Vijesti

Spomenik jedinstvene vrijednosti i značaja – Katakombe (podzemna crkva, kripta) u Jajcu, nalazi se unutar gradskih zidina. Dakle, riječ je o građevini isklesanoj unutar žive stijene.

U periodu krajem 14.-og i početkom 15.-og stoljeća, kada grad doživljava izuzetan politički i kulturni razvoj, vojvoda Hrvoje Vukčić Hrvatinić dao je nalog da se isklešu katakombe kao mjesto njegovog posljednjeg prebivališta i posljednjeg prebivališta vojvodske porodice Hrvatinića. Međutim, ovdje nije niko pokopan. Hrvoje je umro 1416. u Kotor Varošu prije nego što su katakombe dovršene, a Jelena se preudala za bosanskog kralja Stjepana Ostoju.

Na stijeni predvorja, sa lijeve i desne strane ulaza u katakombe, uklesane su nedovršene figure. Na lijevoj strani je muška figura, a  lijevo do nje uklesana je heraldička slika, koja vjerovatno predstavlja nedovršeni prikaz Hrvojevog grba. Zapadno od vrata uklesana je ženska figura koja u lijevoj ruci ima neki heraldički znak, vjerovatno ljiljan. Uz pobočne zidove, sa strana, u podu, se nalaze grobnice, zasvedene lučnim otvorima.

Na lijevoj strani crkve, u dnu udubine je isklesan dvostruki križ, a lijevo i desno od njega sunce i polumjesec –  stari simboli kulta smrti, zagrobnog života i vječnog sna. Iz sredine glavne prostorije, kroz poseban otvor se, preko četiri strma stepenika, ulazi  u donji dio katakombi, neku vrstu kripte. Cijelu sredinu kripte zauzima oltar sa perforacijom u obliku dvostrukog križa, polumjesecom i suncem.

Odlukom komisije za očuvanje nacionalnih spomenika BiH, ovaj spomenik je od 2003. godine proglašen nacionalnim spomenikom Bosne i Hercegovine.

(furaj.ba)

GRAD JAJCE

To je vrlo star grad. Jajce na bošnjačkom jeziku znači jaje. Iako ga je Fatih bio osvoji ovaj grad, neprijatelj ga je godine osam stotina šezdeset šeste opet zauzeo pa je u njegovim rukama ostao šezdeset sedam godina. Godine 934/ 1528 učasu kada su se njegovi stanovnici molili bogu u manastirima koji se nalaze u planini, turska vojska pod Husrev-begovim ušla je u grad i zaposjela ga . Zapovjedništvo ovog grada dato je Husam-kapetanu koji je Sulejman-hanu donio vijest o tom osvojenju.

To je kadiluk u bosanskom ejaletu u rangu kadiluka od stotinu i pedeset aspri. Nahije su mu jako bogate. Ima predstavnika Portirnih spahija, janičarskog serdara,  gradskog zapovjednika(dizdara), tri stotine regularnih vojnika, baždara i tržnog nadzornika.

Grad se uzdiže do nebeskog svoda, a leži na jednoj kao jaje (okrugloj) stijeni. To je kameno utvrđenje trouglastog oblika. Sa suhozemne strane ima dvostruke bedeme. Sa jugoistočne strane, međutim nema ni traga gradskom bedemu. Na tu stranu gledaju doksati i prozori varoških kuća. Tu se nalaze stijene koje se izdižu do zviježđa Vlašića, a dolje duboko koliko tri minareta džamije Sulejmanije teče rijeka Vrbas velika kako more.

