“BOSNA ŠAPTOM PADE”
Više od 500 godina od pada Bosne pod osmansku vlast ostala je sačuvana uspomena na tragičan pad Bosne koju je 1463. osvojio sultan Mehmed II. Osvajač pogubivši posljednjeg kralja Stjepana Tomaševića. Taj pad Bosne objašnjen je samo jednom rečenicom “Bosna šaptom pade”. Taj pojam postao je tijekom povijesti sinonim za nešto što iznenada, naglo padne odnosno propadne brže nego što bi se itko nadao.
Glavni razlog propasti Bosne bila je nesloga bosanskog plemstva koje je u svojim razmiricama često pozivalo za “suca” turskog sultana jer je osmanska vlast već više od jednog stoljeća bila na granicama bosanskog kraljevstva. Osim toga, Bosnu su razdirali i vjerski sukobi između bogumila i kršćana katolika, nesređene socijalne prilike, loši postupci feudalaca prema kmetovima. Tome još treba dodati samouvjerenost mladog kralja Stjepana Tomaševića. On je, uzdajući se u pomoć kršćanskih zemalja, posebno ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina i pape Pija II., otkazao sultanu ugovoreni danak. To je bila prilika sultanu Mehmedu II. da konačno osvoji Bosnu (koja se raspadala i predavala pred njime gotovo bez borbe) te na prevaru zarobi posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića i odrubi mu glavu u lipnju 1463. godine.
- com. (2011). „Bosna šaptom pade“. mojapovijest.com. https://www.mojapovijest.com/bosna-saptom-pade/
LEGENDA O IMENU GRADA JAJCA
Bezbrojne su lokalne predaje o postanku i imenu nekog mjesta. U njima se obično polazi od etimologije riječi od koje je ime izvedeno, ili od položaja na kojem je grad smješten. Predaje i jedne i druge osnove zastupljene su u građi koja se odnosi na postanak i ime grada Jajca. Tako se kazuje da Jajce ime duguje činjenici da su “prilikom zidanja grada u malter stavljali jaja da bi malter bio čvršći”, što je motiv koji se često javlja u predajama o različitim gradnjama.
Druga predaja ističe da je “tvrđava-grad sagrađena na jajolikoj stijeni, pa otuda i ime grada”. Taloci bilježi da “…ima ih koji ime grada Jajca dovode u svezu s imenom legendarnoga vojvode kastela Grmuše (na lijevoj obali Une u Bihaćkom kotaru) Jajice”. Ruševine tog kastela raznesene su prije 1889. godine. Prigodom čišćenja nađen je pernati buzdovan i koplje mađarske forme. Puk priča, “da je ondje prije pesto godina živio vojvoda Jajica…”.
Predaja o porijeklu imena grada, koja se u različitim pisanim izvorima najčešće prenosi, kazuje da je “Hrvoje povjerio gradnju nekom graditelju imenom Luculli, koji je sagradio grad po uzoru napuljskog kastela – Castello del Uovo” (dvorac jajce). Varijanta ove predaje, koja je zabilježena i u naše dane, nesumnjivo je knjiškog porijekla. U njoj je izostavljen graditelj, a u prvi plan istaknut je bosanski velikaš Hrvoje Vukčić hrvatinić, gospodar Donjih krajeva, čije je oduševljenje talijanskim Castellom del Uovo bilo presudno za postanak Jajca: “Hrvoje Vukčić Hrvatinić bio je vazal napuljskog kralja i kad je vidio Kastelo, po uzoru na to izgrađen je grad Jajce”. Sve predaje vezane za postanak Jajca su kratka, jednoepizodična saopćenja, za čiji nastanak je samo ime grada nudilo, ali do izvjesne mjere i ograničavalo maštu prenosilaca usmene tradicije.
(Priča iz knjige “Jajce u narodnoj predaji” autorica Aiše Softić i Ljiljane Ševo/agencija-jajce.ba)
MOTIV ZAKOPANOG BLAGA, PREDAJE O VILAMA, O ĐAVOLU, O DOBRIM I ZLIM DUHOVIMA
U Jajcu su se kazivale i različite predaje koje spadaju u skupinu mitoloških ili demonoloških, to jest onih brojnih sižejno raznovrsnih kazivanja, koja se kreću u rasponu od nerazvijene predaje obavijesti, preko memorata, pa sve do razvijenih, ponekad višeepizodičnih predaja-fabula, a čija je osnovna odlika susret sa onostranim.
