U Srednjobosanskom kantonu, zahvaljujući prije svega privatnom kapitalu, turizam je postao ozbiljna privredna grana. Jajce, Travnik i Vlašić, prema ocjenama Turističke zajednice FBiH, nalaze se među deset najposjećenijih turističkih destinacija u Bosni i Hercegovini.

Iako ovakve ocjene gode, turistički radnici u Srednjobosanskom kantonu kažu da su one rezultat ulaganja i truda, ali i tradicije u turizmu, koji je ovdje ozbiljna turistička grana.

Kraljevski grad Jajce, koji su zvali Bosanska Venecija i Kontinentalni Dubrovnik, sa svojih 29 nacionalnih spomenika, Velikim i Malim Plivskim jezerom, mlinčićima i vodopadom smještenim u centru grada, ima sve preduvjete da bude na top listi turističkih destinacija. Ovdje je već 1879. izgrađen jedan od četiri hotela u Bosni i Hercegovini. Uz Jajce, tu je i Travnik, a uz kulturno-historijske spomenike, te rodnu kuću nobelovca Ive Andrića, posebnu pažnju plijeni Plava voda.

“Jajce i Travnik napravili u prošloj godini jako dobar i kvalitetan posao”, kaže Miroslav Matošević direktor Turističke zajednice SBK-a, dodajući kako su jako puno unaprijedili turističku ponudu i organiziranost.

Tvrtko Zrile, član Upravnog odbora Agencije za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu Jajca, ističe kako je vodopada prošle godine posjetilo preko 50.000 turista, tvrđavu 25.000, katakombe 20.000. Kako naglašava, “to su oni turisti koji su platili kartu”.

Nezaobilazno mjesto na listi uspješnih turističkih destinacija je i Vlašić. Uz tradicionalnu zimsku ponudu, posljednjih godina postaje prepoznatljiv kao turističko odredište svih 365 dana u godini.

“Tu su šetališta, planinarske i biciklističke staze, mala igrališta za rekreativne sportove – postoji i projekt stadiona za veliki fudbal, konji za jahanje, bazeni”, navodi Goran Šarić, vlasnik vertikalnog transporta na Vlašiću.

Nezaobilazno mjesto kada je turizam u pitanju pripada Fojnici, koja je u protekloj godini zabilježila više od 140.000 noćenja. Sve ovo praktično potvrđuje da je u ovom kantonu, zahvaljujući prije svega privatnom kapitalu, turizam postao ozbiljna privredna grana.

(federalna.ba)

Povodom Dana općine Travnik delegacija iste posjetila je danas prirodna i kulturna bogatsva Jajca. Delegaciju su ugostili radnici Agencije. Turističkim vođenjem gosti su upoznali veličansvenost ovog malog grada. Navode kako su pozitivno iznenađeni te da vide velikog potencijala kada je u pitanju turizam.

Klub “Prijatelji prirode” za 20. mart organizira tradicionalni uspon na planinu Hum. Planina je udaljena 3-4km od Jajca, a najviši vrh joj je Bandir 1162 mnv.

Uspon se organizira u čast dolaska proljeća i svjetskog dana zaštite šuma. Vrijeme polaska je u 08:00 sati ispred zgrade Muzeja “Drugog zasjedanja AVNOJ-a”. Neophodno je adekvatno se obući i ponijeti pribor za jelo, jer poslije pređene planirane rute članovi ovog kluba sve učesnike dočekuje sa ručkom.

Za sve dodatne informacije kontaktirajte broj telefona 061/786-268.

(srednjabosna.ba)