Ispod tih stijena nalaze se sve same pećine i podzemni hodnici a neke kuće imaju putove koje se silazi u te špilje. Grad ima dvije gvozdene kapije koje se  koje stoje na sjevernoj stani, ali su razvaljene.  Jedna se kapija otvara prema jugoistoku. Upravo na tom mjestu velika rijeka Pliva pada niz vrletne stijene i pada u donju rijeku (Vrbas). I kad Pliva padne s mjesta viskog kao tri minareta, pravi luk poput Kumove Slame. Zatim se obe rijeke sudaraju i dižu maglu do nebeskog svoda. Od ove magle pada rosa po kućama koje se nalaze u tvrđavi.  U koritima pod stijenama, preko kojih rijeka Pliva teče ispod gradskih bedema, ima mnogo vodenica. Na pećinama su ozgo probijene rupe i provedena voda.

Eto, sjediti u onim zelenilom obraslim hladnjacima, koji se nalaze ispred ovih mlinova i promatrati tok kao more velike rijeke Plive, koja znanjem i moći božjom protiče iznad glave, promatrati njeno rušenje niz stijene tako je zanimljiv i jedinstven prizor da se čovjekmora diviti svemoćnom stvoritelju i ostati zapanjen i zadivljen.

Građevine – U gradu ima hiljadu kuća prizemnih i nasprat u dobrom stanju. Kako se ove kuće nalaze jedne ispod drugih, njihovi prozori gledaju u kuće i vinograde što su na suprotnoj strani.

Tu ima Sulejman-hanova džamija koja je podignuta od neke porušene crkve, zatim džamija i medresa Ahmed paše, njegov hamam i mekteb. Postoji dalje tekija, han,  i svega osamdeset dućana, koje nalaze na glavnoj ulici. Osim one ulice koja vodi od jedne kapije do druge, tu nema nijedne druge velike ulice.

Kako je ovaj šeher za Melek Amed-pašinog vezirovanja bio izgorio, on je došao s vojskom velikom kao more i rekao: „Oni koji mene vole neka odmah podignu po jednu građevinu.“ Na to je svaki aga odmah podigao po jednu zgradu.

Gore u citadeli nema uopšte kuća. Tu stanuje samo gradski zapovjednik (dizdar). Ima tu i jedan runirani dvorac, jedan mesdžid i jedna pećina. Na njenoj kapiji nalaze se raznovrsni i grčki natpisi.

Na rijeci Plivi, koja protiče ispod praga spomenute gradske kapije, nalazi se veliki drveni most, a oko njega deset vitlova vodenica. Voda koja otiče odavde ide opet na mlinove koji se nalaze u koritu.

Na suprotnoj strani ovog mosta ima pet stotina kuća koje pripadaju raji. Hrišćane apsolutno ne puštaju u tvrđavu.

Postoji još jedna varoš izvan Banjalučke kapije koja ima oko tri stotine kuća. Jedna varoš, opet, ima i s onu stranu rijeke Vrbasa.

Ima vrlo mnogo vinograda i bašča. Zrak im je prijatan, a žene dražesne.

Posjećujući grobove: Ali-efendije, imama Ebu’l-Feth sultan-Mehmeda, Šejh Mustafe-efendije, Hurem-Čelebije Vaizovića koji  je prminuo i bio božiji ugodnik (evlija) i Husam-kapetana koji je bio prvi zapovjednik (dizdar) ovog grada poslije osvojenja. Da ih bog sve pomiluje!

Kao što je poznato, na ostacima gradina iz antičkog perioda izrasla je moćna srednjovjekovna utvrda koja se sastoji od tvrđave, kula, kapija i tabija gradskog bedema.

Unutar ovog homogenog i skladno povezanog ansambla formirala se, vremenom, impozantna urbana i sakralna arhitektura. Sva ova zdanja svojom monumentalnošću, oblikom ljepotom i graditeljskim materijalom koji je izdržao zub vremena djeluju na čovjeka kao neka kulisa na pozornici koja dočarava jedno vrijeme koje je prohujalo, ali koje je iza sebe ostavilo baštinu trajne vrijednosti.