Najrasprostranjenije među mitološkim su predaje o zakopanom blagu. Motiv zakopanog blaga u bosanskohercegovačkim predajama vezuje se kako za najdublju starinu, tzv. doba divova do kojeg najdalje seže pamćenje ovdašnjeg čovjeka, pa sve do savremenosti. O zakopanom blagu pričalo se na cijelom području BiH – da li zbog želje da se tegoba svakodnevnica prevlada nenadanim otkrićem blaga ili zbog vječitog nastojanja da se dokuči tajnovito i daleko, teško je odgonetnuti. Možda je ovaj motiv povezan i sa zlatom koje simbolizira Onaj svijet. Ponekad su predaje o zakopanom blagu samostalne, a češće prepletene sa nekim drugim kazivanjima, najčešće sa historijskim i kulturnohistorijskim predajama koje se obično odnose na ličnosti ili lokalitete. Takav je slučaj i sa primjerima zabilježenim u Jajcu. U prvoj predaji, uz motiv zakopanog blaga, prepliće se sudbina kralja Stjepana Tomaševića i osmansko vladanje Jajcem :“Kralj se sklonio u Jajce. Iz Jajca je sa deset tovara došao u Sokol-grad. Tu je zlato pretopio u veliki kolut, disk, i bacio ga u rijeku Sokočnicu; može se i sada vidjeti odsjaj.“ U varijanti ove predaje navodi se da je „kralj bježao, uplašio se. Mlad bio. Put ga je vodio preko Jezera, Šipova, i završio u Ključu. Kralj je blago nosio na dvanaest konja. Prilikom prelaska preko Sokočnice, blago sa konja je palo u vodu i potonulo. I dan-danas narod priča da se jednom godišnje to blago pokazuje ispod Sokol-grada u vodi“. O blagu Stjepana Tomaševića kazivane su predaje i izvan područja Jajca. U jednom takvom primjeru spominju se „magaza u kojoj je sedam kaca punih dukata koje je Stjepan Tomašević zakopao“. U usmenim predajama sa područja BiH motiv zakopanog blaga povezuje se i sa caricom Marijom Terezijom. Ove predaje nemaju notu tajanstvenosti, kao predaje o blagu Stjepana Tomaševića, već otvaraju mogućnost da je blago zaista nađeno :“Jedan našao, kad je pravio kuću, od mesinga, kao novac Marije Terezije“.
Predaje o vilama, o đavolu, o dobrim i zlim duhovima, također pripadaju skupini mitoloških. Ove predaje uvijek kazuju o vlastitom doživljaju ili doživljaju kazivaču poznate osobe, te ne ostavljaju mjesta sumnji, pa se na taj način ostvaruje i u ovom slučaju jedna od osnovnih žanrovskih odlika predaja – vjerovanje u istinitost ispričanog. Predaje o vilama, koliko su kazivanja o mitološkim bićima, toliko su i potraga za idealnom ljepotom i velikom, sudbinskom ljubavlju. Potvrđuju to primjeri iz Jajca:“U davno doba, u brzacima rijeke Plive, kupale su se vile jezerkinje. Bile mlade i lijepe. Zaljubi se mladi mlinar, skoči u brzake i nikad ga niko nije vidio. Vjerujemo da će sretno živjeti sve dok bude rijeka Pliva čista i lijepa“. Predaja o plivskim vilama na granici je bajke. Povezivanje vila i vode je uobičajeno, a motiv ženidbe vilom vrlo je zastupljen. Vile se općenito poimaju kao mitska bića naklonjena čovjeku i omiljena su tema slavenskog folklora.
Za Kršlakovu kuću u Jajcu vezana je predaja o tzv. kućnim duhovima. Navodno, „mnogi ljudi, kad su se igrali kao djeca, primjećivali su da se suđe pomjera, da zvecka“, dok se za Ibrahimbegovicu, koja je živjela u Kršlakovoj kući, pričalo da je bila „s njima u dobrim odnosima, s tim kućnim duhovima“. Predaje istovjetne okosnice poznate su na širokom prostoru BiH, vezane su kako za određeni objekat (kuću), tako i za tačno određene ličnosti. Kućni (poslušni duh) prema narodnom vjerovanju mogao je biti i dobar i zločest, ali nikada zao. Dok se njegovo djelovanje na različite načine moglo registrirati, on sam ostajao je nevidljiv i neodređen.