Nastanak južnog zida tvrđave u Jajcu, na kojem se i nalazi portal s grbom iz vremena Bosanskog kraljevstva, okvirno se datira krajem XIII. stoljeća. Kasnije su na njemu vršene određene izmjene u čijem je sklopu i naknadno otvaranje novog portala s ” heraldičkim ukrasom”, koji je, po mišljenju Đure Baslera, bio izrazito domaća tvorevina. Ovaj portal s grbom karakterističan je izraz gotičke klesarske umjetnosti, a kao najranije moguće vrijeme njegova nastanka uzima se 1421. godina, kada je Jajce došlo u posjed vladarske dinastije Kotromanića. Široki raspon i nesigurna datacija rezultat su činjenice da klesarska ruka majstora koji je izradio grb u velikoj mjeri sliči onoj koja je određene dijelove radila i u jajačkim katakombama, koje su po nekim drugim karakteristikama starije od 1421. Arheolog Pavao Anđelić s pravom je smatrao da se nastanak grba na portalu mora pomaknuti bliže sredini XV. stoljeća jer bi se tako njegova pojava podudarala sa jačanjem pozicije Jajca kao stolnog mjesta Bosanskoga kraljevstva. Ono što ovaj grb razlikuje od ostalih spomenika na kojima se javljaju heraldički simboli Bosne ili Kotromanića jest da je on okrenut na suprotnu stranu – umjesto na heraldičku desnu. Grb na tvrđavi u Jajcu okrenut je naime na lijevu stranu.  Pošto je heraldička desna strana smatrana pozitivnom i časnom, te stoga i pravilnijom, ova je činjenica neke autore navela  na pomisao kako je grb rađen nestručno i heraldički nepravilno. Tome je svakako doprinijela i činjenica da je to jedini poznati primjer bosanskoga grba koji je ovako okrenut. Čini se malo vjerojatnim da je majstor radio prema usmenim uputama i opisu nekog drugog portala, kako to pretpostavlja Basler, jer se u srednjem vijeku velika pažnja posvećivala načinu na koji će kraljevstvo, vladar ili vladarska dinastija, biti predstavljeni u javnosti.

Ništa se ni u koncepciji, ni u izvedbi, nije smjelo prepustiti slučaju , a to se posebno odnosilo na grbovne predstave. Nedugo nakon osmanskog osvajanja Bosne u ljeto 1463. godine uslijedila je i akcija kralja Matije Korvina kojom je uspio zauzeti veći dio sjeverne Bosne, uključujući i grad Jajce. Ćiro Truhelka tvrdi da su u to vrijeme prvobitna kasteiska vrata s grbom zazidana, i načinjena su poslije sadašnja vrata tik do njih, te dalje ističe da je dogradnja biće po tome izvršena oko 1464. No, godine 1528. Gazi-Husrev-beg ponovno je osvojio Jajce. Tako je od pada Jajca pod osmansku vlast heraldički portal ostao nezaštićen i izložen zubu vremena uslijed čega je bio i znatno oštećen. U tom periodu mu nije posvećivana skoro nikakva pažnja da bi tek krajem XIX. i početkom XX . stoljeća počeo privlačiti interes mnogih stranih putnika koji su nakon Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine putovali novom provincijom Habsburške monarhije i prolazili kroz Jajce. Neki od njih o tome su ostavili i zapise u kojima su iznosili svoja zapažanja o izgledu i značenju grba na portalu gradske tvrđave. Carski i kraljevski pukovnik Gustav Bancalari (1842. -1900.), koji je 1887. prolazio kroz Jajce, detaljno je opisao portal s grbom, istaknuvši pri tome da je samo od laika čuo da je to kraljevski grb. Također je izrazio sumnju u opravdanost tih tvrdnji jer, prema njegovim saznanjima, bosanski vladari nisu imali krunu u grbu. Taj grb ga je ponukao da pretpostavi da se tvrđava u prošlosti mogla zvati i Kronenberg ili Kronenstein. Slovenski pisac i putnik Josip Marinko (1848. -1921.) u svojim je bilješkama iz 1898. jajački grb proglasio najznamenitijim detaljem na tvrđavi , istaknuvši da Franjo Rački misli da je to grb bosanskih kraljeva. Budući da se to nije moglo dokazati, Marinko podsjeća daje Zemaljska vlada Bosni i Hercegovini dodijelila sasvim drugi grb. U Bosni je od 8. do 22. rujna 1900. godine boravio i princ Muhamed Ali-paša od Egipta, brat Njegove ekscelencije kediva Abas-paše II, a praunuk egipatskog valije i kediva Muhameda Alija . Prilikom svog boravka sastavio je putopis u kojem je zabilježio i sljedeću bilješku o kraljevskom grbu u Jajcu: Nedaleko odatle vodič nam je pokazao vrata na kojima je naslikana gornja polovina čovjeka , odrubljenog nosa sa nekim simbolom na glavi. Vodič nam je ustvrdio da je to lik jednog od kraljeva i da mu je na kruni bio nacrtan krst, te da mora biti da su Turci izbrisali taj krst i unakazili nos. Ja mislim da je to ustvari slika koja predstavlja jednog od hrabrih, vjerovatno mađarskih ili, možda ruskih junaka.

