UGLEDNI JAJČANI – HAFIZ MEHMED TEVFIK EF. OKIĆ

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Hafiz Mehmed Tevfik ef. Okić potiče iz ulemanske porodice Okić u Jajcu. Od kraja 17. do početka 20. stoljeća četrnaest generacija Okića su bili imami Sinan-begova džemata u Jajcu. To svjedoči 14 sultanskih berata sačuvanih, nažalost još ne proučenih, tako da se porodica Okić može pratiti od imama do imama kroz četrnaest generacija.

Rođen je u Jajcu 1870. (1287. hidžretske) godine od oca Jusufa, sina Mustafina, majke Hanife, rođene Memić, koja je umrla još dok je on bio nejak. Početno obrazovanje dobio je od oca koji je punih 50 godina služio kao imam i muallim Sinan-begova džemata (Gornja Mahala) u Jajcu. Rušdiju i hifz završio je u Jajcu,  medresu u Banjoj Luci, gdje su mu muderrisi bili Ismail efendija Skopljak i hafiz Ibrahim efendija Maglajlić, koji je kasnije bio muftija u Tuzli i Banja Luci, te reisu-l-ulema za Jugoslaviju od 1930. do 1936. godine.

Iz Banja Luke hafiz Mehmed Tevfik Okić odlazi u Istanbul 1885. (1302. h.g.), gdje nastavlja studije pred poznatim carigradskim alimima: Ali  Zejnul Abidinom Alasonijalijem i Ibrahimom Hakki ef. Dramalijom. Od Ibrahim Hakki ef. Dramalije je 1891. (1308. h.g.) dobio idžazet za kiraete (kiraeti seba). ali se ne vraća u domovinu već na “Fatihu” upisuje studij teologije. Diplomu o uspješno završenom studiju potpisao mu je ugledni teolog Ali Zejnul Abidin Alasonijali 1900. (1318. h.) godine.

Po završetku školovanja hafiz Mehmed Tevfik se 1900. godine vraća u domovinu.

Od 18.03.1901. do  01.07.1910. godine radio je kao prvi muderris i direktor  Osman-kapetanove medrese u Gračanici. Do tada se u medresama učilo po „halkama“. Hafiz Mehmed Tevfik ef. je uočio da nastavu treba prilagoditi novim uvjetima. Uveo je nove udžbenike, učenike je klasificirao po razredima (do tada se išlo po halkama), angažovao je jednog učitelja, koji je đacima medrese predavao svjetovne predmete.

Austro-ugarska vlast je u to doba već bila zavela reforme u administraciji i školstvu. Reforme koje je u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici uveo hafiz Mehmed Tevfik ef. Okić jedni su podržavali, a drugi osuđivali. Hafiz Mehmed Tevfik ef. Okić je 1910. godine dao idžazet  deseterici svojih učenika koji su stekli dobru naobrazbu,  a to je potvrdilo opravdanost njegovih reformi. Posebna zasluga hafiza Mehmed ef. jeste u činjenici da je obrazovao nebrojen broj imama. Još dok je bio muderris Osman-kapetanove medrese u Gračanici dolazili su mu učenici iz cijele Bosne i Hercegovine, koje je on podizao u vrijedne i obrazovane imame. Naime, podizati i odgajati uspješne imame može samo osoba koja je i sama imam i koja dobro poznaje prirodu imamske misije. Kada su 1910. godine provedeni slobodni izbori za najviše organe u Islamskoj zajednici hafiz Mehmed ef. je izabran za člana Ulema medžlisa u Sarajevu i na tom položaju je ostao sve do 18. novembra 1932. godine, do presljenja na Ahiret. On je na ovom položaju ostao  23 godine, što nije bio slučaj ni sa jednim drugim članom spomenutog organa IZ-e za vrijeme od 23 godine. Hafiz Mehmed Tevfik ef. je bio zamjenik reisu-l-uleme za Bosnu i Hercegovinu, a dužnost reisu-l-uleme vršio je od 14. oktobra 1912. godine, kada je hafiz Sulejman ef. Šarac podnio ostavku,  pa sve do izbora Mehmeda Džemaludin ef. Čauševića 23. marta 1914. godine, kojem je, do 02. maja 1930. godine,  također, bio zamjenik. Hafiz Mehmed Tevfik ef. bio je poznat i kao dobar vaiz.  Vazove je držao u Gračanici, njenoj okolini, rodnom Jajcu i drugim mjestima objašnjavajući propise vjere. Mehmed ef. je zagovarao i savremeno obrađivanje zemlje, izučavanje modernih zanata i slanje djece u svjetovne škole. Petnaest godina je (1918-1932) u Sarajevu,  za uži krug građana, držao predavanja u kući Mujage Merhemića iz oblasti tefsira. Tumačio je „Envaru-t-tenzil ve esraru-t-te’vil“, tefsir od Bejdavija i perzijsku filozofiju prevodeći i komentirajući Mesneviju.  Među sarajevskim karijama bio je reisu-l-kura'(šejhu-l-kura’). Imao je veliku biblioteku koja se sastojala od nekoliko hiljada knjiga iz raznih islamskih disciplina. Između ostalog  proučavao je i književni rad bosansko-hercegovačkih muslimana. Njegovo rukopisno djelo „Naši preci“ izgorjelo je u požaru krajem Prvog svjetskog rata koji je progutao biblioteku Alija Šefki ef. Junuzefendića, a u kojoj se nalazio spomenuti rukopis. U listu „Vatan“ koji je na turskom jeziku izlazio u Sarajevu od 1884-1897. godine, čiji je izdavač i glavni urednik bio Mehmed Hulusi, hafiz Tevfik ef. Okić je napisao životopise naših književnika, kao što su: Muhamed sin Musaov, zvani Allamek, Muhamed Nerkezi, Šakku-l-kamer Ahmed ef. i drugi. Pokretači i izdavači lista „Vatan“ na turskom jeziku istakli su potrebu izlaženja ovoga lista na turskom jeziku da bi ga mogle koristiti šire muslimanske mase u svoje prosvjetne svrhe.  Dok je bio na studijama u Istanbulu, o svome trošku je štampao dva rijetka rukopisna djela bosansko-hercegovačkih pisaca na orijentalnim jezicima pronađena u Istanbulu: Glosu Sarajlije Muhameda Musića zvanog  Allamek na Mulla Džami-jin komentar Ibn Hadžibova djela al-Kafija (Hašiya ‘ala šarh Mulla Džami ‘ala ‘l-Kafiya) iz sintakse arapskog jezika i Mostarca Mustafe Ejubovića poznatijeg kao Šejh Jujo, naslovljeno Šarh (‘ala) ‘r-risala al-Asiriyya fi ‘l-mantik, ili Šarh šarh Isagugi, to jest na Abharijev komentar na poznatu arapsku recenziju Porfirijeva djela Eisagoge. Članke iz književnosti, o vjerskim i socijalnim problemima na turskom jeziku objavljivao je pod punim imenom, inicijalima, pseudonimima i nepotpisane u istanbulskim listovima i sarajevskom Rehberu. Neki tekstovi objavljeni su mu u Slobodnoj reči, a prijevod sa turskog jednog dokumenta u Glasniku Srpske patrijaršije 1927. godine. Na arapskom jeziku je napisao recenziju “Takriz” na višetomno djelo iz historije šeriatskog prava svoga prijatelja, tadašnjeg marokanskog ministra prosvjete, Muhameda al-Hudžvija, Al-Fikru-s-sami fi tarihi-l-fikhi-l-islami.

Hafiz Tevfik ef. Okić je 1931. godine izabran i za člana Sreskog vijeća vakufskog povjerenstva u Jajcu i bio član do preselenja na Ahiret.

Hafiz Mehmed Tevfik ef. krasila je čednost i skromnost. Služio je kao primjer takva-sahibije (iskrenog i pobožnog čovjeka) i čovjeka čvrstog karaktera.

Hafiz Mehmed Tevfik ef. Okić bio je oženjen Hasiba hanumom, kćerkom Mustafe Hadžića iz

Gračanice.

Sin Mehmed ef. i Hasibe hanume, Muhamed Tajib Okić je jedan od najučenijih ljudi koje je Bosna i Hercegovina ikada imala. Svoje školovanje započinje u rušdiji na Benbaši, a potom u Okružnoj medresi u Sarajevu. Šerijatsku sudačku školu završava 1925., a put ga dalje vodi u Zagreb gdje proučava latinski, književnost i pravo. Pravne studije završava u Beogradu 1930. godine. U Parizu na Univerzitetu Sorbonne završava studij književnosti, doktorira na tezu Hasan Kafi Pruščak i studira turski i perzijski na Nacionalnoj školi za istočnjačke jezike. Specijalistički kurs obavlja nakon toga na Univerzitetu Zejtuna u Tunisu.

Govorio je šest stranih jezika, objavljivao je radove na četiri strana jezika. Njegova uža specijalnost bio je hadis i sira, ali je odlično poznavao tefsir, fikh i historiju islama. Predavao je na Velikoj medresi kralja Aleksandra u Skoplju, a od 1949. godine na Teološkom fakultetu Univerziteta u Ankari, potom u Konyi i Erzumu.

Za one koji su 09. marta. 1977. godine  u Sarajevu išli na podne u Begovu džamiju u sjećanju je ostao tabut koji je došao iz Turske u pratnji profesorovih studenata koji su izvršavali posljednju želju njihovog Hodže: da bude ukopan u Bosni.

 

Tog martovskog dana 1977.  godine završen je dunjalučki životni krug Muhameda Tajiba Okića započet u Gračanici kod Tuzle. Ukopan je u mezarju Bare u Sarajevu.

Hafiz Mehmed Tevfik ef. Okić preselio je na Ahiret 18. XI 1932. godine u 6 sati poslije podne i sutradan mu je klanjana dženaza i ukopan je u Sarajevu na mezarju “Grličića brdo” uz prisustvo uleme, brojnih građana, učenika medresa i drugih srednjih škola.

Njegovo preseljenje na Ahiret  zabilježili su: Jugoslavenski list, Jugoslavenska pošta,

Večernja pošta, Islamski svijet i Slobodna reč u Sarajevu; Jutarnji list u Zagrebu; Hikjmet u Tuzli i neki drugi listovi u zemlji; al-Musawwar u Kairu (sa slikom) i jedan list u Maroku. Hatme pred njegovu dušu proučene su: u Osman-kapetanovoj medresi u Gračanici, Behram-begovoj medresi u Tuzli, u Sarajevu, u  Alevijskoj tekiji u Parizu. Brojne institucije i ugledne ličnosti uputile su telegrame saučešca Islamskoj zajednici i porodici.

O ulemanskoj porodici Okić iz Jajca, ‘alimima i imamima iz ove porodice s velikim poštovanjem pričali su mi brojni stariji jajčani. U ovom tekstu spomenut ću samo neke: rahmetli hadži Mustafa Hadžiosmanović, hadži Mehmed Popaja, Zahid-aga Menzildžić, hadži Mehmed Zjajo, hadži Sadik Ćatić, hadži Mehmed Spahić, Zaim-aga Spahić, te kćer  imama Mustafa ef. Okića Igbala-hanuma Adžemović.

Molim Svevišnjeg Allaha dž.š. da ukabuli dobra djela hafiz Mehmed Tevfik ef., njegovoj Hasiba- hanumi, sinu Muhamedu Tajibu i cijeloj ulemanskoj porodici Okić iz Jajca,   da im oprosti grijehe i da ih  nastani u Firdevsi- džennetu. Amin.

Korištena literatura:

-Hafizi u Bosni i Hercegovini u posljednjih sto pedeset godina (1860-2010.), drugo dopunjeno izdanje, autora hafiza dr. Fadila Fazlića. Izdavači:  Fakultet islamskih nauka u Sarajevu i IC El-Kalem, 2011. godine.

-Kraljevski grad pod sultanima – autora dr. Ismeta Bušatlića. Izdavač – Medžlis islamske zajednice Jajce, 2011. godine.

-Izabrana djela Mehmeda Handžića knjiga prva. Izdavač:  Izdavačka kuća OGLEDALO Sarajevo, 1999. godine

-Gračanički glasnik 33/17

-WEB stranica Gazi Husrev-begove biblioteke u Sarajevu

-Knjiga 100  Bošnjačkih imama iz perioda 1912.-2012. godine. Izdavač:  El-Kalem – Izdavač ki centar Rijaseta IZ-e u BiH 2012. godine

 

 

Jajce, petak 08.maj 2015. godine

 

Ramiz Bećirović

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – MUHAREM EF. BOTIĆ, IMAM, HATIB, MUALLIM, IMAM MATIČAR

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Rođen je 1898. godine

u selu Večići, općina Kotor Varoš, na rodost oca Selima i majke Zejne-hanume. Rušdiju je završio (najvjerovatnije u Kotor Varoši), a zatim školovanje nastavlja u Okružnoj medresi u Banja Luci i završava sedam razreda.

DEKRET 25.12.1920

Reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu je 25.12.1920. godine dao Muharem ef. Botiću Dekret o postavljenju na dužnost imama i sibjan muallima u selu Bešpelj.  Dekret je dat na prijedlog  Kotarskog vakufko mearifskog povjerenstva u Jajcu od 13.08.1920. godine br. 71 i prijedlog Vakufske direkcije u Sarajevu od 10.12.1920.  godine br. 9392, a u saglasnosti sa postojećim propisima. U Dekretu je između ostalog napisano: “Postavljam imenovanog za imama i sibjan muallima u selu Bešpelj, srezu Jajačkom, te Vam preporučujem da ovu dužnost marljivo vršite i dobro se vladate. U Sarajevu 25.12.1920. godine. U potpisu reisu-l-ulema Mehmed Džemaludin Čaušević.”

 

UVJERENJE 06.07.1928.

Kotarski šerijatski sud u Jajcu izdao je Muharem ef. Botiću Uvjerenje broj: R.36/1928., u kom se potvrđuje, da je na osnovu odnosne Uredbe o vođenju Muslimanskih matica rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana, te u smislu dotičnog pravilnika i naređenja Ministarstva vjera u Beogradu broj 48850 od 08.12.1927. zapisnički izvršio propisani ispit dana 06. jula 1928. godine i da ga je našao sposobnim za vođenje pomenutih matica. U potpisu šerijatski sudac Mehmed Alija Kapetanović.

 

POTVRDA 1243/28

Reisu-l-ulema za Bosnu i Hercegovinu Džemaludin ef. Čaušević izdao je potvrdu dana 16. septembra 1928. godine, u kojoj se potvrđuje, da se Muharem ef. Botić osposobio za vršenje i onih imamskih dužnosti koje su propisane Uredbom i Pravilnikom Ministarstva vjera VMBR. 6631 od 05. decembra 1927. godine.

 

UVJERENJE 450/28

Muftijski ured u Travniku je 13. jula 1928. godine izdao Uvjerenje br: 450/28., kojim se potvrđuje da je Botić Muharem ef. imam iz Bešpelja, srez Jajce, na osnovu zapisnika o ispitu, položio ispit iz svih Uredbom propisanih predmeta.  U uvjerenju  je navedeno da je položeni ispit na osnovu: “ Uredbe Ulema Medžlisa za Bosnu i Hercegovinu u Sarajevu od I. juna 1927. godine broj 450/27 “ Za muftiju je potpisao Mehtič.

