BLOG

Poput zametnutog bisera, koji je istovremeno i tajanstven i romantičan i privlačan, o Komotinu se malo zna. Grad kao da čeka svoj izlazak na svjetlo povijesti.

Piše: Leonard VALENTA

Taman kada čovjek pomisli, obilazeći nemali broj srednjovjekovnih kula i gradova, da ga više niti jedan ne može iznenaditi svojom ljepotom, pojavi se eto uvijek još jedan, zavučen i skrit u bosanskim gudurama. Tako skriven, čini se, želi svoju ljepotu sačuvati samo za Bosnu i njezine krajolike, pa se s njima natjecati u toj ljepoti, a ljudima što se samo s nakanom uputiše k njemu dati jednu potpunu sliku tog nadmetanja. Doista, takvi gradovi su poput prosutih bisera po šarenom bosanskom ćilimu, što svojom nenametljivom ljepotom upotpuniše ljepotu Bosne!

Jedan od takvih je zasigurno Komotin. Zavučen iza pašnjaka i strmih stijena, pripada onim prosutim biserima što se negdje zametnuše po strani i dalje od ostalih. Najbliži biser mu je Jajce, no do Komotina se mora nakaniti i dobro namučiti. Ipak, jesenski kolorit što ga Bosna prošara po svojim brdima, bit će zadovoljština za uloženi trud. Napuštajući Vrbas i podmilačke stijene na putu za Komotin, zalazite u gotovo netaknutu prirodu, pitome pašnjake i divlje stijene, strme planine i umilne doline.

Komotin u svemu tome jednostavno bljesne na visokoj i veoma strmoj uzvisini, koju okruni svojim bedemima. Iz daljine djeluje romantično, tajanstveno, privlačno, a kad mu se približite prvi osjećaj koji se budi u vama jest strahopoštovanje pred gordošću njegovih, iako urušenih ali još uvijek očuvanih, zidina i kula.

Iako takav, Komotin nije zauzeo neko posebno mjesto u političkoj povijesti srednjovjekovne Bosne. O njemu se, bar po pisanim izvorima, zna veoma malo. Možda ga je sjaj jajačkog bisera zasjenio, pa je uvijek ostajao po strani. U izvorima se spominje samo jednom za bosanske samostalnosti, i to zahvaljujući posljednjem bosanskom kralju Stjepanu Tomaševiću.

Mladi kralj 18. rujna 1461. izda povelju kojom strica svoga Radivoja bogato darova velikim posjedima i brojnim gradovima, među kojima u Luci i gradom Komotinom. Grad je dakle, uz brojne druge u Bosni, bio u posjedu Radivoja Kotromanića, koji se prozvao gospodarom komotinskim ili dominus de Comothyn. Po tome, a i po njegovoj arhitekturi može se zaključiti da je Komotin bio vlastelinski dvor. Po svojoj veličini, objektima i smještaju na visokoj stijeni sred doline bio je istovremeno i tvrd za opsadu i udoban za stanovanje. No, o njegovoj povijesti prije i poslije spomenute darovnice ne znamo gotovo ništa.

Grad se spominje još jednom i to 1497. godine u vrijeme osmansko-ugarskog primirja, kada je bosanski namjesnik u Komotin postavio svoju posadu. To je izazvalo negodovanje s ugarske strane, pa čak i prosvjednu notu koja je otišla u Carigrad.

Sva priča oko Komotina kao da se skamenila u njegovim kulama. Narod zato ne osta dužan starom gradu pa ispreda niz legendi oko grada, koje su i danas žive u komotinskom i cijelom jajačkom kraju. Začuđuje činjenica da na Komotinu nikada nisu poduzeta arheološka iskapanja, čak ni ona površinska. Nitko se nije bavio izučavanjem povijesti ovoga grada, niti je pisao o njemu. To zasigurno provocira zaključak da bi sustavno istraživanje grada, arheološki i u arhivima, otvorilo jednu novu stranicu još neispisane bosanske povijesti, skrivene poput zametnutih bisera. Komotin treba naći mjesto upravo na tim stranicama.