I britanski časnik , bojnik vojske Istočnoindijske kompanije, Percy E. Henderson, iznio je svoje mišljenje o portalu i grbu kada je 1909. prolazio kroz Bosnu. On je pretpostavljao da je grb pripadao bosanskome kralju Tvrtku I. Kotromaniću te da je šupljina ispod grba zapravo krila prostoriju u kojoj se čuvao sarkofag tog vladara. Njegova zemljakinja, Henrietta (Nettie) Huxley Roller (1863. – 1940.), kći čuvenog engleskog biologa i darvinista Thomasa Henryja Huxleya, koja je putovala Europom kao pjevačica , također je o grbu ostavila samo kratak zapis u kojem je konstatirala da vrata nalikuju na kraljevsku grobnicu za koju se priča da potiče iz XIV. stoljeća. Grb koji se nalazi iznad zazidanog prolaza kroz koji se nekada ulazilo unutar gradskih zidina Jajca i dalje predstavlja svojevrsnu heraldičku zagonetku. Sa sigurnošću se ne može detaljnije govoriti o vremenu njegova nastanka, kao što se ni njegova izrada ne može preciznije pripisati jednom od tri bosanska kralja koja su tijekom XV. stoljeća boravila u Jajcu – Tvrtku II. Tvrtkoviću, Stjepanu Tomašu ili Stjepanu Tomaševiću. Također je teško odgonetnuti razloge zbog kojih je okrenut na drugačiju stranu od svih ostalih heraldičkih spomenika Bosanskog kraljevstva. Jedino što možemo ustvrditi jeste da bi se u eventualnoj potrazi za prihvatljivijim državnim grbom Bosne i Hercegovine, morali okrenuti i ovom heraldičkom spomeniku kao potencijalnom rješenju kompliciranog bosansko-hercegovačkog grbovnog pitanja.

IZVOR : Academia.edu; Grbovu u Jajcu Emir O. Filipović

Poput zametnutog bisera, koji je istovremeno i tajanstven i romantičan i privlačan, o Komotinu se malo zna. Grad kao da čeka svoj izlazak na svjetlo povijesti.

Piše: Leonard VALENTA

Taman kada čovjek pomisli, obilazeći nemali broj srednjovjekovnih kula i gradova, da ga više niti jedan ne može iznenaditi svojom ljepotom, pojavi se eto uvijek još jedan, zavučen i skrit u bosanskim gudurama. Tako skriven, čini se, želi svoju ljepotu sačuvati samo za Bosnu i njezine krajolike, pa se s njima natjecati u toj ljepoti, a ljudima što se samo s nakanom uputiše k njemu dati jednu potpunu sliku tog nadmetanja. Doista, takvi gradovi su poput prosutih bisera po šarenom bosanskom ćilimu, što svojom nenametljivom ljepotom upotpuniše ljepotu Bosne!

Jedan od takvih je zasigurno Komotin. Zavučen iza pašnjaka i strmih stijena, pripada onim prosutim biserima što se negdje zametnuše po strani i dalje od ostalih. Najbliži biser mu je Jajce, no do Komotina se mora nakaniti i dobro namučiti. Ipak, jesenski kolorit što ga Bosna prošara po svojim brdima, bit će zadovoljština za uloženi trud. Napuštajući Vrbas i podmilačke stijene na putu za Komotin, zalazite u gotovo netaknutu prirodu, pitome pašnjake i divlje stijene, strme planine i umilne doline.

Komotin u svemu tome jednostavno bljesne na visokoj i veoma strmoj uzvisini, koju okruni svojim bedemima. Iz daljine djeluje romantično, tajanstveno, privlačno, a kad mu se približite prvi osjećaj koji se budi u vama jest strahopoštovanje pred gordošću njegovih, iako urušenih ali još uvijek očuvanih, zidina i kula.

Iako takav, Komotin nije zauzeo neko posebno mjesto u političkoj povijesti srednjovjekovne Bosne. O njemu se, bar po pisanim izvorima, zna veoma malo. Možda ga je sjaj jajačkog bisera zasjenio, pa je uvijek ostajao po strani. U izvorima se spominje samo jednom za bosanske samostalnosti, i to zahvaljujući posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću.