 

DEKRET 31.08.1928.

Muharem ef. Botić dobio je Dekret kojim je imenovan imamom, hatibom, muallimom (vjeroučiteljem) u Dnoluci, srez Jajce, oblast Travnik broj 130/1928., a isti je potpisao reisu-l-ulema Islamske zajednice Džemaludin ef. Čaušević 06. decembra 1928. godine. Ovim dekretom reisu-l-ulema je ovlastio Muharem ef. Botića za vođenje Matice rođenih, vjenčanih i umrlih muslimana u Bosni i Hercegovini u smislu Uredbe Ministarstva vjera u Beogradu od 05. decembra 1927. godine VMBR.6631 i Pravilnika za izvršenje te Uredbe. Na osnovu ovoga dekreta Muharem ef. Botiću je dato pravo na dobijanje dodatka na skupoću ponovo u smislu Uredbe Ministarstva vjera u Beogradu 88.900 od 28. jula 1925. godine o dodacima na skupoću sveštenstva svih Ustavom usvojenih konfesija. Na kraju dekreta stoji slijedeće: “Nastojte da svoje vladanje udesite u granicama šerijata i da uvijek služite dobrim primjerom svojim džematlijama ukazujući dužno poštovanje pretpostavljenim vlastima i službenim organima. Ovaj dekret je izdat na prijedlog Kotarskog vakufskog-mearifskog povjerenstva u Jajcu od 31.08.’28. broj 190 i Vakusko mearifskog vakufskog odbora u Sarajevu, od 23.07.1928. broj 3471/28, te zaključka Ulema medžlisa za Bosnu i Hercegovinu od 26.11.’28. godine broj 1946/28.”

VJENČANI LIST 23.09.1930.

Muharem ef. Botić sin Selima se vjenčao sa Imamović Sadikom, kćerkom Šerif ef. iz Lupnice, svjedoci su bili Mujo Begić iz Lupnice i Ibro Julardžija iz Bešpelja. Propisani mehr muedždžel je 400 dinara. Činovnik koji ih je vjenčao je Hasib Mujić. A da je to sve tako nađeno i u nazočni vjenčani list stavljeno to je potvrđeno potvrdom šerijatskog sudije Mehmed Alije Kapetanovića potvrdom od 10.06.1935. godine.

 

Ono što se da zapaziti iz vjenčanog lista jeste da su umjesto datuma rođenja mladenaca upisivane godine starosti, te je za Muharem ef. upisano da je imao 32, a za Sadiku da je imala 22 godine i drugo da je on bio udovac a ona djevojka.

 

PRODUŽENJE DEKRETA 13.03.1934.

Ulema medžlis u Sarajevu je na svojoj sjednici od 26.11.1933. pov.br. 116/33 postavio gospodina Botić Muharema ef. za džematskog imama (vjeroučitelja, muallima, matičara, imama i hatiba) džemata Dnoluke u Divičanima, srez jajački. Dekret je izdat 13.03.1934. godine, a u potpisu je predsjednik Muftić.

Ulema medžlis u Sarajevu je 12.02.1936. godine Muharema ef. Botića, imama iz Divičana sistematizacijom radnih mjesta preveo u džematskog imama u Divičanima, srez Jajce i razvrstao u treću grupu zvaničnika sa trećim stepenom plaće te stanarinom, dodatkom na skupoću i dodatkom na djecu po odnosnim propisima pragmatike, a prinadležnosti će mu teći od dana polaganja zakletve.

ZAKLETVA

Na osnovu zapisnika od 15.marta 1936. godine u Sreskom vakufskom mearifskom povjerenstvu u Jajcu Muharem ef. Botić je polagao zakletvu u kojoj se kaže: “Ja, Botić Muharem kunem se Bogom Svemogućim i Sveznajućim da ću se pokoravati propisima Islamske vjerske zajednice i svim naređenjima svojih pretpostavljenih, da ću se u službi i van službe pristojno ponašati, da ću službenu tajnu čuvati, da ću svoju dužnost vršiti savjesno, marljivo i nepristrasno imajući na umu interese Islamske vjerske zajednice i izbjegavajući sve ono, što bi bilo na štetu povjerene mi službe.” U potpisu su Botić Muharem i predsjednik Povjerenstva.

 

Iz dostupnih papira koji se nalaze u dosijeu Muharem ef. Botića da se zaključiti sljedeće:

1. Da je završio sedam razreda Okružne medrese u Banja Luci što je upisano na osnovu priložene Svjedodžbe

2. Da je završio imamasko matičarski tečaj o čemu je priloženo Uvjerenje

3. Da je položio imamsko matičarski ispit kod Sreskog šerijatskog suda u Jajcu – Uvjerenje br.36/28

4. Da se služio arapskim i turskim jezikom

5. Da je odslužio kadrovski vojni rok kod 2. čete 3. bataljona 22. pješadijskog puka u Kratovu gdje je dobio čin kaplara, a u potpisu komandira čete poručnika Ante J. Sedmaka.

 

Muharem ef. Botić je penzionisan 12.03.1947. godine, broj Rješenja 722/47

 

Sve do 30.11.1954. godine Muharem ef. Botić imao je rješenje o honorarnom radu na mjestu imama u džematu Divičani.

 

Ulema medžlis u Sarajevu je Muharemu ef. Botiću, a na prijedlog Vakufskog povjerenstva u Jajcu br: 412/5 od 04.11.1954. godine, a na osnovu dopisa Zavoda za socijalno osiguranje NRBH u Sarajevu od 23.11.1954. Ulema medžlis je na svojoj sjednici,  a na osnovu tačke 5. člana 22. Ustava Islamske vjerske zajednice u Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji odobrio Muharem ef. Botiću, penzionisanom vjerskom službeniku da može besplatno vršiti dužnost imama i hatiba džamije u Divičanima, srez Jajce, tj. bez prava na honorar za taj rad bilo iz vakufske kase, bilo od pojedinih pripadnika Islamske vjerske zajednice.

 

Uvjerenje završeno sloganom “smrt fašizmu-sloboda narodu”, a potpisao je predsjednik H.Talić.

 

Iz ovog Rješenja je vidljivo da je ono dato retroaktivno,  jer je Muharem ef. imamsku dužnost obavljao honorarno od penzionisanja 1947. godine.

 

Tragajući za nekim dokumentima koje je Muharem ef. izdavao kao imam matičar došli smo do jedne kućne liste izdate u Matičnom uredu u Divičanima 19. maja 1935. godine. U potpisu je Imam – Matičar:  Botić M.

 

Završni dio Kućne liste sa štambiljom i potpisom

 

 

 

Rješenjem Vakufskog povjerenstva 26.11.1954. Muharem ef. Botić je razriješen i honorarne imamske dužnosti sa danom 30.11.1954. godine.  U potpisu je predsjednik Mustafa Hadžiosmanović. Ovim Rješenjem opozvano je Rješenje od 18.11.1953. godine, kojim je Muharem ef. postavljen na dužnost imama, hatiba i muallima honorarno sa skraćenim radnim vremenom.

 

Uvidom u dokumente Muharem ef. Botića koje smo naveli u ovom tekstu, ustanovili smo da je kod Vakufskog povjerenstva u Jajcu svaki dokument, pored broja protokola, popraćen tekstom o tom dokumentu. Iz ovog se da zaključiti da se i u tom vremenu posvećivala velika pažnja evidentiranju i dokumentovanju svega što se dešavalo, posebno kada su u pitanju imami.

 

O Muharemu ef. Botiću razgovarao sam sa džematlijama  Dnoluke (Divičana i drugih sela u Dnoluci) kojima je Muharem ef.  bio  imam, hatib i muallim, imam matičar,  te sa njegovim sinovima Muhamedom i Šekibom i kćerkom Fatimom, te sam iz tog razgovora izdvojio slijedeće:

 

Muharem ef. Botić je 1948. godine uspio poslati pet učenika u Gazi Husrev-begovu medresu u Sarajevu sa područja Dnoluke. Četvorica su završili po četiri razreda Medrese. Jedan od njih je Muharemov ef. sin Muhamed koji nam u razgovoru pored ostalog reče:  “ To su bila najteža vremena za učenike Gazi Husrev-begove medrese. UDBA je te učenike, a posebno hodžinske sinove registrovala kao Mlade muslimane, te ih je i kasnije držala pod stalnom prismotrom bez obzira šta su radili i čime su se bavili”.

 

Pored imamske, hatibske i muallimske dužnosti, te dužnosti imama matičara koje je Muharem ef. na najbolji mogući način obavljao on  je bio i istinski vođa i predvodnik svoga naroda na području Dnoluke. Na čelu kolone džematlija iz Dnoluke dolazio je na mevludske svečanosti koje su održavane na Starom gradu u Jajcu i u džamiji Esme Sultanije. Svake godine je organizovao odlazak na Ajvatovicu i predvodio kolonu-povorku konjanika. Bio je jako omiljen i cijenjen na području Dnoluke pa i šire. Za trideset četiri godine imamskog rada i djelovanja na području Dnoluke Muharem ef. je zaista mnogo uradio.

 

Samo Uzvišeni  Allah dž.š. zna koliko je Muharem ef. obavio akika novorođenčadima u Dnoluci, koliko je djece upisao u knjigu rođenih, koliko je umrlih upisao u knjigu umrlih, koliko je šerijatskih vjenčanja obavio, koliko je djece kelime-i-šehadetu podučio i koliko je djece naučio da uče u Kuranu a.š.

 

Da bi ovaj tekst o Muharem ef. Botiću bio potpuniji posebno ćemo istaći riječi Sadije-Sade Duranovića, jednog od pet učenika Gazi Husrev-begove medrese koje je Muharem ef. Botić poslao u medresu 1948. godine. Sadija je rekao slijedeće: “Svi učenici su u Gazi Husrev-begovu medresu došli sa četiri razreda osnovne škole i svi smo polagali prijemni ispit koji smo uspješno položili. Za odlazak u Gazi Husrev-begovu medresu i naš uspjeh na prijemnom ispitu ponajviše je zaslužan Muharem ef. Botić. Četvorica nas završili smo po četiri razreda, a dalje školovanje nismo mogli nastaviti ponajviše iz finansijskih razloga. Muharem ef. je sve do 1948. godine, do formiranja džemata u Bučićima bio imam za cijelu Dnoluku. Bio je to sposoban imam koga smo mi nazivali “naš imam”. Taj naziv “naš imam” isticali smo kao vid naše hvale imamu. Kada je 1920. godine Muharem ef. došao na Bešpelj ubrzo se pročulo da je na Bešpelj došao dobar i sposoban imam. Rahmetli dedo je slao moga babu Sajda na Bešpelj, koji je tada imao 10 godina, da uči pred Muharem ef., a stanovao bi kod daidže Juse Julardžije.

 

Posebno želim istaći da je Muharem ef. bio jako komunikativan, te da je za vrijeme Drugog svjetskog rata imao dobru saradnju sa katoličkim svećenikom koji je djelovao na području Dnoluke, te je velika zasluga Muharem ef. i pomenutog svećenika da je Dnoluka u tom vremenu ostala netaknuta“.

Muharem ef. Botić se dva puta ženio. Prva njegova žena bila je Hadžija Nasup sa Bešpelja sa kojom je imao dvije kćeri Rabiju i Refiju. Hadžija je na ahiret preselila 1929. godine. Druga njegova životna saputnica bila je Sadika Imamović. S njom je imao devetero djece: Safija, Aiša, Fatima, Hatidža, Muhamed, Šekib, Ibrahim, a dvije kćerkice su umrle ubrzo nakon rođenja.

 

Muharem ef. Botić ima dosta potomaka: Najstarija kćer Rabija imala je dvoje djece.

 

Sin Muhamed pohađao je Gazi Husrev-begovu medresu, ali je završio zanat, a zatim ekonomsku školu. Ima dvoje djece.

Sin Šekib je takođe zanatlija. Imao je troje djece. Najstariji sin Muharem ef. je završio Gazi Husrev-begovu medresu, a zatim Islamski teološki fakultet – sada Fakultet Islamskih nauka u roku od dvije godine. I on je bio imam u Divičanima, zatim u Sanskom Mostu gdje ga zatiče agresija na BiH 1992. godine. Zločinci ga odvode u logor u Sanskom Mostu, a zatim u zloglasni logor Manjača. Nakon razmjene nekoliko mjeseci je bio kod roditelja u Vrbanji. Posredstvom Međunarodne zajednice odlazi u Zagreb, zatim u Austriju gdje je preselio na Ahiret.

Treći sin Ibrahim ima troje djece. Ostao je da živi u Prijedoru. Kćer Safija ima dvoje djece. Kćer Aiša ima troje djece. Sin Hajrudin završio je Gazi Husrev-begovu medresu. Bavi se biznisom. Drugi sin je hafiz Izudin. Nakon srednje škole završio Fakultet islamskih nauka i hifz. Trenutno je mujezin u Begovoj džamiji.

Kćer Fatima je prva djevojčica koja je iz Dnoluke krenula u punu osmogodišnju školu u tome vremenu. Završila je učiteljsku školu, vratila se na područje Jajca i sav radni vijek kao učiteljica provela je u Dnoluci. Udata je za Hidajeta Zjaju i imaju tri sina: Almir, Denis i Tarik. Tarik Zjajo je prof. njemačkog jezika i zaposlen u Srednjoj strukovnoj školi u Jajcu.

Kćer Hatidža poginula je 1987. godine sa mužem Mirsadom Kapetanovićem u Mađarskoj, vraćajući se u domovinu. Imala je dvoje djece, Naima i Belmu.

Muharem ef. je živio u porodičnoj kući u Divičanima do 1960. godine, kada seli u Čejreke kod Prijedora, gdje je 1964. godine u 66. godini života preselio na Ahiret. Ukopan je u mezarju pored tadašnje džamije u Čejrecima.

 

Njegova druga saputnica Sadika hanuma ga je nadživjela. Posljednje godine svoga života provela je kod sina Šekiba u Vrbanji kod Banja Luke. Na Ahiret je preselila početkom 1992. godine. Ukopana je u mezarju u Vrbanji.

Za Muharem ef. Botića smatram važnim posebno istaći   sljedeće: „Muharem ef.  je bio naš bosanski tradicionalni hodža i tradicionalni bosanski  musliman, hodža koji je uz pomoć Allaha, dž.š., i uz veliko zalaganje naših dobrih djedova i nena, na ovoj vjetrometini,  u teškom prošlom vremenu, čuvao  Dini-Islam i našu tradiciju“.

Polazeći od toga da o ljudima treba zapamtiti sve ono što je dobro, i to isticati radi pouke drugima, sa zadovoljstvom smo istražili imamsko-hatibski rad Muharem ef. Botića koji je iznesen u ovom tekstu da bismo ovog velikana otrgli od zaborava.

