Bilo je to u proljeće 1747. godine kad se Esma Sultanija, mlada hanuma namjesnika Bosne, Mehmeda paše, naglo razboli. 
Iz dana u dan je sve više bila slaba, a niti jedan hećim nije joj mogao pomoći. No, u tom kraju je živjela neka kaurkinja u donjoj mahali od soja Kristjanskog iz Donjih Kraja, pa je ona posavjetova da ode do jedne pametne žene tamo, što u zvijezde gledat’ zna.

I, uputi se Esma Sultanija u Donje Kraje i nađe tu ženu, zvijezdaricu imenom Ljubu Vidakovu. Esma Sultanija je uhvati za ruku i zakle je Bogom istinitim da joj kaže hoće li ozdravit’ ili neće. Ljuba listala po nekim tefterima, pa kad završi, pogleda je tužno:

– Nećeš ozdravit, lipa anumo…

Esma Sultanija obori glavu i briznu u plač.

– …sve dok ne staviš kamen na kamen tamo di se voli, i tamo di se mrzi i tamo di se moli! Evo, tako ti je u ćitabu zapisano! 

Ali, ne htjede joj više ništa reć’, niti htjede zlata ni dukata. I, povrati se Esma Sultanija dvorima svojim u bijeli grad Jajce, dumajući o svemu što joj zvijezdarica ispriča. Ni efendija Hadži Lojo nije znao odgonetnut o čemu se tu radi, već samo odmahivao rukom tvrdeći da su to đaurska posla. A negdje početkom ljeta dođe nova sluškinja Halima da hizmet čini u Esme Sulatanije i kad ču za tu priču ponudi se da je odgonetne. Esma Sulatanija je sve ispitivala od kud je i šta je i ispostavi se da je i Halima iz Donjih Kraja. To bi čudno Esmi Sulataniji, ali je pusti da joj odgonetne. I, Halima joj objasni:

– Eto, tribaš sagradit ćupriju!

– Ćupriju???

– Dvi ćuprije!

– Baš dvi?

– Dvi!

– I to je sve?

– Nije plemenita hanumo! Jedna ćuprija mora bit tamo di se neko voli, ali nemere jedno drugom prić. Druga mora bit tamo di je neka omraza nastala, pa će je voda ispod ćuprije odnit. A uz to tribaš i džamiju sagradit, kamen na kamen tamo di se moli. 

Esma Sultanija rasproda sav nakit kojeg je imala i dade da se naprave dvije ćuprije i jedna džamija. Nisu dugo tražili i nađoše mjesto na kome su se dvoje mladih voljeli, ali su bili rastavljeni Vrbasom. Tu niče prva ćuprija. 
Na drugom mjestu nađoše braću u omrazi s dvije strane rijeke i tu podigoše most, i braća se izmiriše i do vijeka vijekova se ne posvađaše. 
A u mahali, u bostanu Bibe Selimove, gdje se, kazivaju, uz lijep vavik molio davni Dedo Idriz, dade Esma Sultanija da se sagradi lijepa džamija. 

Od tad ona posve ozdravi i dočeka duboku starost na svojoj kuli, a narod pripovijeda s koljena na koljeno priču o Esmi Sultaniji.