(Priča iz knjige “Jajce u narodnoj predaji” autorica Aiše Softić i Ljiljane Ševo/agencija-jajce.ba)
STJEPAN TOMAŠEVIĆ I KRALJEV GROB
Posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević (1461-1463) ušao je u narodno predanje tragikom svoje mučeničke smrti. Pripovijeda se da ga je turski zapovjednik Mahmud-paša izmamio iz Ključke tvrđave prevarom, obećavajući njemu, njegovom stricu i nećaku bezbjednost, čak i posjede koji bi mu zamijenili izgubljenu bosansku državu. Navodno je sultan Mehmed II insistirao na načelu da se dinastije zauzetih zemalja satru i unište, a usprkos tome nije mogao da se odluči da pogazi Mahmud-pašino obećanje dato bosanskom kralju. Da se riješi ovaj spor, po običaju vremena, tražena je od uleme fetva. Sultanu je fetvu sačinio perzijski šejh Ali Bestami Musafinek (prijatelj knjiga). Prema jednom mišljenju, fetva je umirivala sultanovu svijest tumačenjem da gospodar nije dužan da održi riječ jednog od svojih sluga ako ju je ovaj bez gospodarevog odobrenja izdao. Jedno predanje kaže da se fetva oslanjala na poslovicu: „Samo ludog će ujesti zmija iz iste rupe dva puta.“ Prema kazivanju, ova izreka je po sultanovoj zapovijedi uklesana u kamen i uzidana nad vratima jajačkog grada. Danas takvog kamena tamo nema, a da li ga je nekad bilo…
Turski hroničar XV vijeka, Dursun-beg, koji daje dosta pojedinosti o bosanskoj katastrofi, u kojima se legenda isprepliće sa istinom, priča da je kralj Stjepan bio “ogroman”, “stasa kao Hezbeg”.
Smrt zlosrećnog Stjepana Tomaševića i mjesto gdje počivaju njegovi zemni ostaci, utkani su u neke od najpotresnijih legend vezanih za Jajce. Stariji historičari pišu da su kralju živome oderali kožu, privezali ga za kolac i postavili na nišan egzekutorima. Bosansko narodno predanje daje ovoj krvavoj slici još morbidniji ton – tijelo mrtvoga kralja sahranjivali su uz udaranje u bubanj koji su od njegove kože sačinili.
Sultan je, navodno, htio da kralj pati ne samo za života već i poslije smrti, pa je kraljevo tijelo dao odredu janjičara da ga pokopaju na mjestu gdje se uvijek iz Jajca vidi, ali sa kojeg se samo Jajce ne može vidjeti. Jajčanima je tako imala uvijek da bude pred očima uspomena na kaznu koju je prepatio njihov kralj, a ovaj ni iz groba nije smio da vidi svoj stoni grad.
Priča dalje kazuje da je sultan gledao za kraljevom pogrebnom povorkom pred kojom su nosili zastavu, a kad mu je vršak zastave nestao iz vidika, dao je znak da se povorka zaustavi i da se na tom mjestu kralj sahrani.
Premda bajkovito, ovo kazivanje se podudara sa mjestom koje, na desnoj obali Vrbasa nasuprot vodopadu Plive, na valovitoj zaravni iznad strmine podno brda Hum, nosi naziv Kraljev grob. Tu se nalazila kamena ploča, oko metar široka i 1,80 metara dugačka, bez tragova natpisa ili klesanog ukrasa. Samo na gornjoj strani, ne tačno u sredini, nazirao se jednostavan krst.
U junu 1888. Godine Ćiro Truhelka je istraživao ovaj lokalitet, našavši uz kosti pokojnika, novac iz vremena ugarskog kralja Ljudevita Velikog (1342-1382). Ostaci su preneseni u Beč, a potom vraćeni u Jajce, gdje i danas počivaju u staklenom lijesu u franjevačkom samostanu.