Na arheolozima je i povjesničarima da zavuku ruku za zametnutim biserom i iznesu ga na svjetlo povijesti. Kule i zidine, iako odavno napuštene i prepuštene samo sokolovima i njihovim gnijezdima, još su danas dobro očuvane. Dok dođe vrijeme za Komotin, on će i dalje šutjeti u svojoj skamenjenoj povijesti.

Samo komotinski potok podno grada narušava taj muk, ispunjen tek pučkim legendama i pričama kojima jajačke majke uspavljivaše stoljećima djecu svoju.

Kad se kapija avlije nalazi skoro uz samu prugu, koju dijeli samo uska staza između stepeništa i male rijeke kamena po kojoj su položene željezne šine činile prugu, koju je neko vizionarskom svrhom načinio, i kad prodorni zvižduk iza prve okuke oživljava svaki dio dana po bezbrojni put ugledajući zahuktalog  ćiru, tad će te slike, zvuci, pogledi i mirisi sasvim živo u nekom do kraja njegovog života živjeti.

Živeći u tom vremenu i na takvom mjestu ostao sam izuzetno vezan za ćiru. Možda bih mogao reći da su se ćiro i moja duša vezale poput mnoštva vitkih ružinih stabljika kojima proljeće daruje nove izdanke bivajući u istraju sa novim listom i cvijetom, nadom i djelima. Zato se ćiro vezao uz mene da ne presahnemo, ni ja ni on. Jednom, kad neko proljeće dođe, a mene ne bude, barem smo otišli zajedno u neka nova prostranstva nebeska gdje se nikad više nećemo rastati, ja i ćiro.

Ćiro u mojoj duši ne umire, ne zamire, ne nestaje već  je u grudi i sjećanju osvojio počasno mjesto ukrašeno  zlatnim lišćem iz doline mog djetinjstva.

I danas,eto, mnogo godina od odlaska ćire od kad se nikad više nije vratio, i na javi i u snu navrati mi a moja čežnja već bezbroj puta neumorno postavlja pitanja: zašto se ćiro nije vratio, ko mi je i gdje odveo ćiru, da li je morao…

Da li su ova živopisna mjesta, grad Jajce i njegova okolina, morali utihnuti, utoliko opustjeti i utoliko zamrijeti?

Da li se morala ugasiti bezbrojna iskra dječijih pogleda i radosti? Da li su morali ukrasti starog svata mnogih mladih koji su ćirom svoje ljubavi doživotno i preko mnogih rijeka u dom svoj doveli?

Da li se morala iščupati mnoga suza starih kojima je dobri ćiro značio njihov cijeli život?

Da li……………….?

Ko zna? Možda opet ćiro zazviždi kraj Plive i jezera. Jer, neko sasvim lijepo reče: „Ništa nije bilo dok nije bilo odsanjano.“

Želim samo da ne budem usamljen u ovim snovima.

Željeznička stanica, mjesto današnje pijace.

Iz ljubavi i poštovanja prema ćiri želim na ovaj način da načinim prvi spomenik jajačkom ćiri.

Možda će drugi spomenik, kojeg upravo pripremam, biti još veći i ljepši u formi knjige.

Otkud  ćiro,odnosno, uskotračna pruga i parne lokomotive u Jajcu?

Bila je godina 1878.

Godina smjena različitih civilizacija u Bosni. Jedna, odlazeća, odlazi izmorena od svega i svačega.

U narodu bi se reklo, kao i za sve drugo što se kaže, bilo je tako suđeno. Sudbina, kismet.

Druga, dolazeća, vidjela je u Bosni svoju šansu vjekovima sanjanu. Otišla je jedna koja se zvala Turska a došle su dvije koje su se zvale Austrija i Mađarska. Stare pajdašice.

I one, kao i sve druge ili svi drugi, gledali su prvo „svoju broju“, svoj interes. Da bi im bilo još ljepše uradili bi štošta iz razloga zato i zato. Ali, kako su i oni ljudi radili bi i gradili bi, a narod se prihvatao posla i jednog dana sve se to samo nazove historija, istorija ili povijest.

