BLOG

onodrama “Bh stend-drp tragedy”, novi komad prvaka drame Narodnog pozorišta u Sarajevu i jednog od najvećih bosansko-hercegovačkih glumaca Josipa Pejakovića večeras će biti izvedena u Jajcu, u ambijentu scene na otvorenom, na platou katakombi.

Nova monodrama “Bh stend-drp tragedy” jednog od najboljih bosansko-hercegovačkih glumaca Josipa Pejakovića na scenu donosi priču o svom, ali i životu ljudi koji su živjeli i žive u našoj zemlji. „Bh stend-drp tragedy“ je prema njegovim riječima svojevrstan doprinos pomami stand up komedija.

Pozivamo građane Jajca da dođu večeras, utorak, 5. septembra s početkom u 20 sati na platou ispred katakombi i uživaju u monodrami “Bh stend-drp tragedy”. Ulaz je slobodan, a u slučaju kiše predstava će biti izvedena u Domu kulture Jajce.

Ovaj pozorišni komad, svoju premijeru je imao 8. jula u galeriji BKC-a u Sarajevu, u okviru Festivala “Baščaršijske noći”, a do sada monodrama “Bh stend-drp tragedy” bila je izvedena u Živinicama, Kalesiji, Gračanici, Tuzli, Mostaru, Prijedoru, Zenici, Kaknju, Travniku i Žepču.

(opcina jajce)

Nastanak južnog zida tvrđave u Jajcu, na kojem se i nalazi portal s grbom iz vremena Bosanskog kraljevstva, okvirno se datira krajem XIII. stoljeća. Kasnije su na njemu vršene određene izmjene u čijem je sklopu i naknadno otvaranje novog portala s ” heraldičkim ukrasom”, koji je, po mišljenju Đure Baslera, bio izrazito domaća tvorevina.

Ovaj portal s grbom karakterističan je izraz gotičke klesarske umjetnosti, a kao najranije moguće vrijeme njegova nastanka uzima se 1421. godina, kada je Jajce došlo u posjed vladarske dinastije Kotromanića. Široki raspon i nesigurna datacija rezultat su činjenice da klesarska ruka majstora koji je izradio grb u velikoj mjeri sliči onoj koja je određene dijelove radila i u jajačkim katakombama, koje su po nekim drugim karakteristikama starije od 1421.

Arheolog Pavao Anđelić s pravom je smatrao da se nastanak grba na portalu mora pomaknuti bliže sredini XV. stoljeća jer bi se tako njegova pojava podudarala sa jačanjem pozicije Jajca kao stolnog mjesta Bosanskoga kraljevstva. Ono što ovaj grb razlikuje od ostalih spomenika na kojima se javljaju heraldički simboli Bosne ili Kotromanića jest da je on okrenut na suprotnu stranu – umjesto na heraldičku desnu.

Grb na tvrđavi u Jajcu okrenut je naime na lijevu stranu.  Pošto je heraldička desna strana smatrana pozitivnom i časnom, te stoga i pravilnijom, ova je činjenica neke autore navela  na pomisao kako je grb rađen nestručno i heraldički nepravilno. Tome je svakako doprinijela i činjenica da je to jedini poznati primjer bosanskoga grba koji je ovako okrenut.

Čini se malo vjerojatnim da je majstor radio prema usmenim uputama i opisu nekog drugog portala, kako to pretpostavlja Basler, jer se u srednjem vijeku velika pažnja posvećivala načinu na koji će kraljevstvo, vladar ili vladarska dinastija, biti predstavljeni u javnosti.

Ništa se ni u koncepciji, ni u izvedbi, nije smjelo prepustiti slučaju , a to se posebno odnosilo na grbovne predstave. Nedugo nakon osmanskog osvajanja Bosne u ljeto 1463. godine uslijedila je i akcija kralja Matije Korvina kojom je uspio zauzeti veći dio sjeverne Bosne, uključujući i grad Jajce.

Ćiro Truhelka tvrdi da su u to vrijeme prvobitna kasteiska vrata s grbom zazidana, i načinjena su poslije sadašnja vrata tik do njih, te dalje ističe da je dogradnja biće po tome izvršena oko 1464. No, godine 1528. Gazi-Husrev-beg ponovno je osvojio Jajce.

Tako je od pada Jajca pod osmansku vlast heraldički portal ostao nezaštićen i izložen zubu vremena uslijed čega je bio i znatno oštećen. U tom periodu mu nije posvećivana skoro nikakva pažnja da bi tek krajem XIX. i početkom XX . stoljeća počeo privlačiti interes mnogih stranih putnika koji su nakon Austrougarske okupacije Bosne i Hercegovine 1878. godine putovali novom provincijom Habsburške monarhije i prolazili kroz Jajce.