Želim se zahvaliti saradnicima na ovome tekstu: Zijad ef. Suljiću, prof. Fikretu Čančaru i sadašnjem imamu u Divičanima Emin ef. Duranoviću kao i djeci Muharem ef., Muhamedu, Šekibu i Fatimi-hanumi, te Sadiji-Sadi Duranoviću.

Upućujem dovu Uzvišenom Allahu dž.š., da se smiluje rahmetli Muharem ef. Botiću, da mu ukabuli dobra djela, da mu oprosti grijehe i da ga nastani u Firdevsi-džennetu. Amin.

U Jajcu, ponedjeljak 13. april 2015. godine.

 

Ramiz Bećirović

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – PROF. DR. SULEJMAN REDŽIĆ

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Sulejman Redžić, pofesor i bivši dekan Prirodno matematičkog fakulteta u Sarajevu.

Sulejman Redžić je rođen 1954. mjestu Vinac u blizini Jajca. Završio je studij biologije – smjer eksperimentalni – na Prirodnomatematičkom fakultetu Univerziteta u Sarajevu 1977. Na istom Fakultetu završio je i postdiplomski studij iz ekologije i zaštite životne sredine 1982. i doktorirao 1990. godine.

Dodatno obrazovanje sticao je studijskim boravcima u više naučnoistraživačkih institucija: Odjelu Ekologije biljaka i geobotanike Zavoda za botaniku Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Zagrebu; Royal Botanic Garden, Edinburgh, V. Britanija; University Botanic Garden, Cambridge; Department of Plan Sciences of Cambridge University, Engleska; Departmet of Ecological Botany Uppsala Univerzity, Švedska; Botanic Garden and Demartment of Vegetation Ecology, La Sapienza, Università di Roma, Italija; Det Naturvidenskabelige Fakultet, Kobenhavns Universitet, Danska; Faculty of Science University of Kingston; Ege Tarımsal Araştırma Enstitüsü (ETAE), Izmir, Turska; Universitat Politècnica de Catalunya, Barcelona, Španija; Department of Pharmaceutical Sciences, University of Graz, Austrija; Fatih Üniversitesi, Istanbul, Turska; Orto Botanico dell’Università di Pisa, Italija, itd.

Sulejman Redžić bio je redovni profesor Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu (naučna oblast ekologija i zaštita životne sredine). Izvodio je visokoškolsku nastavu na Prirodno-matematičkom, Farmaceutskom i Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, Visokoj zdravstvenoj školi u Sarajevu, Prirodno-matematičkom i Farmaceutskom fakultetu Univerziteta u Tuzli te Biotehničkom fakultetu u Bihaću. Postdiplomsku nastavu izvodio je na više fakulteta: Centar za interdisciplinarne postdiplomske studije Univerziteta u Sarajevu; “State Magnament and Humanitarian Affairs” (Univerzitet u Sarajevu i Univerzitet “La Sapienza”, Rim); Prirodno-matematički, Farmaceutski, Mašinski, Poljoprivredni, Šumarski i veterinarski fakultet Univerziteta u Sarajevu; Prirodno-matematički fakultet Univerziteta u Tuzli; Mašinski fakultet Univerziteta u Zenici; Fakultet islamskih nauka u Sarajevu.

Područja naučnog interesa Sulejmana Redžića su: ekologija (sinekologija, singeneza, teorijska ekologija, autekologija biljaka, humana ekologija, ekološko modeliranje, molekularna ekologija); biogeografija (horologija, fitogeografija, filogeografija, endemogeneza); zaštita životne sredine (globalna ekologija, ekološko planiranje, održivi razvoj, ekološko inženjerstvo, ekološka konzervacija i restauracija, obrazovanje, informiranje, ekološka kultura).

Rukovodio je mnogim međunarodnim, regionalnim i lokalnim projektima i sudjelovao s referatima na 94 naučna skupa u zemlji i inostranstvu. Objavio je više od 220 naučnih radova i brojne stručno-popularne članke. Njegovi naučni radovi navode se u mnogim svjetskim bazama podataka i citirani su u mnogim naučnim časopisima i knjigama domaćih i stranih autora. Bio je dekan Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu, osnivač je Centra za ekologiju i prirodne resurse Prirodno-matematičkog fakulteta Univerziteta u Sarajevu i Laboratorije za palinologiju pri Centru za ekologiju i prirodne resurse Prirodno-matematičkog fakulteta u Sarajevu – prve u BiH.

 

Za dopisnog člana ANUBiH izabran je 2008. godine. Profesor Redžić poginuo je nesretnim slučajem u 59-oj godini života.

 

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – DR. ENES RIBIĆ POZNATI JAJAČKI LJEKAR PRIMARIJUS – SPECIJALISTA OPĆE MEDICINE

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

U knjizi „Moje Jezero“ koju je napisao dr. Enes Ribić u bilješci o autoru navedeni su biografski podaci o rahmetli dr. Enesu Ribiću.

Dr. Enes Ribić sin Rasima i Fahrije-Fahre – hanume rođen je 20.05.1937. godine u Jezeru, općina Jajce. Osnovnu školu pohađao je u Jajcu, Banja Luci i Jezeru. Gimnaziju je završio 1956. godine u Jajcu, a Medicinski fakultet 1962. godine u Sarajevu. Radio je kao ljekar opće medicine u Jajcu, a 1967. godine upisuje postdiplomski studij i specijalizaciju opće medicine na Sveučilištu u Zagrebu koje uspješno završava 1971. godine. Magistrirao je 1980. godine sa temom „Utjecaj aerozagađenja na zdravlje stanovnika u Jajcu“

Prvi je ljekar iz Jajca koji je kompletan radni ljekarski vijek proveo u Jajcu, sem izbjegličkog statusa od 01. novembra 1992. godine do 08. januara 1996. godine provedenog u travničkom selu Mehurić radeći za potrebe civila i Armije R BiH. Bio je dugogodišnji načelnik Službe opće medicine i direktor Medicinskog centra Jajce od 1972. do 1976. godine. Dugogodišnji je istaknuti ekološki aktivista Jajca i osnivač ekološkog pokreta u Jajcu. Osam godina je bio član predsjedništva Republičkog ekološkog saveza Bosne i Hercegovine ispred grada Jajca. U dva mandata bio je član Predsjedništva Društva ljekara Bosne i Hercegovine ispred podružnice Društva ljekara za područje općina Jajce, Mrkonjić Grad i Šipovo. Osnivač je Jajačkog akademskog kluba na čijem čelu je bio do preselenja na Ahiret. Bio je društveno-politički aktivan. Znam da je u dva mandata bio član Općinske konferencije SSRN Jajce.

Rahmetli Enes je još u djetinjstvu, na mektebskoj nastavi, naučio lijepo učiti u Kur’anu a.š. i to znanje je trajno sačuvao. Tako je u posljednje vrijeme (naročito u vrijeme i nakon agresije na BiH) redovno, intenzivno svako jutro se družio sa Kur’anom a.š., učeći, čitajući prevod i bilježeći neke ajete i posebno ih u prevodu ponavljajući. Na njegovom radnom stolu nakon preselenja na Ahiret zatekli smo Kur’an s prevodom, udžbenik Salat – namaz i knjigu Ćamila Sijarića. Ono što posebno želim istaći kod rahmetli Enesa je poslušnost prema roditeljima. Njegova majka Fahra–hanuma u svako doba mu je mogla narediti što je potrebno, a on bi bez pogovora to izvršio. Rahmetli Enes je volio svoju porodicu, volio je ljude, volio je svoje rodno Jezero, kome se uvijek vraćao i koje nije nikada želio napustiti. Kao ljekar, specijalista opće medicine i kao čovjek, pomagao je ljudima uvijek kad je bilo potrebno i koliko je bio u mogućnosti.

Više od drugih insistirao je na posjeti rodbine i čuvanju rodbinskih veza, i druge je poticao da to isto čine. Ulagao je puno truda da izmiri članove neke zavađene porodice i sve činio da se nesporazumi prevaziđu. Svoje poznanike i prijatelje je istrajno pozivao da čine dobro, i odvraćao ih od loših postupaka. Propagirao je zdrav životni stil i javno kritikovao štetne navike kod ljudi.

Iako je u vremenu socijalističke vladavine bilo opasno suprotstavljati se prijedlozima i preporukama viših nivoa vlasti, rahmetli Enes je, mogu slobodno kazati, i tu pokazivao hrabrost i izražavao svoje neslaganje sa praksom Centralnog komiteta Saveza komunista pri izborima za organe vlasti, pa makar bio i u manjini. Ovdje želim posebno istaći jedan primjer. U jednom mandatu Općinske konferencije SSRN Jajce bili smo, dr. Enes i ja, članovi Općinske konferencije. Praksa tadašnjih jednopartijskih izbora bila je da Općinska konferencija predloži delegate za više nivoe vlasti – Skupštinu BiH i SFRJ. Tako je za općine ovoga područja prijedlog potvrđivan na sjednici Općinske konferencije. Međutim, praksa je bila da je s viših nivoa vlasti davat opis osobe koja treba biti predložena. Tako se dva puta ponovilo da je trebalo da bude predložena osoba: srpske nacionalnosti, da je žena, da je…… Na osnovu toga se u startu znalo koja osoba treba biti predložena, jer je sve nacrtano samo je izostavljeno ime i prezime. Tada je dr. Enes izašao za govornicu i u svojoj raspravi žestoko se usprotivio takvom načinu predlaganja. Njegova diskusija je dobila aplauz, ali to su bila vremena kada je prijedlog vlasti iz Sarajeva, a pogotovo iz Beograda uvijek prolazio, pa je tako bilo i ovom prilikom.

 

Rahmetli dr. Enes je preselio na Ahiret 02. februara 2012. godine u bolnici u Jajcu gdje je proveo kompletan radni ljekarski vijek.

Dženaza mu je klanjana i ukopan je na mezarju Musalla u njegovom voljenom rodnom mjestu Jezeru 04.02.2012. godine. Iako je prije na dan i taj dan snijeg neprestano padao i mnogi putevi bili neprohodni, njegovoj dženazi je prisustvovao veliki broj rodbine, komšija, prijatelja, radnih kolega i poznanika.

Upoznavajući prisutne o protokolu dženaze imam Sultan Bajazidove džamije u Jezeru Semin ef. Česo zahvalio je svima koji su došli na posljednji ispraćaj rahmetli Enesa.

Dženazu namaz predvodio je glavni imam Medžlisa IZ-e Jajce Ramiz ef. Bećirović koji je, opraštajući se od rahmetli Enesa rekao slijedeće: „ Rahmetli Enesa Ribića poznajem od 1972. godine. Bili smo istinski ahbabi i kućni prijatelji svo vrijeme otkako smo se upoznali. O rahmetli Enesu imao bih puno šta reći, ali ću u najkraćem istaći slijedeće: Rahmetli Enes Ribić je bio poznati i priznati ljekar na području Jajca pa i šire. Bio je cijenjen ljekar od svojih kolega, a isto tako i od pacijenata. Kao veliki zaljubljenik grada Jajca među prvim Bošnjacima u onom pilot projektu 1996. godine vratio se u Jajce. Kada sam u ramazanu 1997. na 1998. godinu u Jajcu obavljao teravih namaz, rahmetli Enes me je pozvao, čestitao na ponovnom uspostavljanju džemata u Jajcu rekavši: „Efendija, u mojoj kući možeš noćivati i imati ručak i iftar sve do Bajrama. Moju kuću smatraj svojom“. Ovaj i drugi njegovi gesti bili su velika podrška povratku Bošnjaka u Jajce. Kada je u pitanju Jezero i njegova zaljubljenost u ovo mjesto ovdje posebno iznosim jedan podatak. U 2004. godini počela je obnova Sultan Bajazidove džamije u Jezeru. Džamija je ozidana, pokrivena i izgrađena je munara, te su uoči Ramazanskog bajrama 12. novembra upaljeni kandilji. I sam sam teško očekivao da se kandilji i na ovoj munari ponovo upale, te sam odmah nakon iftara s hanumom otišao u Jezero. Bez ikakva dogovora u isto vrijeme, Enes i ja bili smo pred džamijom. Našu tadašnju radost i veselje nije moguće opisati. Stisak ruku, čestitanje, zagrljaj, suze radosnice. Subhanallah, Elhamdu lillah, Allahu ekber. Uzvišeni Allahu zahvaljumo Ti se na tome što si nas učinio šahidima-svjedocima obnove ove jezerske ljepotice. Naši pogledi na osvijetljenu munaru, koja je svojim kandiljima osvjetljavala Jezero trajali su nešto duže. Činilo nam se kao da su kandilji govorili graditeljima džamije, džematlijama Jezera i dobronamjernim prolaznicima putem AVNOJ-a, radujte se, veselite se, evo nas ponovo svijetlimo, naša svjetla su čista i bistra poput djevojačkih očiju. Enes i ja, kad smo se malo pribrali, kad su se emocije malo smirile međusobno smo govorili: „Kandilji sa jezerske munare večeras su poslali jasnu poruku rušiteljima i svojim svjetlom im govore, evo nas ponovo tu, gdje smo bili od 1512. godine, i mi smo podrška Bošnjacima u veselju za najveći blagdan – Ramazanski bajram“. Rahmetli dr. Enes Ribić je svoju zaljubljenost u Jezero potvrdio napisanom knjigom o Jezeru i vasijjetom da bude ukopan kod svojih roditelja u Jezeru. Svoj vasijjet da se ukopa u Jezeru on je objašnjavao da i svojim mezarom želi da čuva Jezero od prijetećeg nestanka. I zaista, bio je veliki zaljubljenik u naše Jezero, bio je veliki Bošnjak i veliki patriota države Bosne i Hercegovine.“

Od rahmetli Enesa oprostili su se predstavnici Ekološkog pokreta u Jajcu, predstavnici Akademskog kluba Jajce i predstavnica Doma zdravlja u Jajcu dr. Vesna Miketa – Dramac koja je između ostalog rekla:

Dragi naš Enese!

Ako je smrt jača od života, nije od naše ljubavi i poštovanja. Utjehu nam daje Onaj koji nam te uzeo, uzeo jer nam te i dao…jer svi smo na ovome svijetu samo u prolazu i svi se vraćamo tamo odakle smo i došli. S ljubavlju, poštovanjem i ponosom čuvat ćemo uspomenu na tebe. Danas, ovdje, u tvom rodnom Jezeru iz kojeg si krenuo uhvativši se u borbu sa životom, vraćaš se smiren i zadovoljan. A mi koji smo ovdje možemo samo da kažemo: Hvala ti za neizmjernu pažnju, nemjerljivo prijateljstvo, za sve što si činio i učinio za sve nas i neka tvoja plemenita duša počiva u miru.”

Rahmetli Enes bio je oženjen Džemilom Bajrami iz Gostivara u Makedoniji s kojom ima dvoje hairli djece: sin dr. hadži Nihad je takođe ljekar, a kćer Sajma je farmaceut. Nihad je oženjen suprugom Nadirom sa kojom ima tri kćeri: Džanu, Zerinu i Enidu. Sajma je udata i sa mužem Senadom Alićem ima sina Nedima i kćer Nejru. Dvoje unučadi nakon dženaze u kući pred dovu ispravno proučiše po jednu suru.