Ukratko, priča počinje ovako:

Druga polovina devetnaestog vijeka je označena kao vrijeme velikog kulturnog i privrednog razvoja u Evropi  kao i u Bosni i Hercegovini, u njenim uslovima i okolnostima. To vrijeme je kod nas vezano za bosanskog namjesnika Topal Osman pašu kada se osniva građanski sud kojeg su sačinjavali šest članova, tri iz reda muslimana, jedan iz reda katolika, jedan iz reda pravoslavaca i jedan iz reda malobrojnih Jevreja.

Za brži razvitak bila je potrebna izgradnja savremenih puteva i cesta. Prioritet je imala izgradnja magistralnog puta Sarajevo-Bosanski Šamac a potom Sarajevo-Mostar.

Ali, najveći i najteži zadatak je bila izgradnja željezničkih pruga.

Zacrtane su linije Bosanski Novi-Banja Luka-Sarajevo-Rogatica-Višegrad-Sjenica-Novi Pazar-Mitrovica.

Već 1872. godine biva izgrađena prva etapa.

Uz cjelokupni program opšteg razvoja radi se prva etapa poštanskog prometa u vidu telegrafske linije. Tako će 1858. godine biti uspostavljena prva linija do Metkovića, a 1860. godine uspostavlja se veza između Sarajeva i Carigrada (Istanbula).

Reforma školstva je urađena na način da se osnivaju brojne škole. Na zanatlijske škole se upisuju i najsiromašnija djeca kojima je omogućeno školstvo izričito besplatnim školovanjem, bez obzira na vjersku pripadnost. U tu svrhu upisana im je besplatna ishrana, odjeća i školski pribor.

Osnovane su i djevojačke škole takođe za pripadnike svih vjera.

1874.godine je postojalo 863 osnovne (mektebske) škole, 24 srednje (ruždije) sa ukupno 37.747 učenika. Od toga je bilo 10425 učenica polaznika.

Kršćanskih-hrišćanskih osnovnih i srednjih škola bilo je 112 sa 5521 učenikom. Značajan broj sveštenika i popova bilo je iz susjednih Hrvatske i Srbije.

Osnivaju se i štamparije i sedmični listovi, kao što su „Bosanski vjestnik“, „Sarajevski cvjetnik“, „Neretva“, itd.To su bile godine kada su počele da kruže priče o nekakvim sumnjivim pregovorima. Bivale su i one namještene priče sa ciljem da se ispita „puls“ naroda: „Sve se odvijalo po scenariju koji je napravila Austrija.“

U ljeto 1878. godine , uz mnogo nasilja i sile, na vlast dolazi austrougarska monarhija gdje ostaje ravnih 40 godina.

U otporu austrougarskoj, dakako, najviše su udjela imali bosanski muslimani.

Taj se otpor pročuo Evropom.

Dr. Ante Starčević je jednom prilikom zapisao:

„U Bosni je najoholije plemstvo što ga je Evropa ikad imala. To je najstarije plemstvo sablje u svoj Evropi. I najsiromašniji bosanski musliman drži do sebe barem toliko koliko najprvi lord engleski.“

Kasnije je mudri car, poznavajući narav Bosanaca, postupao veoma pažljivo da bi što prije dobio njihovo uvjerenje  kojeg su mogli imati samo u izuzetno čvrstom i istovremeno izuzetno pravednom vladaru.

Izgradnja željezničkih pruga je bila iključivo eksploatatorske namjene.

„U dolini Plive i Vrbasa (Šipovo, Jajce, Donji Vakuf, Bugojno i Gornji Vakuf) otkrivene su značajne količine uglja, željezne rude, bakra i drugih obojenih metala. Sirovinsku bazu drvne industrije predstavljali su veliki šumski kompleksi. Hidropotencijal rijeke Plive i Vrbasa bio je dovoljan za proizvodnju pogonske energije za hemijsku industriju i sve druge privredne grane…

Svim ovim prirodnim resursima valja dodati i jeftinu radnu snagu i druge pogodnosti (poreska uprava i tarifna politika) s čim je okupaciona vlast nastojala da privuče privatni kapital u okupirane pokrajine.“

Prvobitna zamisao, 1879. godine, vezana za naše područje, bila je izgradnja pruge Banja Luka-Jajce a odatle u pravcu Bosanske Krajine. Bilo je prijedloga izgradnja pruge Knin-Jajce.

