upravo tad pada Bosna i prestaje Bosansko kraljevstvo. Po padu Bosne Mara se obratila za pomoć Dubrovačkoj Republici tražeći sklonište i deponirani novac svog muža, ali joj je zahtjev bio odbijen. Kraljica je, žureći da pobjegne od osvajača, ostavila iza sebe svoju najvrjedniju imovinu – kosti svetog Luke. Franjevci su ih uzeli i zaputili se prema Dubrovniku, gdje ih je presreo lokalni vojvoda, kraljičin prijatelj, te im nije dopustio da nastave bez njene dozvole. Ona je u međuvremenu pregovarala s Mlečanima o prodaji kostiju, dok su Dubrovčani bijesno zahtjevali izručenje kostiju. U augustu 1463. kraljica u pismu izražava svoje nezadovoljstvo škrtarenjem Mlečana i njihovoj smjelosti da dovode u pitanje autentičnost kostiju. Iako joj je ugarski kralj Matija Korvin nudio doživotno vlasništvo nad tri dvorca, Mara ih je na kraju ipak prodala Mlečanima.

Posebno zanimljivo je predanje o mučeničkoj smrti kralja Stjepana Tomaševića. Pripovijeda se da je sultan Mehmed Fatih II želio zarobiti kralja koji se krio u Ključu te je za njim poslao Mahmud-pašu sa 20.000 konjanika. No, sultanovi podanici nisu uspjeli prići dobro utvrđenom gradu već su počeli pregovarati s kraljem. Mahmud-paša je kralju i njegovoj porodici obećao sigurnost, ali kada se predao obećanje je pogaženo.

Prema predanju, sultan je, da bi umirio svoju savjest, izdao fetvu prema kojoj on kao gospodar nije bio dužan održati riječ svog podanika.

Sultan je htio da kralj pati nakon smrti, pripovijeda se, te je naredio da kralj bude pokopan na mjestu koje se uvijek vidi iz Jajca, ali sa kojeg se ne može vidjeti Jajce. Historičari pišu da su kralju živom oderali kožu i privezali ga za kolac te su njegovo tijelo sahranjivali uz udaranje u bubanj načinjen od njegove kože.

Godine 1888. Ćiro Truhelka je iskopao kosti kralja Stjepana Tomaševića i od tada se one nalaze u Franjevačkom samostanu.

(visitmycountry.net)

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart) godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste.

Rođenje bosanskog princa

Možda je marljiva i učena gospođa Truhelka, Ćirina sestra Jagoda, zavirujući u bratova slavna otkrića bosanske drevnosti, znala više nego što je u svom romanu Vojača, objavljenu u Sarajevu prije stotinu i pet godina, znala gdje se mladićem krio budući kralj koji će, potpuno nenajavljeno, naslijediti Tvrtka II. Tvrtkovića Kotromanića. Ali nije znala gdje je sretna Vojača rodila svom zaljubljenu mužu Stjepanu Tomašu sina prvijenca, Stipana!

Tajnom je koprenom prekriven život ljubavne mladosti Vojače i Stjepana Tomaša; živio je u nekoj zabiti, kažu ljetopisci, strijepeći za svoj život u dinastičkim borbama između pristalica kralja Tvrtka II. i kralja Ostoje, za kojeg će, za tog potonjeg, tek kad jednoć u planinsku brvnaru starog patarena upadoše glasonoše bosanskog stanka, čuti krajnju istinu: tražili su mladića koji se zove Stjepan Tomaš, jer je – sin Ostojin.

Rođen s nekom ženom neznanom u tajnosti, ali – da je sin, a to se poreci ne može! lzabrali smo tebe, rekli su, za istinskoga kralja bosanskoga, jer u tebi je krv Ostojina, bosanska od početka svijeta. lzabrali smo tebe, a ne brata tvojega, Radivoja, koji Turcima potpomognut prijestolje išće za sebe samoga. Vojača je stajala skamenjena od čudesna preokreta, od sudbinskog zaleta koji u jednom hipu podiže ljude iz stanja najbjednijega u stanje zlatne omame! Na grudima joj je plakao dječak, zgranut slikom ljudi s mačevima a lica presvučenih zastrašujućim maskama iza kojih su gorjele samo žareće oči.