Mladi kralj 18. rujna 1461. izda povelju kojom strica svoga Radivoja bogato darova velikim posjedima i brojnim gradovima, među kojima u Luci i gradom Komotinom. Grad je dakle, uz brojne druge u Bosni, bio u posjedu Radivoja Kotromanića, koji se prozvao gospodarom komotinskim ili dominus de Comothyn. Po tome, a i po njegovoj arhitekturi može se zaključiti da je Komotin bio vlastelinski dvor. Po svojoj veličini, objektima i smještaju na visokoj stijeni sred doline bio je istovremeno i tvrd za opsadu i udoban za stanovanje. No, o njegovoj povijesti prije i poslije spomenute darovnice ne znamo gotovo ništa.

Grad se spominje još jednom i to 1497. godine u vrijeme osmansko-ugarskog primirja, kada je bosanski namjesnik u Komotin postavio svoju posadu. To je izazvalo negodovanje s ugarske strane, pa čak i prosvjednu notu koja je otišla u Carigrad.

Sva priča oko Komotina kao da se skamenila u njegovim kulama. Narod zato ne osta dužan starom gradu pa ispreda niz legendi oko grada, koje su i danas žive u komotinskom i cijelom jajačkom kraju. Začuđuje činjenica da na Komotinu nikada nisu poduzeta arheološka iskapanja, čak ni ona površinska. Nitko se nije bavio izučavanjem povijesti ovoga grada, niti je pisao o njemu. To zasigurno provocira zaključak da bi sustavno istraživanje grada, arheološki i u arhivima, otvorilo jednu novu stranicu još neispisane bosanske povijesti, skrivene poput zametnutih bisera. Komotin treba naći mjesto upravo na tim stranicama.

Na arheolozima je i povjesničarima da zavuku ruku za zametnutim biserom i iznesu ga na svjetlo povijesti. Kule i zidine, iako odavno napuštene i prepuštene samo sokolovima i njihovim gnijezdima, još su danas dobro očuvane. Dok dođe vrijeme za Komotin, on će i dalje šutjeti u svojoj skamenjenoj povijesti.

Samo komotinski potok podno grada narušava taj muk, ispunjen tek pučkim legendama i pričama kojima jajačke majke uspavljivaše stoljećima djecu svoju.

Kad se kapija avlije nalazi skoro uz samu prugu, koju dijeli samo uska staza između stepeništa i male rijeke kamena po kojoj su položene željezne šine činile prugu, koju je neko vizionarskom svrhom načinio, i kad prodorni zvižduk iza prve okuke oživljava svaki dio dana po bezbrojni put ugledajući zahuktalog  ćiru, tad će te slike, zvuci, pogledi i mirisi sasvim živo u nekom do kraja njegovog života živjeti.

Živeći u tom vremenu i na takvom mjestu ostao sam izuzetno vezan za ćiru. Možda bih mogao reći da su se ćiro i moja duša vezale poput mnoštva vitkih ružinih stabljika kojima proljeće daruje nove izdanke bivajući u istraju sa novim listom i cvijetom, nadom i djelima. Zato se ćiro vezao uz mene da ne presahnemo, ni ja ni on. Jednom, kad neko proljeće dođe, a mene ne bude, barem smo otišli zajedno u neka nova prostranstva nebeska gdje se nikad više nećemo rastati, ja i ćiro.

Ćiro u mojoj duši ne umire, ne zamire, ne nestaje već  je u grudi i sjećanju osvojio počasno mjesto ukrašeno  zlatnim lišćem iz doline mog djetinjstva.

I danas,eto, mnogo godina od odlaska ćire od kad se nikad više nije vratio, i na javi i u snu navrati mi a moja čežnja već bezbroj puta neumorno postavlja pitanja: zašto se ćiro nije vratio, ko mi je i gdje odveo ćiru, da li je morao…

Da li su ova živopisna mjesta, grad Jajce i njegova okolina, morali utihnuti, utoliko opustjeti i utoliko zamrijeti?

Da li se morala ugasiti bezbrojna iskra dječijih pogleda i radosti? Da li su morali ukrasti starog svata mnogih mladih koji su ćirom svoje ljubavi doživotno i preko mnogih rijeka u dom svoj doveli?

Da li se morala iščupati mnoga suza starih kojima je dobri ćiro značio njihov cijeli život?

