Na današnji dan 19. kolovoza 1904 godine rođen je jedan od najistaknutijih književnika dvadesetog stoljeća na ovim prostorima. Iako smo već pisali o ovom slavnom jajčaninu u rubrici „Ugledni jajčani“, smatramo potrebnim da se prisjetimo nekoliko pjesama ovog pjesnika, te Vam poštovani čitatelji u nastavku predstavljamo tekst Vinka Kalinića o Nikoli Šopu, kao i nekoliko njegovih najpoznatijih pjesama.
NIKOLA ŠOP
(Jajce, 1904. – Zagreb, 1982.),
Pjesnik, pripovjedač, pisac dramskih tekstova i vrstan prevoditelj s latinskoga jedna je od najznačajnijih osobnosti u hrvatskoj književnosti XX. stoljeća. Premda su njegova književna ostvarenja uvijek bila u dosluhu sa suvremenim mu djelima drugih pisaca, on ne pripada izrazito ni jednoj književnoj formaciji niti usmjerenju. Poznavatelj klasične latinske i uopće europske književnosti, tih po naravi i povučen iz javnoga života, tijekom šest desetljeća pjesničkoga rada, koji se odvijao bez naglih zaokreta, zapravo, u blagim kvalitetnim pomacima, izgradio je Šop originalnu i dinamičnu poetiku. Rodio se u bosanskomu kraljevskom gradiću Jajcu, u obitelji gradskog mjernika, gdje je proveo ranu mladost i najljepše godine svojega života. Izgleda da je to razdoblje kao vrijeme intenzivna doživljavanja svijeta, za budućega pjesnika bilo presudno. Kasnije školovanje i studij u Beogradu, boravak u Zagrebu sve do smrt, gdje je teškom bolešću bio prikovan za ležaj više od dvadeset godina, nisu za njegovo stvaralaštvo bili toliko značajni. Međutim, djetinjstvo među produhovljenim svijetom marljivihi obrtnika i siromašnih seljaka, u okružju iskonskih folklornih predanja i jednostavna patrijarhalna katoličanstva, u tom gradiću s početka stoljeća, smještenu nad bistrim vodama Plive i Vrbasa i u čudesnim krajobrazima, ostat ce trajno ishodište Šopovih pjesničkih nadahnuća. Zaokružujući taj rani doživljaj u orginalnu pjesničku pastoralu, kojoj je imenentno nadnaravno i numinozno, Šop je već u prvoj knjizi pjesama (“Pjesme siromašnog sina sv. Frane”, Beograd, 1926.) stvorio pjesnički svijet izvorne punine, koji će slijedom njegovih novih tekstova prerastati u sanovnu viziju izgubljena raja. Sva njegova kasnija poetska ostvarenja, bez obzira na oblike iskaza i žanra, tematskih zaokupljenosti likovnih izbora, tragat će za tim utopijskim horizontima, izgrađujući i zasvođujući u svojoj ukupnosti onaj ontološki uzorak u kojemu bi se mogli dodirivati i presijecati tradicija europske metaforičke misli i mitologije iskonskog uspona i pada s kršćanskim središnjim konceptom. .Vec je zbirkom “Isus i moja sjena” (Zagreb, 1934.) izgrađen i uobličen takav koncept, da bi se tijekom pedesetih godina pa nadalje, kada nastaju opsežne Šopove svemirske poeme, posve transparento pokazivao stožernom idejnom osnovom njegova ukupna pisanja. Upravo time moderna književna kritika interpretira i obrazlaže snažnu kontinuiranost i velebnu izdržljivost njegove lirike.
Kuda bih vodio Isusa
0 comments Posted by caffee at 9:30 AM
Isuse blagi, u doba kasnih sati,
kad još bdiju siromasi tvoji,
skromnom krojaču odvest ću te, da ti
jedno obično odijelo skroji.
I obućaru malom, koji svu noć kuje
oštre čavle u teški potplat.
Dok tvornice cipela žučno bruje.
Milion pari skuju za jedan sat.
Zatim čovjeku, koji šešire pravi,
sa spuštenim obodom, da skriju bol.
Jedan će da se nakrivi i na tvojoj glavi.
Prostran da u se primi i tvoj oreol.
Onda ćemo poći u krčmu kraj grada,
koji liči na stari, nasukani brod.
Gdje braća za stolom, od silnog jada
bacaju čaše i šešire na pod.
Prvi krik pijetla bit će britka strijela,
od koje će ti srce da krvari.
Drugi krik pijetla bit će mrak u dnu čela.
Prepoznat nećeš ni ljude ni stvari.
A trećim krikom kad se pijetli jave,
o Isuse, zateturat ćeš od bola.
Tvoj šešir će pasti s glave.
Šešir i aureola.
Nevinost
Danju je budno skriva obično odijelo.
Ono se tako skromno do koljena širi.
Ljudi joj vide samo lice bijelo
I ruku, što čedno iz rukava viri.
Noću, kad sa nje pane haljina svjetloplava
I spusti se niz vrata malog stana,
Nevinost joj se kroz bijelo ocrtava.
I postelja bude od nje obasjana.
U snu, kad sa nje sklizi pokrivač bjeličasti.
Trnu se zvijezde da sakriju čari njenog lika.
Tad joj se oko postelje nadviruju sablasti.
To su grješne želje noćnih prolaznika.
Među njima se sija samo jedna sjena:
Nemirna moja duša, tužna lutalica.
Ona nečujno doleti do kreveta njena.
I tiho je pokrije, spuštenih trepavica.
Pjesma starom profesoru
Sjećam se, trajao je uvijek dugo
kratki ti povratak do stana tvoga.
Jer si, a i šta bi, šta bi drugo,
polako išo od izloga do izloga.
Čini mi se i sad se još skitam.
I prati me tvoj pogled i srdžba stara.
-Gle ti njega, ne zna ni kako se vadi logaritam,
a po svu noć kojekud se vucara.
-Gle drskosti, pa on još i puši.
Tog drskog derana tužit ću školskom vijeću.
Čekaj samo, sutra ću da ti izvućem uši.
I otjerat ću te u klupu magareću.
O dobri učitelju, koliko puta si od tada
izišao i opet ušao u svoj stan.
Dok su se izlozi, ulice i kuće grada
mijenjale brzo, iz dana u dan.
Najzad si, od zadocnjelosti i bijede,
izgubio put koji te vodi kući.
Jedan je tvoj đak morao da te odvede.
Mislio sam, bol će te utući.
U sluhu tvome kao da još riječi šume.
I gledaš u onaj izlog tupo,
kad si prvi put spazio crnca od gume,
gdje ti se klanja: Molim, ovdje nije skupo.