Od dolaska Turaka do danas, arhitektura može se po “hronološkoj stilskoj pripadnosti“ podijeliti u nekoliko osnovnih kategorija: bosanska orijentalna arhitektura; osavremenjena bosanska orijentalna arhitektura; objekti koji ne pripadaju nijednom stilu.

Grad Jajce za vrijeme austrougarske okupacije i između dva rata mogli bismo podijeliti u tri zone. Prvo zonu čini zanatski i trgovački dio grada, a zauzimala je prostor između Travničke i Banjalučke kapije. Ova zona se nekada  zvala čarsimahala (glavna ulica između kapija). Drugu zonu čini stambeni dio grada, a zauzimala je prostor s jedne i druge strane trgovačke i zanatske zone i izvan gradskih bedema. U ovim dvjema zonama razmješteni  su kulturnoistorijski spomenici koji se skladno uklapaju u stari dio grada.

Poslije austrougarske okupacije nastaje treća, tj. industrijska zona, na desnoj obali Plive i lijevoj obali Vrbasa, pored samog grada, koja unosi nov elemenat u urbanizaciju i arhitekturu grada. U trgovačkoj i zanatskoj zoni odvijao se cjelokupan privredni, upravni, prosvjetni, kulturni i religiozni život žitelja grada. Čaršiju su činili dućani, zanatske radnje, hoteli, hanovi, kafane (kahvane) i krčme koje su bile stiješnjene jedna uz drugu, kao saće meda.

U gradu Jajcu uvijek je bilo ljubitelja starina. Oni su čuvali spomeničko blago svog grada, otimali zubu vremena i ljudskog neznanja sve ono što se oteti moglo.

Najveća opasnost nadvila se nad ovim gradom poslije oslobođenja (poslije 2. Svj. rata) kada su  neki novi arhitekti, nesposobni da cijene ono što su naslijedili, počeli u starom tkivu(u centru grada) da grade javne i stambene zgrade koje po svojim mjerilima i arhitektonskim formama nisu imale ništa zajedničkog sa postojećim.

Ono što je stoljećima rađeno i građeno, ipak nije baš lako uništiti, a ni stanovnici Jajca nisu se tako lako željeli odreći nekih svojim simbola. Svo spomeničko blago nije ostalo u Jajcu. Ono je iščezavalo raznim kanalima, otimačinom i pljačkom austrougarskih, njemačkih i drugih okupatora i odnošeno u razne krajeve germanskih i drugih zemalja.“

(Hazim Eminefendic „Jajce 1878-1941“, Jajce 1989. godine/Jajce grad muzej)

Od prvog dana puštanja u funkciju WEB stranice JU Agencije za kulturno – povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca, stranica se aktivno održava i pruža aktuelne novosti kao i informativne činjenice o gradu Jajcu. Koliko je uspješna WEB stranica govori i sama brojka od 1,000,000 posjeta. Dok facebook stranica bilježi preko 5,000,000 posjeta.

WEB stranica je dostupna na 8 jezika, a najgledanija je na:

1. Bosanskom

2. Engleskom

3. Italijanskom

4. Holandskom

5. Njemačkom

6. Arapskom

7. Turskom

8. Poljskom

Kao i do sada, WEB i facebook stranica JU Agencije Jajce ostaje aktivna u pružanju ponuda, novosti i inspirativnih multimedialnih zapisa.

Zahvaljujemo se svim našim posjetiocima.

piše: Aida Zaćiragić

Esme Sultanije džamija nalazila se u centru jajačke čaršije, u glavnoj ulici koja povezuje srednjovjekovna gradska vrata, Travničku i Banjalučku kapiju. Prema tarihu koji se nalazio iznad portala, džamija je podignuta 1749./1953. godine. Tarih ukazuje da je na tom mjestu postojala ranije džamija Mir Mustafe Čehaje Vinačkog, koja je najvjerovatnije izgorjela u velikom požaru krajem XVIII vijeka.