Neki od njih o tome su ostavili i zapise u kojima su iznosili svoja zapažanja o izgledu i značenju grba na portalu gradske tvrđave. Carski i kraljevski pukovnik Gustav Bancalari (1842. -1900.), koji je 1887. prolazio kroz Jajce, detaljno je opisao portal s grbom, istaknuvši pri tome da je samo od laika čuo da je to kraljevski grb. Također je izrazio sumnju u opravdanost tih tvrdnji jer, prema njegovim saznanjima, bosanski vladari nisu imali krunu u grbu.

Taj grb ga je ponukao da pretpostavi da se tvrđava u prošlosti mogla zvati i Kronenberg ili Kronenstein. Slovenski pisac i putnik Josip Marinko (1848. -1921.) u svojim je bilješkama iz 1898. jajački grb proglasio najznamenitijim detaljem na tvrđavi , istaknuvši da Franjo Rački misli da je to grb bosanskih kraljeva. Budući da se to nije moglo dokazati, Marinko podsjeća daje Zemaljska vlada Bosni i Hercegovini dodijelila sasvim drugi grb. U Bosni je od 8. do 22. rujna 1900. godine boravio i princ Muhamed Ali-paša od Egipta, brat Njegove ekscelencije kediva Abas-paše II, a praunuk egipatskog valije i kediva Muhameda Alija.

Prilikom svog boravka sastavio je putopis u kojem je zabilježio i sljedeću bilješku o kraljevskom grbu u Jajcu: Nedaleko odatle vodič nam je pokazao vrata na kojima je naslikana gornja polovina čovjeka , odrubljenog nosa sa nekim simbolom na glavi. Vodič nam je ustvrdio da je to lik jednog od kraljeva i da mu je na kruni bio nacrtan krst, te da mora biti da su Turci izbrisali taj krst i unakazili nos. Ja mislim da je to ustvari slika koja predstavlja jednog od hrabrih, vjerovatno mađarskih ili, možda ruskih junaka.

I britanski časnik , bojnik vojske Istočnoindijske kompanije, Percy E. Henderson, iznio je svoje mišljenje o portalu i grbu kada je 1909. prolazio kroz Bosnu. On je pretpostavljao da je grb pripadao bosanskome kralju Tvrtku I. Kotromaniću te da je šupljina ispod grba zapravo krila prostoriju u kojoj se čuvao sarkofag tog vladara.

Njegova zemljakinja, Henrietta (Nettie) Huxley Roller (1863. – 1940.), kći čuvenog engleskog biologa i darvinista Thomasa Henryja Huxleya, koja je putovala Europom kao pjevačica , također je o grbu ostavila samo kratak zapis u kojem je konstatirala da vrata nalikuju na kraljevsku grobnicu za koju se priča da potiče iz XIV. stoljeća. Grb koji se nalazi iznad zazidanog prolaza kroz koji se nekada ulazilo unutar gradskih zidina Jajca i dalje predstavlja svojevrsnu heraldičku zagonetku.

Sa sigurnošću se ne može detaljnije govoriti o vremenu njegova nastanka, kao što se ni njegova izrada ne može preciznije pripisati jednom od tri bosanska kralja koja su tijekom XV. stoljeća boravila u Jajcu – Tvrtku II. Tvrtkoviću, Stjepanu Tomašu ili Stjepanu Tomaševiću. Također je teško odgonetnuti razloge zbog kojih je okrenut na drugačiju stranu od svih ostalih heraldičkih spomenika Bosanskog kraljevstva.

Jedino što možemo ustvrditi jeste da bi se u eventualnoj potrazi za prihvatljivijim državnim grbom Bosne i Hercegovine, morali okrenuti i ovom heraldičkom spomeniku kao potencijalnom rješenju kompliciranog bosansko-hercegovačkog grbovnog pitanja.

(autor: dr. sc. Emir O. Filipović / foto: Samed Žužić)

Povodom godišnjice rođenja bh. medievaliste akademika Dubravka Lovrenovića, u Etno muzeju grada Jajca danas je upriličeno postavljanje minerala Ametist Si O2 iz Brazila koji je nazvan po našem sugrađaninu.

Uvršten je u kolekciju u kojoj se nalazi preko 5.000 eksponata u 10 vitrina. Sasvim slučajno ili ne, postavljen je do minerala koji je nazvan po još jednom istaknutom Jajčaninu i njegovom prijatelju Enesu Milaku.