U decembru 1911. godine već je bio izrađen projekt izgradnje pruge Banja Luka-Jajce koja bi bila dužine 75,765 km sa najvećim usponom od 12%. U tu dužinu su uračunati i mnogobrojni tuneli ukupne dužine 9 800 m, a najduži tunel bi bio 1500 m. Ova bi pruga spadala u red najzanimljivijih pruga u tehničkom smislu ali i jedna od najljepših pruga u Evropi. Čak je postojala sasvim ozbiljna namjera da se ova pruga elektrificira.

Firme i preduzeća su već bili spremni za izgradnju. Postavio se, međutim, nerješiv problem zbog enormno visokih troškova izgradnje a sama pruga je trebala biti trajnijeg, odnosno, normalnog kolosijeka. Odluku su otežale procjene vojnih stručnjaka da bi bi prugu bilo teško zaštititi i bivala malo upotrebljiva u eventualnim ratnim uslovima, što je u drugom svjetskom ratu i potvrđeno.

Ostali smo, eto, uskraćeni za jedan izvanredno zanimljiv projekt koji bi i danas, s obzirom na vrbaske pejzaže i kanjone, bio i te kako lijepa atrakcija. Kakva šteta.

Pored ponovnih prijedloga ipak se pristupilo izgradnji pruga iz drugog pravca. Željeznička pruga Lašva-Jajce postepeno je završavana i utoliko puštana u promet. Godine 1883.,26. oktobra, završena je dionica pruge do Travnika. Najteži dio izgradnje pruge bio je je na dijelu od Komara do Donjeg Vakufa gdje je probijen tunel dužine 1362 m a zbog velikog uspona moralo se pristupiti takozvanim zupčanicama dužine 6,8 km da bi se savladao uspon od 45 stepeni. U centru Donjeg Vakufa izgrađen je most preko Vrbasa. Dionica pruge do Bugojna je završena 14. oktobra 1894. godine. To znači da se pruga od Travnika do Bugojna gradila punih jedanaest godina.

U međuvremenu je građena pruga od Donjeg Vakufa u pravcu Jajca.

Pruga se gradila kraj lijeve obale Vrbasa. Između Vinca i Jajca probijena su dva tunela kod Glasinca i Bravnica. U Jajcu, u samom gradu iznad Plive, izgrađen je veliki željezni most  u čijoj se neposrednoj blizini izgradila željeznička stanica koja se nalazila na mjestu današnje pijace. Odmah iza, uz sami Šipad izgrađen je još jedan most, potom dva kraća i jedan duži tunel uz Plivu i plivska jezera.

Dionica pruge Donji Vakuf-Jajce je dužine 33,6 km i puštena  je u promet  1. maja 1895. godine.

Jajce se željezničkom prugom dalje veže sa Jezerom, Šipovom, Mliništem, Srneticom, Drvarom, itd.

„Svaki dan je saobraćao putnički voz na relaciji Jajce-Šipovo, a jedanput ili dvaput nedjeljno i na relaciji Jajce-Drvar.“

Kasnije će biti uvedeni novi vozni termini za putničke vozove koji su dobili svoj vozni plan duž cijele pruge koja je povezivala mnoge gradove Bosne i Hercegovine a, dalje, uvezivan je saobraćaj sa susjednim zemljama.

Tako će ubrzo ono o čemu su ljudi mogli samo čuti o vozovima  iz priča putnika namjernika, vojnika povratnika sa odsluženog vojnog roka i inih ljudi, u svom kraju imati nekog  koga ubrzo nazvaše ćirom.

Tako je bilo mnogo lakše doći i vidjeti mnoge gradove kao i Jajce i diviti se njegovoj čaršiji, plahovitoj Plivi i mlinovima kojih je bilo napretek u samoj blizini vodopada pa, malo po malo, do ispod današnjeg hotela „Turist“, potom kraj  kupališta na brani i, svakako, na razmeđi dva plivska jezera.

S mosta su hrabri skakali u tada duboku Plivu. Preko mosta se išlo u školu u „Bertu“, na pijacu u Pijavice gdje su se preko visokih drvenih ograda izlagali brojni ćilimi i mnogi drugi ručni radovi…..