Pripadala je centralnom potkupolnom tipu džamije, sa natkrivenim sofama i kamenom munarom visokom 29 metara. Prema M. Mujezinoviću ova džamija je spadala među posljednje izgrađene džamije u Bosni i Hercegovini koje su bile pokrivene kupolom. U sklopu džamijskog kompleksa nalazili su se i prelijepi šadrvan, mekteb i mezarje. Objekat Esme Sultanije džamije u potpunosti je srušen 1993. godine. Obnovljen je konačno 2008. godine. Malo je historijskih podataka o izgradnju džamije Esme Sultanije, a zato legenda o njenoj izgradnji koju je narod ispredao stoljećima spada među najljepše i najpoetičnije legende bosanskohercegovačke tradicije.

Esma Sultanija, kako je narod naziva, bila je kćerka sultana i žena travničkog vezira. Suočena sa teškom bolešću Esma Sultanija je tražila lijeka na sve strane. I onda kada su svi ljekari odustali od liječenja, Esma Sultanija se obratila imamima.

Mnogi imami su joj nastojali pomoći, ali sve je bilo uzalud. Napokon jedan od imama je posavjetovao Esmu Sultaniju i kazao joj da ako svojim novcem napravi most preko rijeke koja sa velike visine pada u drugu rijeku, a pored te rijeke džamiju, da se može nadati ozdravljenju.

Polovinom osamnaestog stoljeća tursko carstvo je bilo prostrano. Narodno predanje kazuje da se tako jedinstveno mjesto tražilo širom carstva i da je napokon nađeno nadomak Travnika u Jajcu. Esma Sultanija je prodala svoj nakit i tim novcem izgradila drveni most na Plivi, a nadomak plivskog vodopada jednu od najljepših džamija u Bosni i Hercegovini.

Ovdje prestaje narodno predanje, ali historijski podaci kazuju da je u narednim stoljećima džamija Esme Sultanije bila jedina džamija u Bosni i Hercegovini koja je ime dobila po ženi, odnosno njenom imenu. Bila je džamija Esme Sultanije u tom periodu centar vjerskog i kulturnog okupljanja Bošnjaka, koji su uz pomoć imama sačuvali stoljetnu tradiciju.” (1)

Legenda o Esmi sultaniji

”Bilo je to u proliće 1747., kad se Esma Sultanija, mlada hanuma namisnika Bosne Mehmed- paše, naglo razboli. Iz dana u dan sve je više slabila, a da je ni jedan hećim nije uzmoći mogao izvaditi. No, bila je u donjoj mahali kaurkinja koja je od soja krstijanskoga, pa je ona posavjetovala da ode lijeka tražit od jedne pametne žene tamo, što u zvizde gledat zna. I uputi se Esma Sultanija u donje kraje i nađe na rečenu ženu, zvizdaricu imenom Ljubu Vidakovu. Esma Sultanija je uhvati za ruku, i zakle je Bogom istinitim da joj kaže hoće li ozdraviti ili neće.

Ljuba listala po nekim tefterima, pa kad završi, pogleda je tužno:

– Neš ozdravit lipa anumo…

Esma Sultanija obori glavu i briznu u plač.

– …dok ne staviš kamen na kamen tamo di se voli, tamo di se mrzi i tamo di se moli! Evo, tako ti je u ćitabu zapisano! Ali ne tide joj više ništa reći, niti stide zlata ni dukata. I povrati se Esma Sultanija svojim dvorima u grad Jajce, dumajući o svemu što je zvizdarica ispričala. Ni efendija Hadži Lojo nije znao o čemu se tu radi, već samo odmahivao rukom tvrdeći da su to šejtanska posla. A negdi s početkom lita dođe nova sluškinja Halima, da hizmet čini u Esme Sultanije i kad ču za tu priču ponudi se da odgonetne. Esma Sultanija je sve ispitivala od kud je, šta je i ispostavilo se da je i Halima iz donjih kraja. To bi čudno Esmi Sultaniji, ali je pusti da odgonetne.