Kralj Bosanski Stjepan Tomaš kotromanić – kažu kronike franjevačke

bi ubijen od ruke svoga sina i ruke svoga brata…

A kad na prijestolje sjede i osvrnu se unutanjoj zemlji Kraljevstva bosanskoga i po svijetu koji ga je zapljuskivao i u svakoj prigodici progutati hotio, naiđoše silne nevolje: Papa je grmio protiv žestoke hereze što je cijelu Bosnu poklopila, da i sami kralj u opačini život svoj provodi, da u braku nevjeran s nevjerom bludniči, da će poslati križare koji će sve u krvi potopiti i sve nevjerno potamaniti. A sa Istoka čula se jeka bubnjeva, čulo se obrušavanje “nepobjediva i nerazrušiva” Konstaninopolja!

Da ga poput mrava ne zgaze, sagnu šiju i zaroni u vodu krstionice, zajedno sa malodobnim sinom, dragim prvorođenim sinom, princom bosanskim. A ljubav? A Vojača? A zakletve koje su u didovoj nazočnosti izricali poput bijelih golubova, što će s njezinom prisegom najjačega među vjenčavajućim Bošnjanima i Bošnjankama –da će mu dobra biti, i da će mu virna biti sve do svoje smrti?!

Pred drmajućim granicama bosanskog orsaga, okrenu leđa svemu, pa prionu uz Crkvu rimsku, puneći grudi nadom u spas Bosne i naroda svojega u njoj, dobrih Bošnjana! Mijenjajući grozničavu sadašnjost za bilo kakvu budućnost, mogao je vidjeti gotovo sve, osim svoga kraja. Jer, baš kao što je Eshil u Okovanu Prometeju zloguko, nadnijet nad sudbinu ljudi, rekao:

Smrtniku uskratih da sagleda svoj kraj.

A kakav li mu lijek za to nađe ti?

Njegovu grud napućih slijepim nadama.

Bošnjanin, despot na srpskom prijestolju

Baš tako, kroz odmotane godine koje su žestoko napinjale svaku stvar u Bosni, svako bosansko žiće, dođoše i one potrage za nevjestom: Vidje Tomaš da u susjednoj, u despotovini serbskoj, u despota Lazara Brankovića nema nasljednika ali ima Jelaču, čisto dijete od dvanaest godina.

Naskoro, smrt zateče Lazara, i to u godini 1458., kad se sastavi namjesništvo nad despotovinom s Mihailom Anđelovićem, ratu vićnu, i bratom despotovim, slijepim Stefanom, i ženom Lazarovom, despoticom Jerinom. A desi se i to da Mihailo imade brata koji je i do vezirskih časti dosezao, Mahmud-pašu, vojskovođu u turskoj vojsci, beglerbega Rumelije, znamenita pjesnika uz to, pod tajnim imenom – Adni, hej! Pa se desi da taj Mihailo propusti jedan odred Turaka u Smederevo! Pa ga zbog toga okovaše lancima i željezom, a sudbinu despotovine dadoše u ruke onoga slijepoga brata Lazareva, tužnog Stefana. Ni oni što svijet promatraju s oba oka, malo dobra u svijetu mogu vidjeti, a kamoli slijepi što opipava svaku stopu na kojoj se treba uspraviti!

U zatišjima su vođeni razgovori s bosanskim dvorom da se ugovori svadba despotove djevojčice i mladoga bosanskog princa. Ugovorena je i zakazana i vlast nad Srbijom preuzeta tijekom miseca lažnjaka (ožujak/mart)godišća tisuć četiri stotine pedeset i devetoga, a svadba se održa u prevrtljivom i okrutnom misecu travnju iste. A siroti, za što li samo kriv, slijepi despot, vladar od puke nevolje, Stefan Branković, izgnan bi iz vlastitoga otačstva.