Da li……………….?

Ko zna? Možda opet ćiro zazviždi kraj Plive i jezera. Jer, neko sasvim lijepo reče: „Ništa nije bilo dok nije bilo odsanjano.“

Želim samo da ne budem usamljen u ovim snovima.

Željeznička stanica, mjesto današnje pijace.

Iz ljubavi i poštovanja prema ćiri želim na ovaj način da načinim prvi spomenik jajačkom ćiri.

Možda će drugi spomenik, kojeg upravo pripremam, biti još veći i ljepši u formi knjige.

Otkud  ćiro,odnosno, uskotračna pruga i parne lokomotive u Jajcu?

Bila je godina 1878.

Godina smjena različitih civilizacija u Bosni. Jedna, odlazeća, odlazi izmorena od svega i svačega.

U narodu bi se reklo, kao i za sve drugo što se kaže, bilo je tako suđeno. Sudbina, kismet.

Druga, dolazeća, vidjela je u Bosni svoju šansu vjekovima sanjanu. Otišla je jedna koja se zvala Turska a došle su dvije koje su se zvale Austrija i Mađarska. Stare pajdašice.

I one, kao i sve druge ili svi drugi, gledali su prvo „svoju broju“, svoj interes. Da bi im bilo još ljepše uradili bi štošta iz razloga zato i zato. Ali, kako su i oni ljudi radili bi i gradili bi, a narod se prihvatao posla i jednog dana sve se to samo nazove historija, istorija ili povijest.

Ukratko, priča počinje ovako:

Druga polovina devetnaestog vijeka je označena kao vrijeme velikog kulturnog i privrednog razvoja u Evropi  kao i u Bosni i Hercegovini, u njenim uslovima i okolnostima. To vrijeme je kod nas vezano za bosanskog namjesnika Topal Osman pašu kada se osniva građanski sud kojeg su sačinjavali šest članova, tri iz reda muslimana, jedan iz reda katolika, jedan iz reda pravoslavaca i jedan iz reda malobrojnih Jevreja.

Za brži razvitak bila je potrebna izgradnja savremenih puteva i cesta. Prioritet je imala izgradnja magistralnog puta Sarajevo-Bosanski Šamac a potom Sarajevo-Mostar.

Ali, najveći i najteži zadatak je bila izgradnja željezničkih pruga.

Zacrtane su linije Bosanski Novi-Banja Luka-Sarajevo-Rogatica-Višegrad-Sjenica-Novi Pazar-Mitrovica.

Već 1872. godine biva izgrađena prva etapa.

Uz cjelokupni program opšteg razvoja radi se prva etapa poštanskog prometa u vidu telegrafske linije. Tako će 1858. godine biti uspostavljena prva linija do Metkovića, a 1860. godine uspostavlja se veza između Sarajeva i Carigrada (Istanbula).

Reforma školstva je urađena na način da se osnivaju brojne škole. Na zanatlijske škole se upisuju i najsiromašnija djeca kojima je omogućeno školstvo izričito besplatnim školovanjem, bez obzira na vjersku pripadnost. U tu svrhu upisana im je besplatna ishrana, odjeća i školski pribor.

Osnovane su i djevojačke škole takođe za pripadnike svih vjera.

1874.godine je postojalo 863 osnovne (mektebske) škole, 24 srednje (ruždije) sa ukupno 37.747 učenika. Od toga je bilo 10425 učenica polaznika.

Kršćanskih-hrišćanskih osnovnih i srednjih škola bilo je 112 sa 5521 učenikom. Značajan broj sveštenika i popova bilo je iz susjednih Hrvatske i Srbije.

Osnivaju se i štamparije i sedmični listovi, kao što su „Bosanski vjestnik“, „Sarajevski cvjetnik“, „Neretva“, itd.To su bile godine kada su počele da kruže priče o nekakvim sumnjivim pregovorima. Bivale su i one namještene priče sa ciljem da se ispita „puls“ naroda: „Sve se odvijalo po scenariju koji je napravila Austrija.“

U ljeto 1878. godine , uz mnogo nasilja i sile, na vlast dolazi austrougarska monarhija gdje ostaje ravnih 40 godina.

U otporu austrougarskoj, dakako, najviše su udjela imali bosanski muslimani.

Taj se otpor pročuo Evropom.