Molimo Uzvišenog Allaha da rametli Enesa nagradi Firdevsi džennetom, a porodicu da obaspe saburom. Amin.

Ramiz Bećirović

 

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – Fra Marko Dobretić (1707. – 1784.)

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Među vrlo svijetle likove naše prošlosti treba svakako ubrojiti i biskupa fra Marka Dobretića. U nekim se stvarima bosanski katolici i do danas drže njegovih uredaba.

1. On se rodio oko 1707. u župi Dobretićima, u zaseoku Brnjici, nedaleko Jajca. U narodu jajačkog kraja priča se – kako je to zabilježio fra Anto Knežević – da je on do momačke dobe ostao kod kuće, zagledao se u neku djevojku i mislio se njome oženiti. Međutim, djevojka ga je »prevarila«, pa je – tako se priča – on krenuo »u fratre«. Bila to istina ili ne, on je kao đak i mladi fratar po dalmatinskim samostanima – koji su tada bili u sklopu Bosanske provincije – za divio ljude svojom oštroumnošću i izvanrednim redovničkim ponašanjem a zatim je krenuo u Italiju, gdje je u Firenci 1740. dovršio nauke i odmah postao profesor na raznim talijanskim školama i na koncu u Veneciji. Nakon 18 godina takvog rada postavio ga je 1757. vrhovni poglavar Reda za poglavara bosanske franjevačke zajednice. Pokazao se na djelu iznimno pogodnim za tu službu pa je kasnije (1768) ponovno izabran za provincijala. Tek što je završio svoje drugo provincijalstvo, imenovan je 1772. biskupom i bosanskim apostolskim vikarom (tj. papinim namjesnikom) u Bosni i Hercegovini pa je tu služ bu vršio do smrti; umro je u Fojnici od kapi 1784. u 77. godini života.

Povratak u Bosnu bio je povratak na jadan život. Dovoljno je spomenuti samo jednu zgodu koncem 1764. da bi nam to postalo jasno. Tada su neki fojnički »Turci« lažno optužili fratre da su bez sultanove dozvole popravljali samostan pa su bacili u tamnicu deset fratara, među njima i gvardijana i fra Marka Dobretića. Uzdajući se u pravdu, oni su se iz tamnice pismom obratili paši a on ih onda sve pozove u Travnik i zatvori »u zindan, i to u vrijeme kuge«. Onda su ih počeli ucjenjivati kao da su roblje i ucijenili ih na 5000 groša (1250 mletačkih cekina). Posudivši taj novac uz visoke kamate nekako se, nakon dva mjeseca, otkupe i vrate kući pred sam Božić.

2. Najviše nas zadivljuje revnost s kojom je ovaj bis kup obilazio svoje vjernike po čitavoj Bosni i Hercegovini. Znamo to iz njegovih izvještaja o tim pohodima i tu vidimo koliko je užasnih poteškoća i muka imao, a obavio ih je u do bi od 65 do 75 godina. Treba znati da je biskupu valjalo proputovati čitavo svoje područje i prevaliti što na konju, što pješice oko 1600 kilometara, najčešće po besputnim brdima, preko rijeka bez mostova, noćivajući u bijednim seljačkim kolibama, u stajama i pojatama, nerijetko izložen vremenskim ne pogodama, tvornim napadajima, zatvaranju i prijetnjama. U mjestima kamo je dolazio valjalo je ispovijedati, propovije dati, krizmavati, rješavati ženidbene i druge poteškoće i sporove, ispitati stanje župe i župnikovo upravljanje njom, a sve to najčešće pod vedrim nebom. Da dobijemo o tome bar neku sliku, zabilježimo samo kako je započeo jedan njegov pohod. 2. svibnja 1776. krenuo je on već zorom sa svojom pratnjom, u 70. godini i bolestan na želucu, iz Fojnice u Gornji Vakuf preko visokog brda Štit. Na brdu je nagazio na stari snijeg viši od odrasla čovjeka a usto je počeo padati novi, vrlo gust. Nije se moglo jašiti jer su i konji propadali u snijeg, pa su zapeli ne mogući ni naprijed ni nazad i mislili su jedno vrijeme da će tu izginuti. Ipak su se uz silnu muku, nakon pet sati teška naprezanja, zapadajući u snijeg do pojasa, po kliskim strminama, nekako uspjeli prebaciti preko brda; u nekoj napuštenoj štali, pored vatre, malo su se odmorili i onda nastavili put i tek predvečer, pri zalasku sunca, stigli u Voljice, selo gornjovakufske župe . . . Teške nezgode pratile su ga posvuda po Hercegovini, po Krajini, po brdovitim predjelima srednje Bosne, a teške boli želuca nekako je svladavao peli nom.

Njegove propovijedi, katkad i dva sata duge, bile su takve da je svoje slušatelje ponekad toliko dirnuo, da su glasno plakali. Išao je za odgojem svog puka: iako je u postupku bio blag, neke mane (npr. praznovjerje ili nerede pri sklapanju braka) znao je javno, pod misom, žigosati. Uživao je kod puka silno poštovanje i odanost pa je u svom nastojanju da ispravi poroke nekih pojedinaca imao velikog uspjeha. Zaveo je u svom području dosta korisnih uredbi, koje je kasnije biskup Miletić preuzeo u svoje Uredbe i uprave.

3 . Dok je bio profesor, počeo je pisati knjigu za župnike: prikaz crkvene nauke o sakramentima (Kratko skupljenje ćudoredne … bogoslovice svrhu … sakramenata). Provincijalska a kasnije biskupska služba nije mu ostavljala vremena da se time bavi a u starosti mu je i vid oslabio. Ipak su ga ugledniji fratri nagovorili i gotovo prisilili da to djelo 1782. (dvije godine prije svoje smrti) objelodani. U predgovoru, on se mnogo ispričava što je djelo maleno i nerazrađeno pa veli čitaocu: »nemoj se čudit ni narugat da smo oko ovoliko malo ruke stisnuli«, a isto tako ispričava se i za način pisanja. Radi se o izuzetnoj skromnosti i istinskoj poniznosti. To djelo nije maleno: iznosi blizu 600 stranica znatne veličine (20 X 26 cm) pa ima o samoj ispovijedi blizu 200 stranica. Izlaganje je vrlo pregledno a uz njega je doneseno mnoštvo primjera, kazusa, ili, kako ih Dobretić naziva, »događaja«, pa se čita sa znatnim zanimanjem, kao da je uzeto neposredno iz života. Njegov se pravopis, u poredbi s drugima, odlikuje znatnom jednostavnošću ali i vještinom prikazivanja zvukova; dužinu i jačinu slogova on bilježi »brazgotancima«, kako on naziva naglaske. Fra Bono Benić, koji je njegovo djelo ocijenio prije nego što je ono izašlo iz tiska, veli, da je prepuno korisnih sadržaja i obavještenja, da je vrlo jasno izloženo, pa mu se čini da se o tom teškom predmetu nije moglo reći ništa bolje, jasnije i točnije. Dobretić piše svoje djelo svojim materinskim jezikom; on se njim ponosi i naziva ga »slavnim iliričkim jezikom« pa ističe njegovu melodioznost, veličanstvo i slatkost. Djelo je, izgleda, bilo prvenstveno namijenjeno seoskim župnicima, posebno glagoljašima, koji su malo ili nimalo znali latinski, ali on kao da računa da će se njim poslužiti i ljudi izvan Bosne: »Dalmatini, Hrvati, Slavonci, Hungari, Bulgari«… Ipak ta praktična namjena nimalo ne ide na štetu solidarnosti: ponegdje tamo nađemo i na citat na hebrejskom!

4. Zanimljivo je kako o Dobretiću kao čovjeku, redovniku i svećeniku piše fra Bono Benić: »Ovi prelat (=crkveni dostojanstvenik) vrlo ponizne haljine jest nosio i tuniku redovničku uvijek, također i u viziti (tj. kad je išao na krizmu) jest ju nosio na goloj koži. I u oporuci, od ono malo plaće, što mu je godišnje Sveti skup (= rimska kongregacija za raširenje vjere) slao, jest ostavio za dušu u svaki manastir po 23 cekina mletačka, da mu se rekne toliko misa . . . Nadalje, jest ostavio što ubogijem, što komu drugomu, dosti lemozine (= milosti nje) … S Provincijom (je) lijepo i u mijeru živio i kod Rima mnoga za Provinciju pošteno i naučno obavještavao u raznim prilikama. Ukratko, veoma (je) Red i Provinciju ljubio« (Ljetopis Sutješkog samostana, izd. Sarajevo 1979, str. 299-300).

 

Fra Ignacije Gavran: Putovi i putokazi, Sarajevo 1988, str. 36-40

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – ŠEJH MUDERRIS MUSTAFA EFENDIJA ČOLIĆ

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

ŠEJH MUDERRIS MUSTAFA EFENDIJA ČOLIĆ

ŽIVOT I DJELO

U Bosni i Hercegovini, pa tako i u Jajcu od vremena fetha pa do današnjih dana, djelovao je i radio veliki broj učenjaka. Neki su rođeni i živjeli u Jajcu, neki su u Jajcu rođeni, ali su djelovali i radili izvan Jajca. Bilo ih je koji su obnašali i najviše funkcije u Bošnjaka u vjerskoj hijerarhiji. Mehmed ef. Tevfik Okić rođen u Jajcu, bio je zamjenik reisu-l-uleme, ali kada je reisu-l-ulema  hafiz Sulejman ef. Šarac penzionisan do izbora Mehmed Džemaluddin ef. Čauševića bio je reisu-l-ulema IZ-e. Među onima koji su službovali u Jajcu posebno su se istakli  hafiz Sinanuddin ef. Sokolović i šejh muderris Mustafa ef. Čolić. Među onima koji su djelovali u Jajcu  bilo je i sufija – učitelja naše duhovnosti. Neki su djelovali usmenom riječju, a neki i usmenom i pisanom. Među onima koji su u Jajcu živjeli i djelovali i usmenom i pisanom riječju značajno mjesto zauzima:

ŠEJH MUDERRIS MUSTAFA EFENDIJA ČOLIĆ

Na samom početku želim istaći da,  kada god govorim ili pišem o šejh muderris Mustafa ef. Čoliću obuzima me neka trema, osjećam neku vrstu stida. Neko će reći zašto? Pa zato što nije lahko govoriti o ‘alimima-učenjacima poput šejh muderris Mustafa ef. Čolića, jer šta god insan da kaže ili napiše to je samo jedan trun od onoga što bi se o ovom velikanu moglo kazati. Šejh Mustafa efendija Čolić je jedna od najblistavijih zvijezda našeg duhovnog neba. Najbolji svjedok toga jeste njegov životni put, te njegova djela i radovi koje je iza sebe ostavio.

Budući da sam se sa  šejh  muderris Mustafa  ef.  poznavao, družio, njegove savjete i upute slušao i od njega učio preko 30 godina, u najkraćim crtama napisat ću ono što smatram da u ovom tekstu treba iznijeti.

Mustafa ef. Čolić je rođen  01. mar­ta 1921. godine  u Pločniku-Sokolovići, općina Rogatica. Rodi­telji su mu Šaćir i Devlija-hanuma, rođena Smajić. Početno osnovno i vjersko obrazovanje stekao je u rodnom mjestu.
Za šest godina, pred četvoricom muallima, savladao je u Mektebu sve ilmihale koji su se u to vrijeme izučavali: Tuhfetu-l-ihvan, Bidajetu-l-inas i Fikhu-l-‘ibadat. Znao ih je skoro napamet. U porodičnoj kući još kao dječak predvodio je džemat u noćnim namazima

Osnovnu školu završio je sa Demkom Andelić, među osamdesetero srpske djece.  Kada ih je učitelj pitao šta su po nacionalnosti, i jedan i drugi su rekli da su turci. Učitelj ih je ispravio rekavši: „Vi ste Srbi muslimanske vere“. Pošto je muderris Mustafa ef. Čolić bio najbolji učenik,  oba učitelja, jedan Srbijanac, a drugi Hrvat, osobito su ga pazili. Samo jedan puta je kažnjen i to kada je iz bukvara iščupao kraljevu sliku.
Nakon što je položio prijemni ispit za Šerijatsku gimnaziju, nekako pred početak nastave ozlijedio se sjekirom. Razbolio se od trovanja krvi čije je liječenje potrajalo mjesec dana. Nakon ozdravljenja, amidža Bećiraga upisuje ga u Merhemića medresu u Sarajevu.
Dva mjeseca poslije, amidža je poslušao savjet travničkog kadije, te ga upisuje u reformisanu Elči Ibrahim-pašinu medresu (Fevziju) u Travniku u kojoj je bilo još slobodnih mjesta. Nakon polaganja specijalnog ispita upisuje se u nanovo opremljenu Medresu sa dobro uređenim internatom.
Bio je odličan učenik, te je drugi i treći razred Medrese završio za jednu školsku godinu. Uoči samog Drugog svjetskog rata završio je školovanje u Elči Ibrahim-pašinoj medresi sa dvadeset i šest petica i jednom četvorkom u završnom svjedočanstvu. Bio je najbolji učenik svoje generacije. Spominjao je da su ga muderrisi u Medresi voljeli i pazili, a i on je njih poštovao i volio. Šta je god zatrebalo bio im je kao neki sekretar-tajnik. Po  završetku Medrese slijedio je: 
Imamski posao, a zatim  i prvi muhadžirluk
Nakon povratka kući, po babinom naređenju, odlazi u selo Rijeka, džemat Podžeplje gdje će kod babinog daidže klanjati teravih-namaz. Pošto je u Podžeplju bila sagrađena nova džamija ostao je da radi kao imam i muallim.   Dekretom Ulema medžlisa u Sara­jevu 26. januara 1941. godine dobio je  postavljenje kao imam-muallim u džematu Podžeplje (srez Rogatica).

Ovaj dekret će mu biti kasnije uručen. Tu ostaje osam mjeseci i završava jednu hatmu sa četrdesetero djece. Zatim odlazi kući radi odmora. Tu, kod roditelja, 1941. godine zatiče ga “srpski ustanak”.
Te godine, u dvadesetoj godini njegova života, u mjesecu julu majka mu umire od upale pluća. Četnici mu ubijaju oba djeda, oca, dva brata, amidže, daidže i drugu bližu rodbinu. Dvije sestre su mu žive zapaljene u kući. Amidžinica koja je to posmatrala iz obližnje štale, sa dvije preostale sestre, ostat će u životu i to će mu kasnije kazivati. Rahmetullahi alejhim. U intervjuu za Islamske informativne novine Preporod 1996. godine, za svoje najbliže srodnike izjavit će: “Svi moji pretci pobijeni su od strane četnika zbog kelimei-šehadeta.”