-Mineral koji smo danas uvrstili u već postojeću kolekciju kupljen je na sajmu minerala u Göteborgu, a kupio ga je naš sugrađanin Fahrudin Aganović i poklonio ga kao spomen na svog prijatelja Dubravka koji nije s nama već 8 mjeseci, rekao je geolog  Atif Kučuković, koji je sudjelovao u  izboru i kupovini minerala.

Ovim činom Dubravkovi prijatelji i bliski saradnici žele da sačuvaju sjećanje na jajačkog velikana koji se davno odselio iz Jajca, ali nikad ga nije napustio.

Kako smo saznali, ovo je samo jedna mala uvertira aktivnosti oživljavanje sjećanja na život, lik i djelo našeg Dubravka Lovrenovića koji bi danas proslavio svoj 62. rođendan. Zauvijek nas je napustio 17. januara ove godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare. Pola godine nakon njegove smrti preminula je i njegova supruga Alisa Mahmutović.

Uvijek ćemo se rado sjećati ovog istinskog jajačkog intelektualca koji je volio ljude i grad Jajce, a mi smo voljeli njega. Iza sebe je ostavio upečatljiv trag koji će nam svima biti svjetionik na našem putu.

Podsjećamo, Društvo za zaštitu kulturno-povijesnih i prirodnih vrijednosti Jajce na nedavnoj sjednici Upravnog odbora donijeli su odluku da se u oktobru ove godine u Jajcu održi znanstveni skup “Dubravko Lovrenović – život i djelo.”

Pored javnih osoba o životu i djelu našeg rano preminulog sugrađana govorit će i građani Jajca, te njegovi prijatelji, školske kolege, susjedi…

(Jajce Online)

Dubravko Lovrenović, bh. medievalista, rođen je 30. avgusta 1956. u Jajcu.

Na Odsjeku za historiju Filozofskog fakulteta u Sarajevu diplomirao je 1979., a na istom je fakultetu odbranio doktorat “Ugarska i Bosna (1387-1463)” 1999. Na istom je Odsjeku prošao sva univerzitetska zvanja. Bio je redovni profesor na oblasti Historija srednjeg vijeka.

Zimski semestar 2001/2002. proveo je kao gostujući profesor na američkom univerzitetu Yale. Godine 2005. boravio je i kao stipendist na Centralno-evropskom univerzitetu u Budimpešti. Bio je predsjednik Odsjeka za historiju i prodekan za nastavu Filozofskog fakulteta u Sarajevu.

Objavio je veći broj knjiga i radova o srednjem vijeku u domaćim i stranim stručnim časopisima, kao i više desetina tekstova publicističkog tipa. Sudjelovao je na većem broju naučnih skupova. Bio je urednik brojnih izdanja knjiga, organizator naučnih skupova, voditelj i učesnik u radu u više naučnih projekata, recenzent brojnih izdanja, promotor brojnih publikacija i član više redakcija.

Velika ljubav Dubravka Lovrenovića bili su stećci. Njima je posvetio znatan dio svojih istraživanja (Stećci – bosansko i humsko mramorje srednjeg vijeka, Sarajevo 2009), a pokrenuo je i veliku akciju upisivanja stećaka na području Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Srbije i Crne Gore u UNESCO-vu Listu svjetske kulturne baštine.

I kako to već biva na ovim prostorima, umjesto da je za to dobio bezrezervnu podršku, nailazio je na prepreke i bio izložen napadima jer nije prihvaćao ”nacionalni karakter” ovih nadgrobnih spomenika koji s nacionalnim identitetima, ma kako široko shvaćenim, nisu imali nikakve veze.

Može nam biti drago da je najveću podršku ovom projektu uživao upravo u Zagrebu gdje je u Klovićevim dvorima održana i velika izložba kojoj je dao bitni pečat.

Rođeni se Jajčanin odužio svojem gradu, između ostalog, i knjigom Jajce – središte i margina povijesti i ljepote (2007), zajedno s Dankom Damjanović i Enesom Milakom. Jajce je bio grad iz kojega se iselio, ali koji nikada nije napustio.

Kraj njegova života bio je obilježen teškom tragedijom o kojoj su izvještavali i hrvatski mediji. Njegov si je posinak Mahir oduzeo život ne mogavši izdržati zvjersko (doista zvjersko) iživljavanje svojih suučenika, kao ni stalno suočavanje s rečenicom jednog b-h akademika: ”Dubravko Lovrenović je lažov” koja se širila po školi.

Smrt voljenog djeteta bez sumnje je inicirala fatalnu bolest koja je puno prerano uzela ovog dobrog i hrabrog čovjeka, znanstvenika koji će ostaviti dugotrajni trag u našim historiografijama i javne osobe koju su cijenili svi dobronamjerni ljudi, bez obzira na nacionalnu pripadnost.