Dr. Ante Starčević je jednom prilikom zapisao:

„U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Evropa ikad imala. To je najstarije plemstvo sablje u svoj Evropi. I najsiromašniji bosanski musliman drži do sebe barem toliko koliko najprvi lord engleski.“

Kasnije je mudri car, poznavajući narav Bosanaca, postupao veoma pažljivo da bi što prije dobio njihovo uvjerenje  kojeg su mogli imati samo u izuzetno čvrstom i istovremeno izuzetno pravednom vladaru.

Izgradnja željezničkih pruga je bila iključivo eksploatatorske namjene.

„U dolini Plive i Vrbasa (Šipovo, Jajce, Donji Vakuf, Bugojno i Gornji Vakuf) otkrivene su značajne količine uglja, željezne rude, bakra i drugih obojenih metala. Sirovinsku bazu drvne industrije predstavljali su veliki šumski kompleksi. Hidropotencijal rijeke Plive i Vrbasa bio je dovoljan za proizvodnju pogonske energije za hemijsku industriju i sve druge privredne grane…

Svim ovim prirodnim resursima valja dodati i jeftinu radnu snagu i druge pogodnosti (poreska uprava i tarifna politika) s čim je okupaciona vlast nastojala da privuče privatni kapital u okupirane pokrajine.“

Prvobitna zamisao, 1879. godine, vezana za naše područje, bila je izgradnja pruge Banja Luka-Jajce a odatle u pravcu Bosanske Krajine. Bilo je prijedloga izgradnja pruge Knin-Jajce.

U decembru 1911. godine već je bio izrađen projekt izgradnje pruge Banja Luka-Jajce koja bi bila dužine 75,765 km sa najvećim usponom od 12%. U tu dužinu su uračunati i mnogobrojni tuneli ukupne dužine 9 800 m, a najduži tunel bi bio 1500 m. Ova bi pruga spadala u red najzanimljivijih pruga u tehničkom smislu ali i jedna od najljepših pruga u Evropi. Čak je postojala sasvim ozbiljna namjera da se ova pruga elektrificira.

Firme i preduzeća su već bili spremni za izgradnju. Postavio se, međutim, nerješiv problem zbog enormno visokih troškova izgradnje a sama pruga je trebala biti trajnijeg, odnosno, normalnog kolosijeka. Odluku su otežale procjene vojnih stručnjaka da bi bi prugu bilo teško zaštititi i bivala malo upotrebljiva u eventualnim ratnim uslovima, što je u drugom svjetskom ratu i potvrđeno.

Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas, s obzirom na vrbaske pejzaže i kanjone, bio i te kako lijepa atrakcija. Kakva šteta.

Pored ponovnih prijedloga ipak se pristupilo izgradnji pruga iz drugog pravca. Željeznička pruga Lašva-Jajce postepeno je završavana i utoliko puštana u promet. Godine 1883.,26. oktobra, završena je dionica pruge do Travnika. Najteži dio izgradnje pruge bio je je na dijelu od Komara do Donjeg Vakufa gdje je probijen tunel dužine 1362 m a zbog velikog uspona moralo se pristupiti takozvanim zupčanicama dužine 6,8 km da bi se savladao uspon od 45 stepeni. U centru Donjeg Vakufa izgrađen je most preko Vrbasa. Dionica pruge do Bugojna je završena 14. oktobra 1894. godine. To znači da se pruga od Travnika do Bugojna gradila punih jedanaest godina.

U međuvremenu je građena pruga od Donjeg Vakufa u pravcu Jajca.

Pruga se gradila kraj lijeve obale Vrbasa. Između Vinca i Jajca probijena su dva tunela kod Glasinca i Bravnica. U Jajcu, u samom gradu iznad Plive, izgrađen je veliki željezni most  u čijoj se neposrednoj blizini izgradila željeznička stanica koja se nalazila na mjestu današnje pijace. Odmah iza, uz sami Šipad izgrađen je još jedan most, potom dva kraća i jedan duži tunel uz Plivu i plivska jezera.

Dionica pruge Donji Vakuf-Jajce je dužine 33,6 km i puštena  je u promet  1. maja 1895. godine.

Jajce se željezničkom prugom dalje veže sa Jezerom, Šipovom, Mliništem, Srneticom, Drvarom, itd.