Nakon povlačenja domobrana iz Rogatice, te pred četnički upad u ova mjesta, on  odlazi preko Goražda, Foče, Kalinovika i Mostara za Sarajevo. Zajedno sa drugim muhadžirima smješta se u prepune prostorije Gazi Husrev-begove medrese.
Pred Kurban-bajram, 14. novembra, 1941. godine, otac Abdulaha Konjicije, Ibrahimaga odvodi ga iz Sarajeva da bude imam u džematu Ostružnica, kod Fojnice. Sudbina je bila da je pedeset i jednu godinu poslije, 14. novembra, 1992. godine, šejh Mustafa ef.   kao muhadžir, ponovo izbjegao od četničkih bandi i došao na ovo  isto područje.
Iz  džemata Ostružnica kod Fojnice javlja se pismeno Ulema  medžlisu u Sarajevo: “Izbjegao sam prije pet mjeseci od četničkih bandi iz mjesta službovanja preko Goražda, Foče, Mostara u Sarajevo.” Iste godine dobio je dva dekreta o postavljenju: prvi za džemat u Podžeplju, a drugi za džemat Voljevac-Ostružnica kod Fojnice. Dekret Ulema medžlisa o  postavljenju  za imama i muallima u džematu Voljevac-Ostružnica važio je od 28. marta 1942. godine. Dekretom od  24. novembra 1945. godine  produžava mu se rad kao imama i muallima u istom džematu.
U vremenskom periodu, između 1945. i 1949. godine, Mustafa-efendija postaje derviš. Upoznavanje  sa mladim intelektualcem Halidom Salihagićem bilo je presudno za njegov ulazak u tarikat. Ova dva mlada tragaoca za istinom, u najpoletnijim godinama svoga života, u istom mjesecu postaju derviši. Muderris Mustafa ef. kod šejha derviša Ridvan efendije Bodovije, a Halid ef. Salihagić kod šejha Džemil efendije Numanagića. Pred smrt šejh Ridvan ef.  Bodovija idžazetnamom će promovisati Mustafa efendiju u šejha i svoga halifu – nasljednika.
Nakon toga  istu veče ovoj dvojici ahbaba, stižu pismena rješenja od strane Sreza Fojnica za raspored na administrativne poslove u samom Srezu. Iako se  prethodno nisu ništa dogovarali, obojica odbijaju rješenja i vraćaju ih u srez.
Ubrzo nakon toga muderris Mustafa efendija je pozvan na odsluženje vojnog roka i odlazi u “kovačnicu novih ljudi – Jugoslovensku narodnu armiju” u trajanju od dvije godine, a Halid efendija na prisilni rad od mjesec dana na Romaniju.
Po osluženju vojnog roka vraća se na mjesto imama u is­ti džemat – Voljevac-Ostružnica kod Fojnice.

Rješenjem Ulema  medžlisa u Sarajevu od 17. januara 1952. premješten je za ima­ma i hatiba džemata Atik-džamije u Fojnici. Na njegov zahtjev 03. juna 1954. godine  premješten je za imama i hati­ba džemata Šaban-efendijine džamije u istom gradu.  17. Ramazana 1955. godine Mustafa ef. seli iz Fojnice u Jajce. Sa ovim datumom postavljen je za imama, hatiba i muallima džamije Esme Sultanije u Jajcu i na tim dužnostima ostaje sve do penzionisanja 1987. godine, to jest 31 godinu 10 mjeseci i 14 dana.

Kada je Vrhovno Islamsko strajeršinstvo donije­lo Uredbu o zabrani nošenja ahmedi­ja i džubbi svim imamima osim u toku njihovog obavljanja vjerskih dužnosti, Mustafa ef. Čolić je uputio molbu reisu-l-ulemi da bude od toga izuzet, jer je to stal­no nosio, ali je 25. juna 1962. godine  dobio od­bijenicu. Pričao bi nam kako ga je ta odbijenica plaho ražalostila.

Muderis Mustafa ef. se svojim radom nametnuo sredini u kojoj je živio i radio. Više ljudi mi je pričalo kako bi kroz našu čaršiju ili na zajedničkoj kahvi s muderris ef. često u društvu bili uglednici ovoga  grada: posljednji jajački kadija Mehmed Alija Kapetanović, hafiz Ejub ef. Makić, hafiz Mustafa ef. Bubrić,  Hafiz Bekir ef. Hadžiosmanović i drugi. Džematlije našega područja i imami su ga oslovlja­vali “muderrisom”. To su činili i rukovodioci u Islamskoj zajednici. U to sam se više puta i sam uvjerio  u raznim prilikama kada sam s muderris Mustafa efendijom bio u društvu prilikom službenih posjeta visokih zvaničnika IZ u Jajcu, te na raznim sjednicama, seminarima i drugim skupovima.

Pomenut ću samo dva slučaja:

Na jednom sastanku imama ovoga područja koji je održan u džamiji Esme Sultanije u Jajcu, gosti predavači bili su: Husein ef. Đozo iz Sarajeva  i dr. Sulejman Mašović  iz Zagreba. Nakon sastanka uz kahvu i mehabbet dr. Sulejman Mašović reče: „Muderris ef.,  ja bih bio derviš, ali ako mi ti hoćeš biti šejh“. Drugi slučaj: Prvog  juna 1982. godine u Kizlaraginoj džamiji u Mrkonjić Gradu je održan sastanak imama Banjalučke regije. Sastankom je rukovodio predsjednik Starješinstva IZ-e BiH, Hrvatske i Slovenije dr. Ahmed ef. Smajlović. Mene je zadužio da vodim zapisnik. Isti dan je u Sarajevu bila dženaza rahmetli Husein ef. Đozi, te je dr. Smajlović, negdje u pola sastanka, morao napustiti kako bi stigao na dženazu. Vođenje sastanka  povjerio je muderris Mustafa ef. Čoliću, rekavši: „ Sastankom će dalje rukovoditi muderris Mustafa ef. Čolić“.

Organi Islamske za­jednice prateći njegov rad 03. februara 1966. unaprjeđuju ga u vjersko-prosvjetnog referenta (glavnog imama) Od­bora IVZ Jajce, koju dužnost obavlja do 02. marta 1977. Istovremeno je, u kontinuitetu, obnašao dužnost imama i  hati­ba džamije Esme Sultanije i muallima mekteba u Jajcu.

Pored ovih dužnosti naš uvaženi muderris ef. je bio pravi aktivista, te je tako obavljao mnoge dužnosti i bio na raznim funkcijama u Islamskoj zajednici i Udrženju Ilmijje. Tako je u nekoliko navrata obavljao dužnost sekretara Odbora IZ-e, Jajce, a u dva mandata bio je Predsjednik Odbora IZ-e Jajce. Biran je za člana Sabora IZ-e u BiH Hrvatskoj i Sloveniji, te za člana Vrhovnog Sabora Islamske zajednice u bivšoj Jugoslaviji. Bio je aktivan član Udruženja Ilmijje. Dugi niz godina rukovodio je seminarima koji su održavani za članove Udruženja za područje Jajca Mrkonjić Grada, Šipova i Glamoča. U Udruženju Ilmijje obavljao je razne dužnosti.

Njegovo ponašanje kao hodže učenicima Medrese i mladim imamima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu. Bio je ponosan na svoju službu i svoj rad. Onako, đovdali, lijep, ponosit i zdrav,  postao je slika i prilika mnogim softama i mladim imamima ka­kvi bi trebali biti u ovoj odgovornoj, u tom vaktu teškoj, ali i časnoj imamsko-muallimskoj i hatibskoj službi. Volio je islam, medresu, softe, ljude..

Rahmetli muderris Mustafa ef.  bio jako tolerantan,  nije provodio nikakve represije ili nametao neke stege svojoj  porodici,  pa čak ni  svojim kolegama dok je bio glavni imam, a ni kasnije kao predsjednik Odbora IZ-e Jajce. Međutim,  bio je jako strog i principijelan prema sebi. Brojni primjeri iz njegovog života su najbolji svjedok ove tvrdnje. Iznijet ću samo neke:  Dok nije pustio bradu svaki dan se brijao i lice izbrijavao, brkove je uvijek uređivao, te su mu bili izuzetno uredni, svake hefte-sedmice  se podšišavao ili šišao, nikada iz kuće nije izlazio bez svijetle košulje skopčane do pod vrat, sa kapom i u sakou, čak i ljeti. Uvijek je imao  šnajdera koji mu je po mjeri krojio odijela, duge zimske  kapute i mantile koje je nosio u proljeće i jesen, te mantile koje je oblačio u džamiji umjesto džubbe.

Kada je šejh muderris Mustafa ef.  pustio bradu nosio je šejhovski tadž.

Volio je da se šali, ali nikada vulgarno i uvijek bi, i iz šale, izvlačio neku pouku. U svojim nastupima i svome predstavljanju Islama bio je jako širok, tako da je odstupao od stereotipa toga vremena. Nastojao je da ljudima olakšava, da im učini vjeru lijepom i omili Uzvišenog Allaha dž.š. Imame je volio bezrezervno, sa punim srcem, i to nije nimalo skrivao. Čak je govorio, prema hadisu, da ako su iko evlije (Allahovi odabranici) toga vremena onda su to imami, jer svojom javnom pojavom na dženazama, u džubama i ahmedijama, podsjećali su na smrt, na ahiret, a samim time i na Allaha dž.š. Prilikom svečanog otvorenja Mesdžida na Gornjem Bešpelju u ovom džematu bio je mladi imam Šefko ef. Sulejmanović. Tom prilikom u svome govoru okupljenom džematu javno je rekao: „ Starijeg hodžu treba ljubiti u ruku, a mlađeg, kao što je vaš Šefko ef. treba ljubiti i u ruku i u čelo“.  Ovakva javna podrška jednom mladom imamu mnogo je značila, a pogotovo kada je dolazila od osobe kakav je bio šejh  muderris Mustafa ef. Čolić. Svi koji su živjeli u tom periodu znaju šta znači moralna podrška nekome ko je tretiran kao građanin drugog reda, a imami su u tom vaktu,  vaktu  socijalističke vladavine zaista tretirani građanima drugog  reda.
Zadnju paru koju je imao, muderris Mustafa ef. davao bi prosjaku, nikad se ne obazirući na to,  ko je i šta je taj prosjak.

 

Nikad nije dangubio, nije pričao o drugima, ni o sebi, već o Islamu i onome što će koristiti. Imamima je govorio: „Ako nejmate djece u mektebu da učite, nemojte dangubiti, učite sebe jer će vam to u životu koristiti“. Za sebe je govorio: “Ja sam hodža i derviš.” Jedan od njegovih životnih saputnika koga sam gore spomenuo Šejh Halid- ef. Salihagić bio je njegov korektiv kakav bi poželio svaki uman čovjek. Takva dva ahbaba bilo je teško naći u Bo­sni. Oni su bili sijači plodnog sjemena koje je svoje žile pustilo u tlo mnogih mjesta ove zemlje. Više od drugih svo­jih savremenika, posvetio se teorijskom izučavanju tesavvufa,  pišući, prevodeći i komentarišući više djela. On je iza sebe ostavio veliki broj autorskih djela, prijevoda i komentarisanih prijevoda. Do sada je objavljeno preko dvadeset naslova, a još skoro toliki broj u rukopisima i pripremi čeka na objavljivanje. Pored toga Šejh Mustafa ef. je bio učesnik na nekoliko znanstvenih skupova na kojima je predstavio svoje referate.
Bio je izuze­tan poznavalac arapskog jezika, poseb­no klasičnog. Poznavao je i turski jezik.

Prije na desetak godina nego što će Islamska zajednica pokrenuti akciju za ubiranje zekata i sadekatul-fitra za medre­su u „Bejtu-l-mal“ on je to aktuelizirao u Jajcu. Njegova objašnjenja razloga zašto tako treba biti, i danas su aktuelna.

Pišući o Šejhovom životu i radu  dugogodišnji rukovidilac Vjerskoprosvjetne službe Rijaseta IZ-e, mr. Muharem ef. Omerdić između ostalog kaže: “Sa Muderrisom, kako sam ga i sam oslovljavao, poznajem se od 1965. godine. On je bio ahbab moga dede i babe. Tri godine sam zaredom dolazio na ramazansku praksu na njegov teren. To su nezaboravni trenuci moga života. Učio me je o onome što do tada nisam čuo. Njegovo ponašanje kao hodže učenicima je ulijevalo ljubav prema imamskom pozivu… Moji kontakti su ostali sa njim do njegova preseljenja na ahiret. Uvijek mi je davao podršku i podsticao moj rad. To je činio i prema drugima.”

Ostvarivao je uspješnu saradnju sa Katoličkim svećenicima i Pravoslavnim sveštenicima, te sa društveno-političkom zajednicom, a za dobrobit svih ljudi koji su živjeli na ovim prostorima. Njegova plodna saradnja bila je dobro primijećena i ljudi su ga i zbog toga cijenili i poštovali.

Iako je naš muderris Mustafa ef. zaista uživao veliki ugled kod velikog broja džematlija i u kompletnoj Islamskoj zajednici ipak je bilo i onih koji su iz zavisti ili nečeg drugog nastojali mu napraviti neku smicalicu ili podvalu. Tako je Starješinstvu IZ-e u BiH protiv njega bila upućena pritužba sa lažnim navodima da bi, nakon tri mjeseca tadašnji predsjednik Starješinstva IZ-e,  Naim ­ef. Hadžiabdić podnosiocima poslao službeno pismo (br. 3827/65, od 25. 11. 1965. godine) u kome je, između ostalog pisa­lo: “Mustafa-ef. spada među naše najv­rijednije imame”. Penzionisan je 31. marta 1987. godine.

Kao i većina imama koji su u socijalističkom vremenu obnašali odgovorne dužnosti i naš muderris Mustafa ef. je bio pod stalnom prismotrom Uprave državne bezbjednosti – UDBA. Iznijet ću slijedeće primjere tome u prilog.

U 1982. i 1983. godini, prije sarajevskog procesa muslimanskim intelektualcima, nekoliko puta u Odbor IZ-e  Jajce je dolazila jedna mlađa žena pod hidžabom u crnoj odjeći. Ta žena je dolazila da sluša predavanja muderris Mustafa ef. Čolića. Pošto sam ja tada bio vjersko-prosvjetni referent (sadašnja funkcija glavnog imama), a kako sam u kancelariji Odbora radio prije podne, zadesio sam se dva puta kada je dolazila spomenuta mlađa žena. Jedan dan su me pozvali u SUP na razgovor, a muderris efendiji su u isto vrijeme došli u kancelariju. Ispitivali su nas što dolazi spomenuta žena u Odbor IZ-e, ko je ona, čime se bavi, šta priča, itd. Pošto ta žena nije ništa pričala, a i mi je nismo ništa pitali, lahko je bilo dati odgovore.