I Halima joj objasni:

– Eto, tribaš sagraditi ćupriju!

– Ćupriju???

– Dvi ćuprije!

– Baš dvi?

– Dvi?

– I to je sve?

– Nije plemenita hanumo! Jedna ćuprija mora biti tamo di se neko voli, ali ne mere jedno drugom prići. Druga mora biti di je neka omraza nastala, pa će je voda ispod ćuprije odnit. A uz to trebaš i džamiju sagradit, kamen na kamen, tamo di se moli.

Esma Sultanija rasproda sav nakit kojeg je imala i dade da se naprave dvi ćuprije i jedna džamija. Nisu dugo tražili i nađoše misto na kom su se dvoje mladih volili, ali su bili rastavljeni Vrbasom. Tu niče prva ćuprija. Na drugom mistu nađoše braću u omrazi s dvi strane rike i tu podigoše most, i braća se izmiriše i dovika se ne posvađaše.

A u mahali, u bostanu Bibe Selimove, gdje se kazivaju, uz lipu navik molio dedo Idriz, dade Esma Sultanija da se sagradi lipa džamija.

Od tad ona posve ozdravi i dočeka duboku starost na svojoj kuli, a narod pripovida s kolina na kolino priču o Esmi Sultaniji.” (2)

Moram reći da je u narodu uvriježeno vjerovanje da je Esma Sultanija umrla i da nije dočekala da se džamija završi.

Azra, Indira, Zinaida

U tom istom gradu, mnogo kasnije, rođena je djevojčica toplih smeđih očiju, kojoj su roditelji dali ime Azra. U sjećanju mi je ostala stara, bosanska kuća Azrine tetke koja je sama u njoj živjela i u kojoj smo rado provodili vrijeme naročito zimi. Kuća se nalazila na osami, na kraju bašte, uz staru napuštenu cvjećaru. Bilo je nečeg posebno uzbudljivog u toj staroj kući, valjda zbog osjećaja opasnosti, zbog straha da bi neko svaki čas mogao pokucati na niske krhke prozore, pokrivene tankim bijelim zavjesama. Šporet je bio stari, na drva, a naši obrazi su gorjeli što od vatre, što od bezbrižnog kikotanja. Taj veseli kikot prekinulo je saznanje o Azrinoj teškoj bolesti koja je došla neočekivano i unijela tegobu u naše mlade živote. Čini mi se, desetak mi je godina. Pozvana sam na rođendan kod Alme. Alma je starija djevojčica pa sam uzbuđena što ću sresti Almine drugarice, Silhanu i lijepu Zinaidu. Obukla sam bijele štrample i bež haljinu. Plesaće se uz disco muziku, biraće se i mis rođendana. Na kraju ta ”laskava titula” pripade meni, potpuno neočekivano, ostavivši me u čudu. Odrasle smo. Zinaida se udala i postala majka preslatkih blizanaca. S osmijehom, tužila se da su dječaci nestašni i da ih jedva stiže. Došla je ’92. Azra je svoje prve izbjegličke dane provodila u Splitu. Stanje joj se pogoršalo, sjedila je u kolicima nepokretna. Uz sebe je imala jedan video aparat koji je ljubomorno čuvala i koji bi prodala ako joj bude trebalo za liječenja.

Indira je ostala kao jedna od posljednjih u gradu, radeći kao medicinska sestra i njegovala je ranjenike. I ona je napustila grad među posljednjima i stigla u Split. Srešće se s Azrom, ali prvo će otići sa nekim ljudima koje je njegovala na kafu. Desila se saobraćajna nesreća. Svi su preživjeli osim Indire. Zinaida je otputovala s mužem i dječacima u Njemačku, a kasnije je stigla vijest da je i ona teško bolesna. Po svoj prilici neće preživjeti. Umrla je jednog hladnog, decembarskog dana. U međuvremenu, Azra je stigla u Dansku na liječenje. Prolazile su godine neuspjelog liječenja.

