Dubravko Lovrenović, bh. medievalista, rođen je 30. avgusta 1956. u Jajcu.

Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu diplomirao je 1979., a na istom je fakultetu odbranio doktorat “Ugarska i Bosna (1387-1463)” 1999. Na istom je Odsjeku prošao sva univerzitetska zvanja. Bio je redovni profesor na oblasti Historija srednjeg vijeka.

Zimski semestar 2001/2002. proveo je kao gostujući profesor na američkom univerzitetu Yale. Godine 2005. boravio je i kao stipendist na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Bio je predsjednik Odsjeka za historiju i prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Objavio je veći broj knjiga i radova o srednjem vijeku u domaćim i stranim stručnim časopisima, kao i više desetina tekstova publicističkog tipa. Sudjelovao je na većem broju naučnih skupova. Bio je urednik brojnih izdanja knjiga, organizator naučnih skupova, voditelj i učesnik u radu u više naučnih projekata, recenzent brojnih izdanja, promotor brojnih publikacija i član više redakcija.

Velika ljubav Dubravka Lovrenovića bili su stećci. Njima je posvetio znatan dio svojih istraživanja (Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo 2009), a pokrenuo je i veliku akciju upisivanja stećaka na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore u UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine.

I kako to već biva na ovim prostorima, umjesto da je za to dobio bezrezervnu podršku, nailazio je na prepreke i bio izložen napadima jer nije prihvaćao ”nacionalni karakter” ovih nadgrobnih spomenika koji s nacionalnim identitetima, ma kako široko shvaćenim, nisu imali nikakve veze.

Može nam biti drago da je najveću podršku ovom projektu uživao upravo u Zagrebu gdje je u Klovićevim dvorima održana i velika izložba kojoj je dao bitni pečat.

Rođeni se Jajčanin odužio svojem gradu, između ostalog, i knjigom Jajce – središte i margina povijesti i ljepote (2007), zajedno s Dankom Damjanović i Enesom Milakom. Jajce je bio grad iz kojega se iselio, ali koji nikada nije napustio.

Kraj njegova života bio je obilježen teškom tragedijom o kojoj su izvještavali i hrvatski mediji. Njegov si je posinak Mahir oduzeo život ne mogavši izdržati zvjersko (doista zvjersko) iživljavanje svojih suučenika, kao ni stalno suočavanje s rečenicom jednog b-h akademika: ”Dubravko Lovrenović je lažov” koja se širila po školi.

Smrt voljenog djeteta bez sumnje je inicirala fatalnu bolest koja je puno prerano uzela ovog dobrog i hrabrog čovjeka, znanstvenika koji će ostaviti dugotrajni trag u našim historiografijama i javne osobe koju su cijenili svi dobronamjerni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Zaključujući svoju knjigu Povijest est magistra vitae, nakon što je naveo riječi Hansa Koschnicka koji je s funkcije gradonačelnika Mostara otišao jer nije mogao trpjeti mržnju, osvetu, prijevaru i laž, konstatirao je: ”On je imao tu sreću da na svoju funkciju podnese ostavku, ja to sa svojom ‘funckijom’ povjesničara shvaćenom onako kako je to rečeno u uvodu ove knjige ne mogu.”

Govoreći pak na predstavljanju svoje knjige o stećcima, rekao je da nije znao da bavljenje mrtvima može biti tako životno i dodao: ”Za mene stećci više govore o životu i našoj povezanosti s mrtvima u najboljem smislu te riječi”.

Dubravko Lovrenović nije nikada dao ostavku na svoju funkciju, a mi ćemo preko njegovog djela i naših sjećanja ostati s njim povezani u najboljem smislu te riječi.

Zauvijek nas je napustio 17. januara ove godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare. Pola godine nakon Dubravkove smrti, preminula je i njegova supruga Alisa Mahmutović.

 

 

(Jajce Online/foto: Tvrtko Zrile)