„Svaki dan je saobraćao putnički voz na relaciji Jajce-Šipovo, a jedanput ili dvaput nedjeljno i na relaciji Jajce-Drvar.“

Kasnije će biti uvedeni novi vozni termini za putničke vozove koji su dobili svoj vozni plan duž cijele pruge koja je povezivala mnoge gradove Bosne i Hercegovine a, dalje, uvezivan je saobraćaj sa susjednim zemljama.

Tako će ubrzo ono o čemu su ljudi mogli samo čuti o vozovima  iz priča putnika namjernika, vojnika povratnika sa odsluženog vojnog roka i inih ljudi, u svom kraju imati nekog  koga ubrzo nazvaše ćirom.

Tako je bilo mnogo lakše doći i vidjeti mnoge gradove kao i Jajce i diviti se njegovoj čaršiji, plahovitoj Plivi i mlinovima kojih je bilo napretek u samoj blizini vodopada pa, malo po malo, do ispod današnjeg hotela „Turist“, potom kraj  kupališta na brani i, svakako, na razmeđi dva plivska jezera.

S mosta su hrabri skakali u tada duboku Plivu. Preko mosta se išlo u školu u „Bertu“, na pijacu u Pijavice gdje su se preko visokih drvenih ograda izlagali brojni ćilimi i mnogi drugi ručni radovi…..

Svaki dio je imao svoj život i svoju namjenu.

Ćiro je huktao javljajući se svojim zviždukom koji se  daleko čuo odzvanjajući u ehu po okolnim šumovitim brdima. Kad je posljednji put zazviždao nije prestajao.

Čuo se daleko sve dok nije posljednji put  otišao iz grada, potom iz Bravnica i još dalje.

Sve dok je posljednji, sve tiši, zvuk prelazio u san otvorenih očiju. Sve dok nije nastupila potpuna bolna tišina i s njom bolna nevjerica zaprepaštenih s pitanjem :

„Zar nikad više, ćiro??“

Putnički promet je obustavljen 3.06.1973. godine a teretni promet je obustavljen 1.06.1975. godine.

(Jajce grad muzej/Zijad Plivac)

Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban 1353–77. i kralj 1377–91 (?, oko 1338 – ?, 10. III. 1391?). Prvorođeni sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisave Nemanjić. Godine 1353. naslijedio je strica Stjepana II. Kotromanića, a za njegova su maloljetništva brigu o državnim poslovima vodili otac (do smrti 1354) i majka. Banski je naslov dijelio s mlađim bratom Vukom.

Odnosi s Ugarskom bili su zategnuti unatoč dinastičkim vezama (Ludovik I. Anžuvinac bio je od 1353. oženjen Tvrtkovom rođakinjom Elizabetom Kotromanić), formalnoj političkoj podložnosti (Tvrtko je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja) i spremnosti na predaju dijelova bosanskih zemalja (Ludoviku je 1357. bio ustupljen Hum kao Elizabetin miraz), pa je tako Ludovik u ljeto 1363. poveo vojnu protiv Tvrtka pod izlikom obračuna s bosanskim krstjanima, ali je poražen morao uzmaknuti.

Nakon toga Tvrtko se prozvao ‘milošću Božjom ban cijele Bosne’, čime je naglasio svoju neovisnost o Ludoviku. Vodio je i neprestane borbe s nepokornim bosanskim velikašima. U veljači 1366. izbila je pobuna koju je predvodio Vuk Kotromanić, pa su Tvrtko i njegova majka Jelena bili prisiljeni skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Zahvaljujući Ludovikovoj pomoći Tvrtko se sredinom 1367. vratio na vlast u Bosni porazivši pobunjenike.

Pošto je učvrstio položaj sporazumom s bosanskim plemstvom, ubrzo je opet odbacio vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon smrti srpskog cara Uroša, iskoristivši razjedinjenost srpskih velikaša, Tvrtko je istaknuo pretenzije na srpsko prijestolje, pozivajući se na srodstvo s Nemanjićima.

U savezu s knezom Lazarom Hrebeljanovićem porazio je 1373. protivnika i suparnika Nikolu Altomanovića, pa je stekao njegove zemlje oko gornje Drine i Lima. Sljedeće godine konačno se pomirio i s bratom Vukom, a u prosincu 1374. oženio se Dorotejom, kćeri bugarskog cara Ivana Stracimira. Početkom 1377. preoteo je Đurađu Balšiću Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je pod svoju vlast okupio znatan dio područja koje su nekoć držali Nemanjići.