Muderris ef. i ja isto smo im kazali:

„Spomenuta žena je za nas kao i sve druge džematlije koje dođu u Odbor IZ-e. Žena o kojoj je riječ, dođe, pokuca na vrata, pita je li slobodno, nazove selam, uđe i sjede na stolicu s lijeve strane vrata, uz zid. Hasan, koji nam je pekao kahve, ispeče kahvu i njoj koju ona polahko sjedeći ispije. Ona ništa ne priča, samo dođe da sluša muderris efendijina predavanja“.
Nakon završenog ispitivanja došao sam u Odbor i tamo zateko muderris Mustafa ef., pomalo nervoznog. Odmah mi ispriča da su mu dolazili iz UDBE i pitali ga za onu ženu što je dolazila. Ja se malo osmijehnem i kažem mu da su i mene zvali i ispitivali me također o spomenutoj ženi.

Uglavnom naši odgovori su bili identični, a nisu mogli ni biti drugačiji. Kasnije, kad je podignuta optužnica za sarajevski proces, bilo nam je jasno što su oni tu ženu pratili i nas o njoj ispitivali, jer je i ona kao i drugi bila nevino optužena.

Pored velike širokogrudnosti, šejh muderris Mustafa ef. je bio izuzetno hrabar kada je to bilo potrebno. Jedne prilike kada su došli policijski inspektori, te ga što šta počeli ispitivati,  Šejh se na njih izvikao tako da su to čuli svi na hodniku i u drugim kancelarijama. Vikao je: “Vi od mene pravite neprijatelja ovog naroda i ove države, od mene kome su četnici poklali i pobili svu najbližu porodicu. Vi ste neprijatelji ove države i među vama će se pojaviti oni koji će je srušiti.”
Šejh muderris Mustafa ef. je uz svoju hrabrost i odvažnost, i u najtežoj situciji umio naći i ponuditi izlaz. Kada je 1979. godine pokrenuta velika hajka na rahmetli Husein ef. Đozu i na Islamske informativne novine Preporod i kada je bilo upitno da li će Preporod i dalje izlaziti ili ne. Tada su održani regionalni sastanci Udruženja Ilmijje BiH, te je za Travnik održan sastanak u Donjem Vakufu. Pročitana je informacija nakon koje je trebala uslijediti rasprava prisutnih imama, članova Udruženja Ilmijje. Među prvima koji su se javili za riječ bio je muderris Mustafa ef. Čolić koji je u svojoj diskusiji  između ostalog rekao: „ Država ne smije zabraniti  Preporod, jer muslimani i Islamska zajednica imaju pravo na svoj javni medij. Ako koncepcija lista izlazi iz nekih okvira to se može popraviti. Sve se da urediti. Država treba sve učiniti da narod bude zadovoljan, a kako će muslimani biti zadovoljni ako im država uskrati njihovo osnovno pravo, pravo na informacije o stanju u Islamskoj zajednici Jugoslavije i stanju u Islamskom svijetu…?“

Predstavnike  državnih organa Bosne i Hercegovine na ovom skupu predvodio je Mato Šalinović, utjecajni političar BiH i Jugoslavije u tom peridu. Ovakva hrabra i bez imalo uvijanja diskusija muderris Mustafa ef. je sigurno doprinijela da je Preporod nadživio i ovo najteže vrijeme u svome dosadašnjem hodu.

Šejh muderris Mustafa ef. ostao je da živi u Jajcu do pada ovog grada u četničke ruke 1992. godine, kada sa svojim džematlijama kreće u ponovni muhadžirluk. Zaustavio se u Kaćunima (Busovača), a potom prelazi u Visoko gdje je prihvaćen kao uglednik. Tu završava svoje dunjalučko putovanje ovaj dobri čovjek i priznati ‘alim-učenjak.

Kao njegov najbliži saradnik s pravom ću reći još i ovo: Naš šejh muderris Mustafa ef. je nama imamima, muallimima i hatibima bio pravi uzor. Bio je istinski  brat, kolega, prijatelj, ahbab, a prema mlađima je imao pravu roditeljsku ljubav i ophođenje.

Bio je oženjen Belkisa-hanumom rođenom Babić, iz Rogatice 1948.  godine s kojom je proživio svoj bračni život, a koja je preselila na Ahiret 1991. godine i ukopana je u mezarju Baščeluci u Jajcu. Muderris ef. i njegova Belkisa hanuma stekli su troje djece: Mehmedaliju, Fatimu i Ahmeda. Sinovi su oženjeni, a kćer je udata i svi imaju djecu:  Mehmedalija sina Vedada, Fatima Lejlu i Husejna, a Ahmed Selmu i Selmana. Muderris ef. je doživio veliki broj radosti. Jedna od njih je da mu je unuka Lejla još za njegovog života položila hifz i postala hafiz Kur’ana. Naš ugledni ‘alim,  šejh – muderris hadži Mustafa-ef. Čolić na Ahiret je preselio u Visokom  05. maja 2004. godine. Dženaza mu je klanjana sutradan, u haremu Pertac-džamije u Visokom, nakon ikindije-namaza i nj­oj je prisustvovao veliki broj džematlija,  njego­vih poštovalaca, učenika, poznanika i imama, a predvodio ju je zamjenik reisul-l-uleme hafiz Ismet ef. Spahić. Mubarek tijelo našeg muderrisa Mustafa ef. ukopano je  u Gradskom mezarju u Visokom

Njegova bibliografija broji preko četrdeset djela, originalnih, ili prijevoda sa komentarom i bez komentara. Većina su iz tesavvufa, a neka iz akaida i ima­meta. Značajan broj ih je već objavljen.

Na kraju ovog teksta izražavam najiskreniju zahvalnost Uzvišenom Allahu dž.š. što mi je nasib učinio da upoznam šejh muderris Mustafa ef. Čolića, da slušam njegove upute i savjete, da učim od njega i da  se s  njim družim preko trideset godina. Šejh muderris Mustafa ef. Čolić je zaista bio veliki učenjak-‘alim i velikan grada Jajca. I ja sam,  kao i spomenuta mlađa žena, u početku (1973. godine) dolazio da slušam muderris efendijina predavanja. U prvim danima, pa i mjesecima slušao sam ga, ali nisam razumijevao njegov govor. Bio sam strpljiv i ustrajan i to je urodilo plodom. Nakon šest mjeseci slušanja bila mi je jasna svaka riječ koju bi on kasnije u svojim predavanjima izgovorio. Muderris Mustafa ef. je imao lijep rukopis, te je njegova djela bilo lahko čitati i prije  štampanja.

Tako sam i ja imao priliku da čitam više  njegovih djela  još u rukopisu.

U gradu Jajcu jedna ulica (od džamije Esme Sultanije do ulaza u Tvrđavu) nosi ime Šejh Mustafe ef. Čolića.

Hvala onima koji su se trudili:  predlagaču  Ameru Mrako –  članu Komisije za prijedlog naziva ulica,  i vijećnicima OV Jajce, koji su glasali, da jedna ulica u našem gradu Jajcu nosi ime Šejh Mustafa ef Čolića.

Molim Uzvišenog Allaha dž.š. da rahmetli šejh muderris Mustafa ef. Čoliću ukabuli dobra djela, oprosti sve grijehe i da ga nastani u Firdevsi džennetu. Amin.

 

Ramiz Bećirović

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – Fra Josip Markušić – kroničar Jajca

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Josip (Berislav) Markušić (Čepak, kod Kotor Varoša, 23.1.1889 – Jajce, 26.2.1968.), bio je čovjek rada, reda i molitve. Osnovnu školu završio je u Kotor Varošu 1894, gimnaziju u Gučoj Gori (1894 – 1899), novicijat u Fojnici (1899 – 1900), teologiju u Kraljevoj Sutjesci (1900 – 1901) i Budimpešti (1901 – 1904). Za svećenika je zaređen 1904. Bio je duhovni pomoćnik u Jajcu 1905, profesor u Visokom (1905 – 1915), gvardijan u Jajcu (1915 – 1916, 1922 – 1928), Sarajevu (1919 – 1922) i Beogradu (1931 – 1939), te župnik u Kotor Varošu (1916 – 1919). Biran je za predsjednika gimnazije u Visokom (1914 – 1915), definitora, tri puta za provincijala  (1928 – 1931, 1949 – 1952, 1952 – 1955) i kustosa (1934 – 1937) Bosne Srebrene. Bio je 1950. generalni vizitator u slovenskoj provinciji. Kao umirovljenik živio je i djelovao u Jajcu (1940 – 1949, 1955 – 1968), a skupa s gvardijanom fra Bonom Ostojićem sudjelovao je na Drugom zasjedanju AVNOJ-a. Kao pristaša kršćanskog pozitivnog aktivizma zalagao se za ostvarenje kršćanskih moralnih, etičkih i socijalnih načela. Spisateljskom djelatnošću počeo se baviti kao mladi svećenik i nastavio tijekom čitava života. Bavio se proučavanjem naše narodne i crkvene prošlosti. Osobito drag, bio mu je Ivan Franjo Jukić. Osim nekoliko samostalnih djela napisao je oko 200 raznih priloga: studija, članaka, refleksija, komemorativnih sastava, nekrologa, prikaza i pjesama. Zanimali su ga narodna i crkvena povijest, umjetnost, kulturna i društvena zbivanja. Pisanje mu je prožeto živom vjerom i ljubavlju prema Crkvi, franjevačkom redu, svojoj redovničkoj zajednici Bosni Srebrenoj, domovini i narodu. Znatan dio njegovih pjesama slika socijalnu bijedu bosanskog puka. Jajce i gradska okolica bili su također predmet njegova proučavanja.

Najmanje, što ne samo fratri Bosne Srebrene i ne samo jajački katolici, nego svi Jajčani, i svi ljudi dobre volje duguju Markušiću, a to je živa uspomena na njegov život i njegovo djelo. Toj uspomeni pripada i susret koji se u ljeto 1926. odigrao u jajačkom samostanu između tadašnjeg gvardijana fra Joze Markušića i književnika Ive Andrića, kojeg je stvaralački nemir ovdje doveo da se upozna s kronikama fra Ante Kneževića.

Naime nakon Milana Ilića, o kojem smo vam pisali prethodno u našoj rubrici „Ugledni jajčani“ sticajem okolnosti  Markušić nastavlja da bilježi događaje vezane za grad na onom mjestu gdje je to prota silom prilika prekinuo.

Služeći se tzv. monumentalnom historijom, kao okvirom za opisivanje događaja, prota Milan Ilić ostavio je vrijedna zapažanja o Markušiću, prije svega o njegovu nastojanju da pomogne taocima: „U manastiru je bio i fra Jozo Markušić, a to je bilo važno. Markušić je uživao najveći ugled među franjevcima. Veliki dio svog slobodnog vremena proveo je s nama, samnom i doktorom Mićom. Svaki dan je dolazio makar jedan put u našu sobu, tu je sjedio i pričao s nama. Inače je dolazio k nama u vrijeme šetnje. U manastiru su bili nastanjeni njemački oficiri. S desne strane i s lijeve strane fra Jozine bile su njihove sobe. On je ipak navijao radio London, tiho, i slušao vijesti pa ih nama prenosio. Upravo se vodila očajna borba za Krit. Fra Jozi je bila glavna briga da kod nas održi duh. Bio je sretan kad smo pjevali i skakali. Govorio je: Teško je biti Srbin. Teško ali slavno. Želio je da s ponosom nosimo svoje breme.“ Aktivnost fra Jozina i njegove otvorene simpatije za taoce nisu prošli nezapaženo kod Nijemaca. Jedan njemački podoficir rekao je Leli Matekalo – članici gradskog zbora: „Onaj stari fratar (Markušić) trebalo je da bude srpski pop.“

Prota Ilić bilježi od Markušićevih komentara povijesne težine, i to upravo onih dana kada su taoci trebali biti pušteni: „Milane! Nikoga nisam mrzio kao Sovjetsku Rusiju. Ali ako ona zarati s Njemcima, svaki dan ću se na svome klečalu moliti Bogu  za njenu pobjedu.“ U svojim Memoarima prota je zapisao: Rijedak katolik, rijedak Sloven, rijedak čovjek.“

Ove fragmente o Markušiću nužno je znati kao „uputu“ za čitanje njegove samostanske kronike – dokumenta jednog vremena nazvanog vremenom mraka. Pored toga, Markušić pripada u red najistaknutijih bosanskohercegovačkih javnih djelatnika XX stoljeća, posebno kada se radi o praktičnom i teorijskom odnosu vjere i politike, vjerskih zajednica i države. Svojim se kroničarskim zapisima Markušić uvrstio u niz franjevačkih kroničara Bosne Srebrene, emanirajući razumjevanje općeg smisla povijesti kao drugog i upornog rada na dnevnim poslovima u kontinuitetu kroničarova čekanja ispunjenog vjerom i nadom.

Zato je u Markušićevim ratnim zabilješkama, kao i inače u njegovom dugom i plodnom životu, uvijek prisutan motiv „rada za narod, a ne stranku“. Tako će otkaz tripartitnog pakta u Beogradu 27.3.1941. popratiti komentarom: “Svi smo voljeli mir, ali ne mir vezanog za čovjeka koji je izgubio slobodu, poštenje, čast i poštovanje u svijetu, nego mir među slobodnim narodima ili onima koji se bore za slobodu; mir među junacima, kako kaže narodna pjesma.“ Snažno osjećajući kako se u „nastupajućoj svjetskoj kataklizmi mrak spušta na našu zemlju, ali ne i na naša srca“, Markušić će tokom ratne oluje brižljivo bilježiti događaje ponajprije vezane za Jajce i gradsku okolicu, ali i one na širem planu. Neće zaobići odbijanje jajačkih fratara da 21.4.1941. na Hitlerov rođendan za banket angažiraju limenu glazbu, spomenuti će boravak srpskih talaca u samostanu kao „izuzetne jajačke dane svih nacija i nacionalnosti“, neće zaboraviti zlostavljanja Srba u režiji ustaških vlasti i njihovu svirepu likvidaciju, ali isto tako i opću solidarnost jajačkih katolika – Hrvata, dodjelu tridesetoro srpske siročadi na idržavanje viđeno „ tragičnim prizorom svojstvenim kamenom dobu“, vojne operacije koje su na svim stranama odnosile ljudske živote. Sve to sažeto u jednu misao: „Svaka sila za vremena, a nevolja redom ide.“ Za 1941. godinu zapisao je: „Kao brodolom po noći, pri kojem svak svoju glavu čuva; ne znaš ima li osim tebe još tko živ, ili kome bi mogao pomoći?! A nakon proživljene katastrofe da se vidimo i upoznamo tko je tko?! Ne pada snijeg da zamete svijet, već da svaka zvijerka svoj trag pokaže.“ Godinu 1942. ispratio je riječima: „U duši sam živio slobodan, premda sam izvanjski robovao i sjetio se narodne pjesme: „ Žari pali udbinski dizdaru i tvojoj će kuli reda doći.“

Ratno vrijeme u Jajcu, pored ostalog i šest bombardiranja grada 1943, našlo je u Markušiću kroničara, koji je pored spisateljskog dara za konciznim opisom događaja imao tu prednost da se poput prote Milana Ilića, ideološki neutralnim stavom približi običnom čovjeku. Već je bilo vrijeme da se ne samo ovo Markušićevo djelo, nego cijela njegova ostavština tiska i tako učini dostupnom javnosti kao „Pjesma novog doba“ kako nosi naslov jedna od njegovih rodoljubivih pjesama.