Zaključujući svoju knjigu Povijest est magistra vitae, nakon što je naveo riječi Hansa Koschnicka koji je s funkcije gradonačelnika Mostara otišao jer nije mogao trpjeti mržnju, osvetu, prijevaru i laž, konstatirao je: ”On je imao tu sreću da na svoju funkciju podnese ostavku, ja to sa svojom ‘funckijom’ povjesničara shvaćenom onako kako je to rečeno u uvodu ove knjige ne mogu.”

Govoreći pak na predstavljanju svoje knjige o stećcima, rekao je da nije znao da bavljenje mrtvima može biti tako životno i dodao: ”Za mene stećci više govore o životu i našoj povezanosti s mrtvima u najboljem smislu te riječi”.

Dubravko Lovrenović nije nikada dao ostavku na svoju funkciju, a mi ćemo preko njegovog djela i naših sjećanja ostati s njim povezani u najboljem smislu te riječi.

Zauvijek nas je napustio 17. januara ove godine, a sahranjen je na sarajevskom groblju Bare. Pola godine nakon Dubravkove smrti, preminula je i njegova supruga Alisa Mahmutović.

(Jajce Online/foto: Tvrtko Zrile)

Srednjovjekovni grad Jajce jedno je od 19 mjesta u Bosni i Hercegovini u kojima su podignute sahat-kule, a jajačka kula razlikuje se po mnogim detaljima od ostalih u našoj zemlji. To, zapravo, i nije objekt ove vrste, nego obična kapi-kula jajačke tvrđave u kojoj je postavljen uređaj za otkucavanje vremena.

Gradske zidine

Kulturno-historijska jezgra starog grada Jajca, u kojoj se nalazi i sahat-kula, proglašena je nacionalnim spomenikom BiH i predstavlja jedan od najznačajnijih fortifikacijskih objekata srednjovjekovlja u Jajcu.

Zidovi kule od lomljenog su kamena, na nekim mjestima debljine i do tri i po metara. Kao vezivno sredstvo korišten je hidraulični krečni malter.

– Pretpostavlja se da je građena u periodu vladavine Hrvoja Vukčića Hrvatinića i sačuvala je u cjelini karakter srednjovjekovne ulazne kule prema podgrađu. To je jasno vidljivo po staroj jajačkoj stambenoj jezgri, ali i po karakteru i položaju ovog objekta – kaže Dragan Glavaš, turistički vodič u Agenciji za kulturno-historijsku i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca.

Kula se može vidjeti i izvan gradskih zidina, iz dvije mahale koje su se formirale oko Ibrahim-begove džamije u Pijavicama te Hadadan džamije u centru grada.

– Prema kazivanjima izvjesnog Hadže Šećerćehajića, objekt je za vrijeme osmanske uprave preinačen u sahat-kulu, a satni mehanizam bio je okačen iznad kapije, na luku s istočne strane – pojašnjava Glavaš.

Zub vremena

U drugoj polovini 18. stoljeća, u Jajce dolazi i neko vrijeme u njemu živi i radi Muhamed Prozorak, vrstan poznavalac satova i jedan od najpoznatijih bh. astronoma tog vremena.

Kako navodi Glavaš, mnogi smatraju da je baš on ubijedio Jajčane da im treba sahat-kula pa su kupili sat i astronomska pomagala i sve to smjestili u već postojeću kapi-kulu. Sahat-kula je često popravljana i prepravljana.

Cijeli gornji dijelovi nespretno su izmijenjeni. O održavanju sata brinula se porodica Šeherćehajić, čija se kuća nalazila u blizini. Šerif-beg Šeherćehajić, po zanatu sahadžija, posljednji je jajački muvekit koji je upravljao ovom sahat-kulom.

Ovaj spomenik postoji duže od pet stoljeća, a zub vremena na njemu je ostavio trag. Sahat-kuli danas je neophodna hitna restauracija koja će je sačuvati za buduće generacije.

Austrougarski vojnici odnijeli sat i zvono

Nakon što su austrougarske čete okupirale BiH, vojnici su odmah skinuli sat, ali i zvono, misleći da je ono nekad pripadalo Crkvi sv. Luke, koja je nakon turske okupacije 1528. godine pretvorena u džamiju.

– I satu i zvonu od tada se gubi svaki trag, a time i mogućnost da se odrede njihovo porijeklo i starost. Također, nestali su i kvadranti, odnosno rub-tahte ili irtife, kao i astrolab i druga pomagala – ističe Glavaš.

(avaz)