Pa šta će sad bili! Nesretne li zvijezde princa bosanskoga! Na srpskom prijestolju ispuni sedamdeset dana, ni da ga zagrije, pa doživje da vidi kako mu iz ruku ispadaju uzengije vlasti i nesmiljeno tursko oduzimanje tvrdoga grada Smedereva! Sve se to zbi u danu 20., u mjesecu juniju, u istoj, kobnoj, 1459. Stric mu je, onaj svima sumnjivi lijepi Radivoj, pregovarao s Turcima o uvjetima predaje Smedereva, despotovine, smederevskoga blaga i zatamnjenih života: dali su im iznijet što se iznijeti dade, uključiv i živu glavu, u svoju bosansku domaju.

Mara (Jelena) Branković

Marija Branković (poznata i kao Mara, Jelena i Jelača) posljednja bosanska kraljica, bila je žena kralja Stjepana Tomaševića.
Iako se njena svekrva, kraljica Katarina, često spominje kao posljednja bosanska kraljica, to je zapravo bila Marija.
Ona je bila kćerka srpskoga despota Lazara Brankovića, vladajućeg srpskog despota, i bizantske princeze, Jelene Paleolog, kćerke brata posljednjeg bizantskog cara Ivana viii Paleologa. Rođena je oko 1447. godine i krštena kao Jelena.

Kako nije imala braće već samo dvije sestre, Jerinu i Milicu, 1. aprila 1459. godine kao dvanaestogodišnjakinja udata je za Stjepana Tomaševića, bosanskog prestolonasljednika,
najstarijeg sina tadašnjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače.

Brak je sklopljen kako bi on preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne ugovore vodili su Marijina majka, tada već udovica, despotica Jelena i kralj Stjepan
Tomaš. U sklopu braka, Jelena se preobratila na rimokatoličanstvo i uzela ime Marija.

Vladavina Stjepana Tomaševića u Srbiji je bila kratkoga vijeka.
U julu 1459. godine osmanski sultan Mehmed II osvojio je Srbiju, te su Tomašević i Marija bili prisiljeni skloniti se na dvor njegovog oca u Bosni.

Izvori: Ibrahim Kajan –  Pogled u Bosnu . Tragom bosanskih kraljeva.

Aida Zaćiragić –  Žene iz priča i legendi Bosne i Hercegovine.

Na nadmorskoj visini od 470 metara nalazi se tvrđava. Građena je u 13. stoljeću i dograđivana za vrijeme osmanske, a zatim austrougarske vlasti. Ostaci prozora ukazuju na to da je tu građena i palača. U sklopu tvrđave se nalaze baruthana i rezervoar za vodu iz kojeg se vodom i danas snabdijevaju okolne kuće. Prema nekim navodima, od tvrđave do vodopada u Jajcu je izgrađen podzemni tunel za vrijeme vladavine Josipa Broza Tita, no, taj tunel je zakopan.

Na samom ulazu u tvrđavu se nalazi portal s grbom kralja Stjepana Tomaševića. Danas, krenete li ka tvrđavi, uglavnom možete sresti zaljubljene parove koji odlaze da uživaju u tišini i pogledu na grad te slušaju šaputanje starih zidina.

U Jajce dolaze brojni turisti iz zemalja regije, ali i inozemstva. Posjećuju srednjovjekovni kompleks grada koji je bio kandidovan za listu UNESCO-a, ali je kandidatura povučena, posjećuju i predivne bogomolje, stare kuće, dolaze da čuju historiju jedne zemlje, obiđu hram biga Mitreja – nepobjedivog boga Sunca, sagrađen u 4. stoljeću, džamiju Esme Sultanije, ali i da vide kosti posljednjeg bosanskog kralja, koje su smještene u Franjevačkom samostanu u Jajcu, u staklenom lijesu.

(visitmycountry.net)