Preuzeto iz: „Fotomonografija JAJCE Središte i margina povijesti i ljepote“; Prof. dr Dubravko Lovrenović, Danka Damjanović, dr Enes Milak; Društvo za zaštitu kulturno povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajca, Grafid d.o.o. Banja Luku; Jajce 2008.

U zaključku kronike, Markušić poručuje:

Ja ovako mislim, a mislio sam i u aprilu 1941.: Ne možeš biti okupiran dok te ne zarobe; ali ni ako si svezan još nisi zarobljen, dok okupatoru dušu ne predaš. Godine 1941. ja i moje kolo u Jajcu smo bili okupirani, ali ne i zarobljeni, jer se nismo tuđinu predali, od one godine pa na stotine godina, do godina narodne vječnosti! (…) Cijelo vrijeme rata, na svaki dolazak ili pred svakim dolaskom Njemaca, održavani su u samostanu sastanci nekih građana Hrvata, Srba i Muslimana, da se zdogovore u onim tjeskobama: a kuda i šta sada?! Zdogovor kuće ne obara: stoga su se braća Muslimani, Srbi i Hrvati uvijek sretno izvlačili. (…) Ono što sam ja doživljavao i gledao, kako se seljaci, a ne manje i građanstvo, međusobno pomažu, čuvaju, štite, zauzimaju, zaklanjaju; jedan drugoga upozoravaju, brane, napominju, pravdaju i hrabre – to je od hiljadugodišnje vrijednosti za nasljedovanje.

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – BUBRIĆ HAFIZ MUSTAFA EF. – DUGOGODIŠNJI MUJEZIN DŽAMIJE ESME SULTANIJE U JAJCU

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Hafiz (čovjek koji poznaje Kur′an na pamet)

Mujezin (čovjek koju uči ezan i ikamet)


Hafiz Mustafa ef. Bubrić rođen je u Jajcu 20. marta 1888. godine od oca Mustafe i majke Hadžije. Završio je Osman –kapetanovu medresu u Gračanici kod Tuzle. Oko 55 godina bio je mujezin i drugi imam džamije Esme Sultnije u Jajcu. Jedno vrijeme bio je mujezin Šarene džamije u Travniku.

Ove podatke o hafiz Mustafa ef. Bubriću preuzeo je  i zabilježio Ramiz ef. Bećirović, glavni imam MIZ Jajce iz teksta „Gračaničke medrese, njihovi graditelji, muderrisi i učenici. Gračanički  glasnik, IV/7, 1999. godine, autor  Hifzija ef. Suljkić i koautor Omer Hamzić. Isti tekst je objavljen i u knjizi HIFZIJA SULJKIĆ „SABRANI TEKSTOVI“ u izdanju Medžlisa Islamske zajednice Zvornik, 2007. godine.

Hafiz Mustafa ef. Bubrić na Ahiret je preselio 07. februara 1969. godine. Ukopan je u haremu džamije Esme Sultanije u Jajcu.

Kada su agresori u vrijeme agresije na Bosnu i Hercgovinu (1992-95) srušili džamiju Esme Sultanije porušili su i nišane u  njenom haremu i materijal odvezli na streljanu iznad Elektrobosne. Tragajući za pojedinim dijelovima džamije Esme Sultanije na pomenutom lokalitetu pronašli smo uzglavni nišan ovog jajačkog hafiza  i velikana ovoga grada. Organizovali smo izvlačenje sa sajlama, utovarili ga na vozilo, dovezli i postavili gdje je i bio i tako ponovo obilježili mezar dugogodišnjeg mujezina, mutevellije i drugog imama džamije Esme Sultanije.

O hafiz Mustava ef. Bubriću zabilježio sam i neke usmene predaje njegovih savremenika i članova porodice:  Šejh muderris Mustafa ef. Čolić koji je u džamiji Esme Sultanije bio imam, hatib i muallim kazivao mi je o druženju s  Mustafa ef. Bubrićem od 1955. godine do hafizovog preselenja na ahiret. „Kada sam došao u Jajce Mustafa ef. Bubrić je imao preko 67 godina, ali je još oko 13 godina bio mujezin i mutevellija džamije Esme Sultanije. Mujezin je bio oko 55 godina. Ezan je učio uvijek s munare. Mustafa ef. Bubrić  spada u grupu bosanskih mujezina sa najdužim mujezinskim stažom. Njegovo učenje ezana bilo je prava  milina slušati. U džamiji smo zajedno učili ramazanske mukabele, zatim mevlude i tevhide.  Trudio se da u džamiji bude na vrijeme. Često smo zajedno pili kahvu i mehabbetili: Hafiz Bećir ef. Hadžiosmanović, Mustafa ef. Bubrić i ja, sa sjećanjem mi je pričao rahmetli muderris Mustafa ef. Čolić“.

Kazivanju Šejh muderris Mustafa ef. Čolića želim dodati slijedeće:  Hafiz Mustafa ef. Bubrić zaista spada među bosanske mujezine sa najdužim stažom kao što su: rahmetli h. Muhamed Sirćo koji je s munare Gazi Husrev-begove džamije učio ezan 55 godina, zatim  Hamed Kozić koji je u Jaseniku kod Konjica mujezinsku dužnost obavljao od Drugog svjetskog rata do pred agresiju na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine. Oživljavajući sjećanje na hafiz Mustafa ef. Bubrića, sjećam se tako brojnih naših bosanskohercegovačkih mujezina moleći Uzvišenog Allaha dž.š. da ih nagradi najboljom nagradom. Amin.

O hafiz Mustafa ef. Bubriću razgovarao sam i sa  njegovom snahom Safijom zvanom Tahira – hanumom koja je udajom za njegovog sina Mesuda u kuću ovog jajačkog velikana došla 1964. godine.

Mnogo lijepih uspomena o svom svekru Tahira hanuma mi je ispričala. Ja sam posebno zabilježio slijedeće: „ Koliko sam mogla primijetiti poštovao je nas snahe i volio kao i sinove Mesuda i Mustafu.

Svo vrijeme do svekrovog preselenja na Ahiret bili smo u istoj kući, za istom sofrom. Rahmetli svekar je imao svoj raspored. Pet puta izaći na munaru džamije Esme Sultanije proučiti ezan i obaviti sve poslove vezane za ovu džamiju. Pored učenja Kurana i zikra imao je i hobi ispisivanje tariha na nišanima.

Zimi kada snijeg zatrpa  put, rahmetli Babo (Mustafa ef.) uzme brezovu metlu i dobro razmete put do džamije i do kancelarija IZ-e, a zatim put pospe sitnom pilotom da se može komotno hodati. Sa stepenica munare snijeg bi kupio malom lopaticom u kantu i iznosio u harem džamije.

U toku Ramazana, posljednjih deset dana boravio je u džamiji – bio je  mu’tekif, te smo Mesud i ja nosili mu iftar i ručak. Tada u džamiji za  i’tikaf nije bilo posebne sobe, te je svekar u kraju džamije od deka pravio improvizovanu sobicu za boravak.

U džamiju je išao i ezane s munare učio sve do onog petka kad će na Ahiret preseliti. Zadnji dan njegovog života nije mogao otići na sabah-namaz. Pred podne došli su mu moj otac Ahmetaga  Zaćiragić i Alija-Ale Popaja. Pošto nije mogao ići na džumu reče mi: „Snaho dodaj mi taj đuzdan (novčanik), te  upita Ahmetagu i Aliju: Koji će od vas dvojice ponijeti novac da se nekome plati da ezan prouči s munare za mubarek džumu pošto kako vidite ja danas ne mogu u džamiju“? Iz ovog kazivanja se može zaključiti koliko je hafiz Mustafa ef. bio vezan za džamiju i munaru i koliko je držao do učenja ezana i to baš s munare.

I tako je Mustafa ef. podne klanjao u kući, a zatim smo zajedno ručali nastavlja svoju priču Tahira – hanuma: „ Odmah iza ručka svekar je unišo u sobu i legao. Iza toga u sobu je unišo sin Mesud i brzo se vratio u kuhinju  rekavši:  Babo je hasta, pozlilo mu je. U tom trenutku u obilazak dođe muderris Mustafa ef. Čolić sa džematlijama. Nisu ga zatekli živog. Već je bio preselio. Rahmet mu duši. Njegova Hadžija hanuma – moja svekrva je do preselenja na Ahiret  živjela s nama“.

Hafiz Mustafa ef.Bubrić je imao dva sina: Mustafu i Mesuda. Mustafa je bio oženjen Hatidžom i imali su sina Fehima. Mesud je bio oženjen Safijom – zvanom Tahirom i imali su dva sina: Ahmeda i Edina.

Pošto sam ja na područje Jajca došao nakon Mustafinog preselenja na Ahiret nisam ga poznavao, ali sam zaista mnogo dobrog čuo o hafiz Muftafa ef. Bubriću. Nije mi poznato iz kojih razloga Mustafa ef. za sebe nije kazivao da je hafiz. Možda to nije isticao iz svoje skromnosti.

Lično sam poznavao Hifziju ef. Suljkića, kao vrijednog imama i neumornog istraživača i spisatelja koji se bavio pisanjem i koji je iza sebe ostavio preko dvjesta naslova, te je u pomenutom članku u Gračaničkom glasniku 1999.  godine napisao osnovne podatke o hafiz Mustafa ef. Bubriću  ističući da  je završio Osman Kapetanovu medresu u Gračanici i da je hafiz. Čvrsto vjerujem da je Hifzija ef. pisao samo istine.

Zato na kraju ovog kazivanja o hafiz Mustafa ef Bubriću, dugogodišnjem mujezinu, drugom imamu  i mutevelliji džamije Esme Sultanije u Jajcu učim dovu:

„ Uzvišeni i Premilostivi Allahu dž.š., molimo Te ukabuli dobra djela hafiz  Mustafa ef. Bubriću, oprosti mu grijehe i počasti ga u Džennetu društvom poslanika, iskrenih, šehida i dobrih ljudi! Amin.

Tekst napisao: Ramiz ef. Bećirović

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – PROTA MILAN ILIĆ

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Svoje stručno viđenje o proti Milanu Iliću iznio je ugledni jajčanin prof.dr. Dubravko Lovrenović u knjizi “OPRAŠTANJE SA ŽIVOTOM JAJČKOG PAROHA”.

ČOVJEK ZA PAMĆENJE

Meomoari Milana Ilića, prote jajačkog, uzbudljivo je ljudski i historijski autentično kazivanje o jednom vremenu i njegovim progonistima između konca XIX.st. i početka II. svjetskog rata. Prota Ilić bio je svjedokom ili aktivnim sudionikom cijelog lanca historijskih procesa koji su od aneksione krize i balkanskih ratova do I. i II. svjetskog rata u potpunosti promijenili lice Balkana i Bosne i Hercegovine. O tome vremenu znamo puno iz historijskih udžbenika. Ali nedopustivo malo na osnovi kazivanja njegovih izravnih protagonista – ljudi koji su se bačeni u egzistencijalni ocean borili i sa sobom i sa drugima da bi održali vlastito dostojanstvo i hodali uspravno. Kao čovjek koji izriče moralne sudove o sebi i drugima nastojeći pod svaku cijenu zadržati objektivnost i distancu, prota Ilić savjestan je kroničar cijele jedne polovice stoljeća čiju pažnju prvenstveno privlače sudbine brojnih običnih ljudi, kojemu istovremeno iz vidokruga ne izmiču prijelomni povijesni događaji pod čijim du žrvnjem našli upravo ti ljudi čijim je sudbinama zaokupljen. Nije manje važno ni to da ispisivanje protinih osjećaja započinje kao svojevrsna borba s vremenom, u trenutku kada se približavao 68. godini, kada je osječao da se njegov životni put bliži kraju. Svjestan da je punu objektivnost teško, zapravo nemoguće dosegnuti, svjetan da “čovjek vidi i pamti stvatri onako kako njemu konvenira”, svojim glavnim zadatkom smatrao je da se što više približi istini. Istini koja ne štedi ni njega samoga i zato vjerujem da će oni koji pročitaju ovo kazivanje na svakoj stranici osjetiti protinu težnju da se ljudi i zbivanja prikažu upravo u takvom svjetlu. Upravo zbog te njegove osobine da u isto vrijeme bude i ljudski topao i neposredan ali i oštar i nepristran prota od prvog retka osvaja simpatije čitatelja. Protina sjećanja započinju danima djetinjstva pod konac XIX. stoljeća, kada je nakon rođenja ubrzo usvojen odnosno predat na brigu jednoj porodici u kojoj je odrastao ili, kako bi on rekao, koja ga je “podigla na noge”. Živo se sjećajući tog vremena odrastanja praćenog siromaštvom, čestim seljenjem iz grada u grad, školovanjem kod travničkih isusovaca i studijem na Bogosloviji prota u svoju priču uvodi Jajce u kojemu će kasnije između 1921. i 1941. provesti najznačajniji dio života ispunjenog radom na kulturnom i političkom polju. U ovom dijelu protinih sjećanja čitalac će naći brojne živopisne detalje o jednom bosanskom gradiću na prijelazu iz XIX. i XX stoljeća, u kojemu se društveni život tek počeo stvarati, a indrustijalizacija nagrizati vjekovni patrijarhalni život i njegove okamenjene forme. Proti će kasnije biti dosuđeno da kao jedan od prvih kulturnih pregalaca svojim neumornim radom razdrma učmalost negdašnje kraljevske prijestolnice, a u odnose između ljudi različitih konfesija i vjera unese ozračje topline i povjerenja u kojemu i danas s pijetetom svjedoče malobrojni Jajčani svjedoci tadašnjeg protina djelovanja. Novo poglavlje Ilićeva života započelo je 1919. kada se oženio i istovremeno bio zaređen za pravoslavnog sveštenika. Već tada, od prve parohije Medne, preko Pecke i Laminaca, počinje njegov prosvjetiteljski rad na opismenjavanju – “strast za opismenjavanjem” kako sam kaže – njegova uloga duhovnog vođe naroda koju će, izložen brojnim poteškoćama, kao svjesno natovareno breme s uspjehom nositi sve do odlaska iz Jajca 1941. ali i kasnije. O svojim tadašnjim dilemama, neizbježnim i bolnim, zapisao je: “Uzimajući pojedine Ničeove misli da ih pobijem, vidio sam da sam ja u isto vrijeme i romantičar i realist i spiritualista i materijalista, i monista i dualista. Zato mi se događalo da jedan dan odem potpuno u romantiku i da drugi dan dođem do apsurda i pođem potpuno realističkim putem da bi opet udario glavom u zid. No, bio sam pošten, nisam htio istinu da navlačim na svoje klupe… Tako sam stalno vrtio po lavirintu ljudskih napora da se dođe do konkretnih rješenja osnovnih problema života.”