Svaki dio je imao svoj život i svoju namjenu.

Ćiro je huktao javljajući se svojim zviždukom koji se  daleko čuo odzvanjajući u ehu po okolnim šumovitim brdima. Kad je posljednji put zazviždao nije prestajao.

Čuo se daleko sve dok nije posljednji put  otišao iz grada, potom iz Bravnica i još dalje.

Sve dok je posljednji, sve tiši, zvuk prelazio u san otvorenih očiju. Sve dok nije nastupila potpuna bolna tišina i s njom bolna nevjerica zaprepaštenih s pitanjem :

„Zar nikad više, ćiro??“

Putnički promet je obustavljen 3.06.1973. godine a teretni promet je obustavljen 1.06.1975. godine.

(Jajce grad muzej/Zijad Plivac)

Tvrtko I. Kotromanić, bosanski ban 1353–77. i kralj 1377–91 (?, oko 1338 – ?, 10. III. 1391?). Prvorođeni sin Vladislava Kotromanića i Jelene Šubić, unuk Stjepana I. Kotromanića i Jelisave Nemanjić. Godine 1353. naslijedio je strica Stjepana II. Kotromanića, a za njegova su maloljetništva brigu o državnim poslovima vodili otac (do smrti 1354) i majka. Banski je naslov dijelio s mlađim bratom Vukom.

Odnosi s Ugarskom bili su zategnuti unatoč dinastičkim vezama (Ludovik I. Anžuvinac bio je od 1353. oženjen Tvrtkovom rođakinjom Elizabetom Kotromanić), formalnoj političkoj podložnosti (Tvrtko je bio vazal hrvatsko-ugarskog kralja) i spremnosti na predaju dijelova bosanskih zemalja (Ludoviku je 1357. bio ustupljen Hum kao Elizabetin miraz), pa je tako Ludovik u ljeto 1363. poveo vojnu protiv Tvrtka pod izlikom obračuna s bosanskim krstjanima, ali je poražen morao uzmaknuti.

Nakon toga Tvrtko se prozvao ‘milošću Božjom ban cijele Bosne’, čime je naglasio svoju neovisnost o Ludoviku. Vodio je i neprestane borbe s nepokornim bosanskim velikašima. U veljači 1366. izbila je pobuna koju je predvodio Vuk Kotromanić, pa su Tvrtko i njegova majka Jelena bili prisiljeni skloniti se u Hrvatsko-Ugarsko Kraljevstvo. Zahvaljujući Ludovikovoj pomoći Tvrtko se sredinom 1367. vratio na vlast u Bosni porazivši pobunjenike.

Pošto je učvrstio položaj sporazumom s bosanskim plemstvom, ubrzo je opet odbacio vrhovništvo hrvatsko-ugarskog kralja. Nakon smrti srpskog cara Uroša, iskoristivši razjedinjenost srpskih velikaša, Tvrtko je istaknuo pretenzije na srpsko prijestolje, pozivajući se na srodstvo s Nemanjićima.

U savezu s knezom Lazarom Hrebeljanovićem porazio je 1373. protivnika i suparnika Nikolu Altomanovića, pa je stekao njegove zemlje oko gornje Drine i Lima. Sljedeće godine konačno se pomirio i s bratom Vukom, a u prosincu 1374. oženio se Dorotejom, kćeri bugarskog cara Ivana Stracimira. Početkom 1377. preoteo je Đurađu Balšiću Trebinje, Konavle i Dračevicu, čime je pod svoju vlast okupio znatan dio područja koje su nekoć držali Nemanjići.