Umorna od svega imala je samo jednu želju, da je sahrane pored Indire i Zinaide. Želja joj je ispunjena.

(Jajce Online/PROMO)

Promotivni video o turističkim potencijalima BiH koji je napravljen uz podršku Američko-bosanske fondacije (ABF), nakon uspješnog prikazivanja u Vašingtonu, naći će se na web stranicama i stranicama na društvenim medijima partnera u BiH, Alžiru, Tunisu, Turskoj, Maroku, Egiptu i Albaniji.

Promotivna videokompilacija atraktivnih lokacija bosanskohercegovačke kulturne baštine “Walk through the centuries in Bosnia and Herzegovina” je privukla veliku pažnju nakon što je prikazana na SAIS Transatlantskom ekonomskom forumu 2016 na Johns Hopkins univerzitetu u Vašingtonu, gdje su “prisutni ostali fascinirani viđenim lokalitetima”, navodi se u saopćenju.

Nakon iskazanog interesa, pored Centra za transatlantske odnose SAIS, ovaj promotivni video će se naći i na web stranicama i društvenima medijima partnera u BiH, Alžiru, Tunisu, Turskoj, Maroku, Egiptu, te Albaniji.

Iz Američko-bosanske fondacije su poručili da je ovo tek početak njihovih aktivnosti promocije turizma koje će  biti nastavljen i u sljedećoj godini, uz podršku i saradnju sa zainteresovanim partnerima koji će doprinijeti pozicioniranju BiH kao nove i atraktivne turističke destinacije.

– U saradnji sa “S toursom”, razvijamo i poslovni plan šire ponude za strane turiste i vjerujemo da ćemo doprinijeti razvitku turističke industrije u BiH. Također, Kanton Sarajevo nam pruža veliku podršku u radu, te imamo u planu posebnu promociju ovog kantona uz otvorenu suradnju o tom pitanju, koju smo ponudili i svim drugim zainteresovanim relevantnim institucijama – navodi se u saopćenju.

Jedna od stvari koju naglašavaju u Fondaciji jeste da je Bosna i Hercegovina prelijepa, ali vrlo često zanemarena država.

– Iako smo dio šire regije Mediterana, još nismo dovoljno aktivni u okviru tog tržišta. Nažalost, čak i danas prve asocijacije na spomen riječi Bosna i Hercegovina se odnose na rat i siromaštvo, mi želimo aktivno raditi da bi ova percepcija promijenila. Naša zemlja je zaista neotkriveni dragulj koja je spoj velikih prirodnih ljepota, resursa i bogate kulturne  te historijske baštine. Ova nevjerovatna kombinacija različitih religija, kultura, tradicija i ljudi je stvorila zemlju sa zaista jedinstvenom pozadinom. Kulturnu baštinu Bosne i Hercegovine nećete naći samo izloženu na zidovima muzeja, nego je možete vidjeti na svakom uglu gradova koji kombinuju nekoliko različitih arhitektonskih stilova, u ispreplitanom zvuku crkvenih zvona, ezana, gradske gužve i smijeha, u stećcima, tvrđavama, nijemim svjedocima prošlih vremena koji uporno opstaju uprkos vremenu i svim nevoljavama. O gostoljubivosti i gostoprimstvu, postupanju prema gostima iz svijeta kao da su članovi porodice, te u duhu svih ljudi koji u njoj žive. To je stvarna Bosna i Hercegovina, i ona koju želimo prikazati a ovo je tek mali korak ka tom cilju. Kulturna baština BiH je turistički adut koji vrijedi promovisati – izjavio je za Fenu Dejan Radmilović, autor promotivne videokompilacije i projekt-menadžeri Američko-bosanske fondacije.

(Fena)