Sreća je da su potrebne službe protu 1921. godine dovele u Jajce, jer ga je dvadeset godina tu provedenih inspiriralo da ispiše možda i najljepše stranice svojih sjećanja, prije nego je početkom II. svjetskog rata postao njemački i ustaški talac, nakon čega je otišao u Srbiju gdje je nastavio svoj domoljubni rad koji nije prestao ni nakon rata kada je postao članom Vjerske komisije u Sarajevu i šef odsjeka u Ministarstvu prosvjete. Često usamljen, izložen sumljama, nekada i životnoj opasnosti, prota Ilić postao je jednim od glavnih aktera društvenih zbivanja u Jajcu koja su uključivala bespoštenu političku borbu i rad na kulturnom polju u ovo svojevrsnom bosanskom Babilonu u kojemu se sudaralo nekoliko historijskih pravaca: još uvijek živa osmanska baština, austrougarska modernizacija i jugoslavenska ideja. Nastojeći izmiriti i ublažiti te stoljećima gomilane oprečnosti i prije svega raditi za opće dobro, jajački prota izdigao se iznad svih sitnih malograđanskih strasti i interesa svojim primjerom pokazujući da je moguće ostvariti sklad između prividno nepomirljivih suprotnosti nalazeći vremena za sve: za porodicu, za krštavanja, vjenčavanja i pogrebe, za vlastito obrazovanje i vjeronauku, za rad u Jajačkom zboru, za putovanja i druženja, za kafane i crkvene slave.

Prota Milan Ilić bio je čovjek širokih duhovnih vidika, renesansni izdanak slavenskog pravoslavlja u kojemu su se sjedinili sveštenik i narodni prosvjetitelj i kulturni pregalac u najširem značenju te riječi, politički djelatnik koji je punih pluća radio na narodnom jedinstvu žrtvujući mu čak i sigurnost naroda kojemu je rođenjem pripadao i kojeg je silno ljubio, Bosanac i Srbin u spoju u kojem jedno ne isključuje drugo nego se skladno dopunjuje, svestrano obrazovan čovjek sa širokim krugovima poznanstava od čaršijskih anonimusa do vodećih ličnosti njegova vremena.

Čovjek dobrodošao u svakom vremenu kao mjera stvari. Ovakvi ljudi uistinu umiru dva puta: jednom prorodnom smrću i drugi put kada izblijedi sjećanje na njih. Uspomena na ovoga čovjeka dragocjena je i blagotvorna.

 

Prof. dr. Dubravko Lovrenović

READ MORE

UGLEDNI JAJČANI – NIKOLA ŠOP – PJESNIK IZ JAJCA

U rubrici “UGLEDNI JAJČANI” predstaviti ćemo vam zanimljive ljude koji su ostavili dubok trag u našem gradu. Molimo sve zainteresirane da pošalju prijedloge ili gotove biografije ljudi sa fotografijama za koje smatrate da su doprinijeli razvoju različitih segmenata našeg grada Jajca.

Nikola Šop jedna je od središnjih pjesničkih osobnosti hrvatske poezije 20. Stoljeća. Rođen je 19. Kolovoza 1904. U Jajcu. Osnovnu školu završio je u rodnom gradu, gimnaziju u Banja Luci i Beogradu, gdje je i diplomirao komparativnu književnost. Radio je kao profesor latinskog jezika i kao prevoditelj u Beogradu. Od rata živi u Zagrebu razvijajući bogatu pjesničku i prevodilačku aktivnost. Umro je u Zagrebu 2. Siječnja 1982.

Skroman Šopov životopis, tih i samozatajan, bez velikih događaja i potresa, dobar je uvod u njegovu poeziju, barem onu prve faze koja traje do pedesetih godina. Od prve pjesničke zbirke Pjesme siromašnog sina(1926) do, zaključno, Tajanstvenih prela (1943), Šop je izgradio osebujan pjesnički svijet malih stvari, običnih zbivanja i skromnih istina, svijet oskudice, poniznosti, plahosti, tišine i jednostavnosti. U hrvatskoj književnosti zacijelo nema pjesnika koji je s toliko prostodušnosti i neposrednosti progovorio o tzv.»prizemnoj egzistenciji«: o čovjekovim svakodnevnim brigama, o običnim predmetima koji ga okružuju, o životinjama i skromnim interijerima. Šop pjeva o napuštenoj kući, o šumu pšenice, o kišobranu i naočalama svoje bake; on tuguje za starim cvrčkom, moli se za psa čuvara, piše baladu o školskoj klupi i staroj svjetiljki. Međutim, iza tog svijeta običnosti, iza prividnog banaliteta sluti se uvijek neki viši, skriveni, transcendentni smisao, a obične i skromne stvari postaju znamen božanskog reda: sve ima svoje unaprijed utvrđeno mjesto i svoju vrijednost u univerzalnom poretku.

U Šopovu profanu svijetu nema mjesta za patetiku, povišene tonove, velike tragedije i lomove. »Junaci« su njegove kontemplativne lirike prosjaci, siromasi, stari profesori, slijepi raznosači novina, sluškinje i predilje. Šop je, uostalom, napisao jedinstvenu Pjesmu najmanjem čovjeku, »malenu i pognutu«, kome mogu i vrane iščupati jedini zalogaj. Nema u tim stihovima gorčine, ni prkosa, ni prosvjeda, iako je lirski subjekt uvijek na trani malih ljudi, poniženih, klonutih i odbačenih. On je njihov zastupnik i povjerenik; on ih sluša i razumije. Ali u njegovu je svijetu sve već unaprijed zadano, odnosi su određeni i ništa se ne može promijeniti. Takva duhovna sklonost dovodi ovog pjesnika u vezu s učenjem Franje Asiškoga i s njegovom koncepcijom religioznosti kojoj je u osnovi pokornost, blagost, djetinjska vjera, skrušno prihvaćanje pojava u zbilji, asketizam, pohvala siromaštvu, osobno obraćanje i razgovor s predmetima te zajedništvo svih živih bića na zemlji. Upravo to zajedništvo provodni je motiv Šopova pjesništva, au tom tematskom krugu potrebno je posebno skrenuti pažnju na pjesme posvećene životinjama te neobičan pokušaj da se duhovno i božansko prenese u svefu animalnog (San magardi, Molitva za starog psa čuvara, Panegirik pijetlima, Mladić bdije kraj mrtva pijetla, Vunena pastorala).

Po srijedi je statična lirika , lirika naive, »mrtve prirode« i čvrsto fiksiranih slika: pognute vrbe, mrtva baka, stavljeni predmeti, napuštena kuća, trošni krov, postelja, starinarnica, mrtvi mlinovi. Ugođaj je sjetan, produhovljeni i pomalo mističan. Takvoj lirskoj dispoziciji odgovara i izraz: jednostavan, »običan«, bez ukrasa i retoričkih bravura, ujednačena ritma te uporaba vezanog stiha. Smjena pjesničkih pravaca, raznih umjetničkih »izama«, između dva rata ostavila je malo tragova u Šopovoj lirici: ostao je dosljedan svome poetskom rukopisu koji je u znaku smirenosti, spontanosti, mjere i harmonije. Utjecaj lirike Prancisa Jammesa, koji se često pominju u vezi sa Šopovom lirikom, svakako postoji, ali ga netreba prenaglašavati: prije su posrijedi duhovne srodnosti i zaokupljenosti, a ne puko nasljedovanje poetike žamizma.

U svojoj najboljoj pjesničkoj zbirci Isus i moja sjena (1934) Šop afirmira »čedni katolicizam« (Frangeš), očovječuje Isusa, dovodi ga među ljude i životinje, vodi ga u krčmu, promatra ga kako večerali čita novine. I Isus se savršeno uklapa u njegov svijet malih ljudi i običnih predmeta: on nije doša na zemlju da opominje, presuđuje, ili da se osvećuje. Naprotiv, on je tu da sluša, razumije, da bude čovjeku drug i da podijeli s njim svakodnevne brige. Pokazuje to već i njegova vanjska simbolika koja je u znaku svojevrsne »božanske antropologije«: Isusnosi šešir i aureol, tj. združuje u sebi i ljudsko i božansko, egzistencijalno i esencijalno, tjelesno i duhovno. Pjesnik kršćanskog milosrđa, praštanja, skrušenosti i nade – Šop svoga Isusa demistificira i stavlja u središte svakodnevne ljudske drame.

U drugoj fazi svoga stvaralaštva Šop čini radikalni tematski zaokret: od svijeta prizemnosti i gotovo pastoralnih ugođaja okreće se svemirskim prostorima, čistoj imaginaciji i spoznaji nepoznatih svjetova (Kuće u svemiru, Svemirski pohodi, Astralije, Dok svemiri venu). I Pjesnik je, osjetivši »dosadu zemljaske poezije«, odjednom zaokupljen kozmičkim silama, predjelima beskonačnosti, bestežinskim stanjima, bezvremenošću, lebdenjem, vrtlozima praznog prostora. U pjesmama se osjeća grčevit napor da se prevlada poetskatopografijaeuklidovskog prostora i ocrtaju konture jedne nove lirske »geometrije« svemirskog propadališta, bezličnosti, sveprostornosti, »posvudnosti« i fluidnosti. Paralelno teče i drama poezije, borba za izraz, dinamika imaginacije: traganje za novim riječima koje bi, kako je sam jednom prilikom rekao, morale izražavati nova svemirska ostvarenja. Tako Šopova poetska kozmička mapa otkriva i bezdan vlastitog bića: put u nutrinu, u »nedoživljene samoće«, u unutarnji svemir. Promatrano dijakronijski, Šopove poeme nastavljaju svemirske uzlete Kranjčićeva i Ujevića, ali u hrvatsku kozmičku poeziju unose i nove akcente: neobično bogatstvo imaginacije, jezičnu invenciju i orginalnu simboliku.

Vrijeme je neprekidno radilo u prilog Šopovoj lirici. Bio je, doduše, u kritici brzo zapažen i hvaljen, ali djelovao je nekako u drugom planu, izvan pomodnih pjesničkih struja i tendencija. Ivo Kozarčanin je još 1935.godine napisao o »poeti Šopu« da je »nevidljiv« i da se »neprisopodobivao malo zna o njemu, u omjeru prema njegovoj velikoj vrijednosti koja viče iz njega«. Danas smo svjesni njegove velike vrijednosti i svrstavamo ga u sam vrh suvremene hrvatske poezije.

–              Godine 1970. dobio je nagradu Vladimir Nazor za životno djelo.

Nikola Šop izabrane pjesme, MATICA HRVATSKA, Zagreb, 1996. Pripremio Krešimir Nemec

Mrtvi mlinovi

Što ukoči ljuljanje mog mlina?

Ko srebrna lepeza smrznut je mlaz.

Iz sna dubokog probudi me tišina.

Ni kap da kane u jaz.

 

Šta li to pred mojim oknom gori?

Otvorih prozor. Borovi čuvaju noć.

Sve je pusto i bijelo, i samoća me mori.

O gugo, dugo mi više neće niko doć.

 

Pred zoru ko da sam čuo pjesmu anđela.

Iziđoh u prah srebrne polutame.

Pred vratima kup slame i prosuta zob.

A dalje, dok vidim, u snijegu stope same.

 

Tko je to noćas, a da se nije svratio,

Prošo neznano kraj kraj mog mrtvog mlina?

Tko je to bio, da su još i sada

Tako pognute brezei svečana tišina?

 

Isus u posjeti kod nas
I.O Isuse, kad dođeš, u koliko bilo sati,
u naš propali i opustjeli dom,
dobrodošlicu tebi ću zapjevati,
skupa sa svojom vedrom sestricom.

Pjevajući, od tvoje blizine sva bijela,
iznijet će ona preda te so i kruh.
Po starom običaju naših sela,
kada im u kuću stigne mio duh.

Tada će te moja sestrica odvesti
do skromnog jela, koje krasi stol.
– O Isuse dragi, izvoli samo sjesti
i odložiti svoj šešir i oreol.−

Tako će ti ona reći i nato će
stati preda te, u svetom bolu.
I puna čiste, nebeske samoće
o klin će objesiti tvoju aureolu.

Neka nam svu noć sija, mjesto uljenice,
koju palimo pred svaki mark.
Od sjaja ćemo kriti svoje lice,
Tako će njen blijesak biti jak.

II. Poslije ćemo te povesti u dvorište, noseći
Ispred nas tvoje aureole žar.
I pri toj, od nebeskog sjaja svijeći,
Pokazat ćemo ti pusti naš hambar.

I staje prazne, u kojima se suše
Otkosi davni, ko cvijeće na groblju.
U ponoći tu dođu mrtvih konja duše.
Čuješ ih kako nevidljivu zob zoblju.

Pokazat ćemo ti I stado magle bijele,
Koje se provlači kroz živicu svježu.
O Isuse, to naše ovce izgorjele, 
mrtve dolaze I u tor liježu.

Onda ćemo konja jedinog upregnuti,
Da te provozamo kroz naš mali grad.
Nad njim se nebo nisko uvijek muti.
Pod njim prigušeno tutnji vodopad.

Ako me upitaš, dok naše staro kljuse
Bude plašila kraj puta šaš:
– Koja je ovo zemlja? – Kazat ću:
O Isuse, pa to je Bosna, ti to znaš.

III. A poslije, kad i pijetlima bude sneno,
osjetit ćemo kako tvoja glava
spušta se čas na moje rame, čas na
njeno,
I silno nas obasjava.

I u to doba zemaljskih kasnih sati
pjevat će ti moja sestrica blagim glasom.
O Isuse, ti ćeš tada zadrijemati,
izmoren konja tromim kasom.

I koji put, kad magla bude snježno
sipila na tvoje sveto ruho,
stavit će ti na glavu, sasvim nježno,
oreol, koji ti je pao na jedno uho.

Balada o školskoj klupi

Gdje li je ona stara školska klupa.

U mastilu crnom i rezbarijama.

I drug moj s kojim sam sjedio skupa.

I drugi, u drugom razredu pred nama.

 

Da mi je, ko u ona vremena,

Da sjednem u raskliman joj sklop.

A profesor, nagnut, nad mnoga imena,

u tišini i moje da šapne: Šop

 

I ne znajuć da svi gledaju na me,

Znasesen bih bio u svoje snove.

Moj drug bi me tada tako u rame:

Zar ne čuješ? Ustani, tebe zove.

 

O kako bih opet izašao rado.

I uzeo spužvu i kredu na stolu.

Pa makar mi isti onaj račun zado

I reko pred svima: Ti nisi za školu.

 

O daje to sada, spustio bih kredu.

Sav sretan što ću u klupu opet sjesti.

Ali već sutra ne bi me bilo u redu.

Otišao bih za kovača na cesti.

 

Tamo gdje kroz onu kolibu staru

varnice sikću i mješina duva.

Gdje nakovanj grmi, a na žaru

Uz rastopljen sjaj se večera kuva.

 

Zašto sam ipak ostao zaveden

U želji da veliki gospodin postanem.

Sad bih već znao da skujem oklop mjeden.

 

I koplje, i štit, i blistav šljem.

READ MORE
  • 1
  • 2
CroatiaBosniaEnglishGermanDutchTurkeySaudi ArabiaItalyPoland
X