Idući korak bila je krunidba dvostrukom krunom (sugubi vijenac) i uzimanje naslova ‘kralj Srbljem, Bosni, Primorju, Humskoj zemlji, Donjim Krajem, Zapadnim Stranam, Usori i Podrinju’. Krunidbena svečanost održala se 26. X. 1377. vjerojatno u mjestu Mile kraj Visokog u srednjoj Bosni (a ne kraj Mileševa). Smrt Ludovika I. Anžuvinca dala je povod Tvrtku da se, kao sin Jelene Bribirske, umiješa u hrvatske prilike i proširi vlast pa je 1385. zaposjeo Hum, Livno, Duvno i Glamoč te stekao Kotor pod uvjetom da ne pruži potporu hrvatskim feudalcima (Ivan Paližna, braća Pavao, Ivaniš i Ladislav Horvat) koji su ustali protiv Ludovikove kćeri Marije. Međutim, 1386. okrenuo se protiv hrvatsko-ugarske kraljice i 1387. započeo osvajati hrvatske krajeve. Do ljeta 1390. pokorili su mu se i gradovi Split, Trogir, Šibenik te otoci Brač, Hvar i Korčula, a nakon toga uzeo je naslov ‘kralj Raške, Bosne, Dalmacije, Hrvatske i Primorja’.

Suparništvo s Balšićima, gospodarima Zete, uvuklo je od 1386. Tvrtka u ratove s Osmanlijama, ali je u bitki kraj Bileće 27. VIII. 1388. osmanska vojska bila poražena. Tvrtko je uputio i odrede pod vojvodom Vlatkom Vukovićem Kosačom u pomoć srpskoj vojsci koja se suprotstavila Osmanlijama na Kosovu polju u lipnju 1389., smatrajući ishod boja svojom osobnom pobjedom.

Dugo je podupirao Ladislava Napuljskoga, protivnika Sigismunda Luksemburgovca, s kojim se pomirio tek kratko prije smrti, u siječnju 1391. Pod Tvrtkovom je vladavinom Bosna izrasla u važan politički čimbenik u jugoistočnoj Europi, a kralj se brinuo i za razvoj gradova, trgovine i rudarstva.

(croexpress)

Vjeruje se kako je prije skoro 50.000 godina, geološkim procesima, formiran poznati vodopad u Jajcu za kojeg se smatra da je jedini vodopad u svijetu koji se nalazi u centru jednog grada.

Magična ljepota prelijevanja vode u slapove najočitija je noću kada vodopad u tišini i pod zvjezdanim svodom stvara jedinstven umirujući zvuk, javlja Anadolu Agency (AA).

Vodopad u Jajcu visok više od 20 metara našao se na brojnim razglednicama svijeta. Osim što živopisni brzaci rijeke Plive padaju niz sedrene stijene stvarajući vodopad, na istom mjestu Pliva se ulijeva u Vrbas. Ukrašen zelenilom, vodopad je privlačan i skakačima od kojih se samo najhrabriji odlučuju na skok iz jedne hladne rijeke u drugu.

Jajce svakodnevno pohodi veliki broj turista, ponajviše zbog vodopada koji se nije mijenjao kroz stoljeća dok su osvajači prolazili gradom. Ovaj postojani čuvar grada, u dubokoj noći kroz isprepletena svjetla koja obasjavaju slapove, čini poseban prizor.

Uz kristalno čistu vodu koja se kroz desetine metara obrušava, stvara se prizor koji je Plivski vodopad svrstao na listu dvanaest najljepših vodopada svijeta.

(Faktor.ba)

Tri turističke destinacije Srednje Bosne svrstane su u top 10 turističkih destinacija u BiH. Prema podacima Agencije za statistiku BiH, a kako prenosi Dnevni avaz turističke destinacije Jajce, Travnik i Vlašić ponosno se nalaze u top 10 najboljih destinacija u BiH.

Mi u Turističkoj zajednici smo ponosni na ove podatke, u 2015. godini se mnogo radilo na promociji ovih destinacija, imamo velik broj posjetitelja, a sve više i organiziranih posjeta. Ne znam po kojim parametrima su birane ove destinacije, ali mislim da bi se trebala spomenuti i Fojnica jer je to općina koja ima najviše noćenja po glavi stanovnika, u protekloj godini ostvareno je oko 150 tisuća noćenja, kazao je direktor Turističke zajednice Srednjobosanskog kantona Miro Matošević. fpn

Dodajmo kako je planina Vlašić svrstana u top 3 turistička otkrića u 2015. godini u BiH.

(drukciji.ba)

JU Agencija za kulturno – povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca želi svim ženama SRETAN 8. MART!