Idući korak bila je krunidba dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzimanje naslova ‘kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju’. Krunidbena svečanost održala se 26. X. 1377. vjerojatno u mjestu Mile kraj Visokog u srednjoj Bosni (a ne kraj Mileševa). Smrt Ludovika I. Anžuvinca dala je povod Tvrtku da se, kao sin Jelene Bribirske, umiješa u hrvatske prilike i proširi vlast pa je 1385. zaposjeo Hum, Livno, Duvno i Glamoč te stekao Kotor pod uvjetom da ne pruži potporu hrvatskim feudalcima (Ivan Paližna, braća Pavao, Ivaniš i Ladislav Horvat) koji su ustali protiv Ludovikove kćeri Marije. Međutim, 1386. okrenuo se protiv hrvatsko-ugarske kraljice i 1387. započeo osvajati hrvatske krajeve. Do ljeta 1390. pokorili su mu se i gradovi Split, Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula, a nakon toga uzeo je naslov ‘kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja’.

Suparništvo s Balšićima, gospodarima Zete, uvuklo je od 1386. Tvrtka u ratove s Osmanlijama, ali je u bitki kraj Bileće 27. VIII. 1388. osmanska vojska bila poražena. Tvrtko je uputio i odrede pod vojvodom Vlatkom Vukovićem Kosačom u pomoć srpskoj vojsci koja se suprotstavila Osmanlijama na Kosovu polju u lipnju 1389., smatrajući ishod boja svojom osobnom pobjedom.

Dugo je podupirao Ladislava Napuljskoga, protivnika Sigismunda Luksemburgovca, s kojim se pomirio tek kratko prije smrti, u siječnju 1391. Pod Tvrtkovom je vladavinom Bosna izrasla u važan politički čimbenik u jugoistočnoj Europi, a kralj se brinuo i za razvoj gradova, trgovine i rudarstva.

(croexpress)

Vjeruje se kako je prije skoro 50.000 godina, geološkim procesima, formiran poznati vodopad u Jajcu za kojeg se smatra da je jedini vodopad u svijetu koji se nalazi u centru jednog grada.

Magična ljepota prelijevanja vode u slapove najočitija je noću kada vodopad u tišini i pod zvjezdanim svodom stvara jedinstven umirujući zvuk, javlja Anadolu Agency (AA).

Vodopad u Jajcu visok više od 20 metara našao se na brojnim razglednicama svijeta. Osim što živopisni brzaci rijeke Plive padaju niz sedrene stijene stvarajući vodopad, na istom mjestu Pliva se ulijeva u Vrbas. Ukrašen zelenilom, vodopad je privlačan i skakačima od kojih se samo najhrabriji odlučuju na skok iz jedne hladne rijeke u drugu.

Jajce svakodnevno pohodi veliki broj turista, ponajviše zbog vodopada koji se nije mijenjao kroz stoljeća dok su osvajači prolazili gradom. Ovaj postojani čuvar grada, u dubokoj noći kroz isprepletena svjetla koja obasjavaju slapove, čini poseban prizor.

Uz kristalno čistu vodu koja se kroz desetine metara obrušava, stvara se prizor koji je Plivski vodopad svrstao na listu dvanaest najljepših vodopada svijeta.

(Faktor.ba)

Tri turističke destinacije Srednje Bosne svrstane su u top 10 turističkih destinacija u BiH. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, a kako prenosi Dnevni avaz turističke destinacije Jajce, Travnik i Vlašić ponosno se nalaze u top 10 najboljih destinacija u BiH.

Mi u Turističkoj zajednici smo ponosni na ove podatke, u 2015. godini se mnogo radilo na promociji ovih destinacija, imamo velik broj posjetitelja, a sve više i organiziranih posjeta. Ne znam po kojim parametrima su birane ove destinacije, ali mislim da bi se trebala spomenuti i Fojnica jer je to općina koja ima najviše noćenja po glavi stanovnika, u protekloj godini ostvareno je oko 150 tisuća noćenja, kazao je direktor Turističke zajednice Srednjobosanskog kantona Miro Matošević. fpn

Dodajmo kako je planina Vlašić svrstana u top 3 turistička otkrića u 2015. godini u BiH.

(drukciji.ba)