(Priča iz knjige “Jajce u narodnoj predaji” autorica Aiše Softić i Ljiljane Ševo/agencija-jajce.ba)
NEOSVOJIVA TVRĐAVA
Uz osmansko osvajanje Jajca 1463. godine vezuje se i toponim Carevo Polje, podno grada, gdje je, navodno taborovao sultan u toku zauzimanja grada. Jedna narodna priča pominje da je „ban Radivoje (stric kralja Stjepana Tomaševića) sakrio svoje kćeri, da ih sačuva od ratnih nedaća, u neku pećinu pod kojom je bio dubok ponor. Radivoja su turci, zajedno sa kraljem, uhvatili, pronašli su i skrovište njegovih kćeri, koje, da bi izbjegle sužanjstvo i sramotu, skočiše u ponor i poginuše. Od tog vremena do danas, oko pećine se širi miomiris ruža“.
Za lokalitet Kravlje kože postoji legenda o starici koja je Turcima odala način na koji se tvrđava Jajce snabdijeva vodom, tražeći za nagradu „zemlje koliko može da obuhvati kravlja koža“. Kao i u drugim sličnim predajama, starica je kožu izrezala na tanke trake/opute i tako njima obuhvatila veliku površinu zemlje.
Postoji još jedno predanje, dosta uobičajeno u našoj narodnoj tradiciji, da je kralj pred turskom navalom pobjegao iz Jajca tako što je potkovao konje naopako, kako bi zavarao trag.
Imajući pred očima sliku „tvrdog grada“, neosvojive tvrđave, narodni pripovjedač nije mogao zamisliti njegovo osvojenje na drugi način nego izdajom. Uzrok pada jajačke tvrđave pretočen je u priču: “Stanovnici sela Dnoluka u blizini jajačkog grada, a koja su sada vakuf preminulog Gazi Husrev-bega, prilikom zauzeća Bosne primili su Islam, i ostali na svom mjestu. Ostalo stanovništvo, kao što je gore spomenuto, po naredbi sultana, preseljeno je u okolinu Istanbula. Kasnije, kad su stanovnici Dnoluke čuli da će nevjernici doći da zauzmu tu tvrđavu, pokolebali su se i postali vodiči nevjernika. Dok su muslimani obavljali džuma-namaz, nevjernici su iznenada napali sa svojom vojskom njihovu tvrđavu. Sve su muslimane odmah poubijali i tvrđavu zauzeli. Kada je kasnije, hidžretske 934. godine, pomenuti Gazi Husrev-beg, bosanski sandžak-beg osvojio tu tvrđavu, naredio je da se svakog petka, dok se ne obavi džuma-namaz, kapije tvrđave zatvaraju. Od tada je sve do danas ostao običaj da se u to vrijeme kapije navedene tvrđave zatvaraju“.
Kazivanje o zauzimanju Jajca na prevaru bilježi i putopisac iz 17. Vijeka, Atanasije Đorđić, a legendi vjeruje budući da se iz njegovog opisa vidi koliko je bio zadivljen strateškim položajem i snagom bedema, kula i bastiona. On kaže: „Grad je prema rijeci bio tako udešen, da ovdje nije bilo moguće ni jurišati ni opsjedati ga, a nema ni zgodnog mjesta gdje bi se mogao tabor smjestiti, pa da je to i moguće, slabo bi to gradu naškodilo, jer je on na tolikoj visini i na tako tvrdom temelju sazidan. Zato imadu i kršćani koji su ovdje stanovali svoju tradiciju, po kojoj ga Turčin, šezdeset godina poslije svih drugih bosanskih gradova, nije osvojio silom, nego varkom.“ Naime, prema legendi koju bilježi Đorđić, „Jajce su Turci osvojili prevarom. Praveći se da odustaju od opsade, oni su ostavili pred gradom kužnu odjeću, koju su stanovnici Jajca uzeli zbog plijena, te tako unijeli zarazu unutar tvrđave. Grad je zbog kuge u najkraće vrijeme skoro opustio, a Turci ga osvojiše ne potegav ni mača.“
(Priča iz knjige “Jajce u narodnoj predaji” autorica Aiše Softić i Ljiljane Ševo/agencija-jajce.ba)