Blogerica Arijana Kajić u svom najnovijem blogu na stranici Travelettes.net piše o 10 mjesta u BiHkoja će vam, kako ona kaže, “oteti” srca. Inače, Arijana je rođena u Trebinju, a tijekom ratnih godina odselila se u Sydney, da bi se preko 20 godina poslije vratila da ponovo otkrije svoje povijesno nasljeđe te pokaže svim putnicima ljepotu Bosne i Hercegovine.

Među 10 mjesta na njenoj listi našao se i naš grad, koji se nalazi na 5-om mjestu, a između ostalog za Jajce kaže:

“Grad kojeg moraju vidjeti svi ljubitelji vodopada. Oko 4 sata vožnje autobusom iz Sarajeva, ovaj grad je izgrađen u 4. stoljeću, i u to vrijeme je bio glavni grad bosanskog kraljevstva. Popnite se na tvrđavu, osjetite kapljice nevjerovatnog Plivinog vodopada i posjetite stari dio grada i muzeje”.

Na prvom mjestu spomenute liste se nalazi Sarajevo, a slijede ga Mostar, Počitelj, Kravice, Jajce, Blagaj, Trebinje , Jablanica, Stolac te Vrelo Bosne na Ilidži.

Čitavi članak pogledajte na sljedećem linku.

(Jajce Online)

Kršlakova stara kuća smještena je unutar gradskih zidina, u Donjoj mahali. Nema preciznih podataka o vremenu gradnje ove kuće, mada se po načinu zidanja, vrsti i kvalitetu veziva može svrstati pred kraj 18. stoljeća.

Kršlakova stara kuća ima suteren, prizemlje i sprat, a po tlocrtnoj koncepciji čiste oblike karakteristične za gradsku stambenu arhitekturu Jajca. Kršlakova kuća, kao i ostali objekti smješteni na ovom prostoru, izgleda kao da je organski izrasla iz terena. Tom utisku doprinose: prizemlje urađeno od kamena, bijelo okrečen sprat i strmi četverovodni  krov pokriven šindrom.

Kuća ima prostranu kaldrmisanu avliju u koju se ulazi kroz kapiju i koja je zatvorena visokim kamenim zidom, jednim dijelom pokrivenim šindrom. U avliji se nalazi česma sa kamenim koritom. Objekat je restauriran u periodu 2005-2007.godine. Prije restauracije, u toku rata u Bosni i Hercegovini, objekat je bio u potpunosti uništen.

Pogledajte video NTV Hayat o zanimljivoj galeriji koja je  smještena u autentičnom prostoru i mami sve više i više turista.

(jajce-online.com)

Jajčanin A.M. (ime poznato redakciji), uposelnik jedne građevinske firme iz Jajca, pronašao je ovih dana vrijedan novčić. Radi se o slučajnom nalazu koji je pronađen prilikom radova na vodovodu na Harmanima, izvan utvrdenja Starog grada u Jajcu.

Radi se o pojedinačnom nalazu, to znači da je neko novčić svojevremeno izgubio, ispao mu je iz džepa, kao što nama danas ispadne neka kovanica. Takvih slučajeva ima prilično i bilo tko može naletjeti na „nalaz“ čim malo začeprka, osobito ako je riječ o kontinuiranom naseobinskom prostoru.

–Prilikom izvođenja radova na izgradnji vodovodne infrastrukture u naselju Harmani pronašao sam novčić. Malo sam ga očistio i oprao pod vodom i vidio sam da se radi samo o Austrijskoj kovanici, rekao je pronalazač.

Novčić je promjera oko 25 mm, a većim dijelom je oštećen. Kontaktirali smo Miru Ladan, mladu arheologinju iz Jajca za stručno mišljenje.

– Riječ je o pojedinačnom nalazu koji je mnogo oštećen. Na licu kovanice je ugravirano “EIN KREUZER 1816” , a na naličju vjerovatno grb koji je oštećen. S obzirom da je lokalitet na kojem je novčić pronađen mjesto kontinuiranog života, vjerovatno možemo pronaći još neke površinske nalaze koji datiraju iz tog perioda, izjavila je Mira Ladan za portal Jajce Online.

(JAJCE ONLINE)

JU Agencija za kulturno – povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca svim građanima čestita 1. Mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine.