“Tu smo se sa njim pozdravili. Napustili samo Jajce i više smo žalili zbog rastanka sa ovim gradom nego što samo se radovali odlasku iz Bosne. U Jajcu smo našli toliko lijepih stvari da smo zaboravili loše uspomene iz drugih mjesta (Lijepim djelima se brišu ružna djela). Kada bi cijela Bosna bila grješna Jajce bi joj bilo najbolja isprika i zbog njega bi dobila najljepši oprost.”

Muhamed Ali-Paša u Jajcu ej boravio 1900. godine.

Muhamed Ali-paša

Muhamed Ali-paša je sin Muhamed-Teufik paše, a praunuk Muhameda Alija. Rođen je u Kairu 1875. godine. Imao je tri sestre – princezu Nazliju, princezu Hatidžu i princezu Naimu i brata Abasa, koji je bio kediv (naslov egipatskog vladara) Egipta u periodu od 1892. do 1914. godine. Muhamed Ali-paša i njegov brat su se školovali u Austriji. U Egipat su se vratili nakon smrti oca Muhameda Teufika u januaru 1892. godine. Abas-paša je preuzeo vlast nad Egiptom i dobio titulu kediv, dok je Muhamed Ali-paši ostao pasivni politički posmatrač. Posvetio se putovanjima prilikom kojih je nastojao upoznati različite zemlje, a posebno one nastanjene i muslimanskim stanovništvom. Sebe je smatrao turistom koji je upoznavajući mnogobrojne države, obavljao posao istraživača, a što je smatrao izrazito važnim. Pored zemalja Evrope koje je redovno posjećivao, također je posjetio brojne zemlje kako azijskog tako i afričkog kontinenta. Napisao je više knjiga u kojima je opisao svoja putovanja, ali su nažalost samo dvije objavljene: putovanje po zemljama Šama i Putovanje kroz sjevernu Afriku. Oba putopisa nalaze se u biblioteci Al-Azhar.

Muhamed Ali-paša je živio u dosta burno političko vrijeme po vladajuću porodicu u Egiptu. Godine 1914. engleski vrhovni komesar svrgnuo je Abas-pašu II dok se on nalazio van granica Egipta.[4] Njegovim nasljednikom, sa titulom sultana, proglašen je Husein Kamil. Zatim je na vlast došao Ahmed Fuad dobivši titulu kralja. Nakon smrti kralja Fuada, za prijestolo nasljednika je imenovan njegov sin Faruk. S obzirom da kralj Faruk I nije bio punoljetan, za regenta je postavljen upravo Muhamed Ali-paša. Da bi što brže preuzela egipatsko prijestolje, kraljevska porodica je zatražila da se na Al-Azharu izda fetva u kojoj se godine života kralju Faruku računaju po hidžretskom kalendaru kako bi za kraće vrijeme postao punoljetan. U kratkom periodu regenstva, od 28.04.1936.g. do 29.07.1937. g., za Muhamed Ali-pašu je sagrađen veliki dvorac. Nakon gubitka političkog položaja ovaj dvorac je pretvoren u sjedište Medžlis-vusaja, a nakon smrti Muhamed Ali-paše 1954. godine dvorac je pretvoren u muzej koji nosi njegovo ime

 

Kao član vladajuće porodice, Muhamed Ali-paša je pripadao svjetskoj, društvenoj eliti svog perioda. Njegovo obrazovanje, poznavanje više stranih jezika (njemačkog, francuskog, engleskog) olakšavali su putovanja koja je vrlo često praktikovao. Iako putovanja nisu imala političku pozadinu, njegova vjerska pripadnost i porijeklo su usmjeravali da su zemlje koje je posjećivao uglavnom bile one nastanjene i muslimanskim stanovništvom. Kao što sam naglašava, ovaj putopis je napisao isključivo za prijatelje. Bosnu je izabrao kao zemlju kroz koju je napravljena željeznica te je stoga smatrao da je na višem civilizacijskom stepenu od ostalih balkanskih zemalja. U toku putovanja osnovni cilj mu je bio upoznati običaje naroda koji je nastanjuju. Na početku putopisa, autor naglašava da je planirao posjetiti i Crnu Goru, ali da nije imao dovoljno vremena za to.

Ljetno putovanje u Bosnu i Hercegovinu

Grad Jajce

Vidi se da je ovaj grad, kao i ostali gradovi u Bosni, starinskog tipa gradnje. U njega se ulazi kroz drevnu, ali veoma lijepu kapiju. Kada smo stigli, na ulazu u hotel, nedaleko od ove kapije, čekao nas je vlasnik hotela, čovjek sa vidnim znacima krepkosti i snage, a uz to je bio vedra lica. Hotel je imao samo 17 soba. Nama su rezervisali dvije sobe na na prvom spratu i jednu dvokrevetnu sobu za našu poslugu  u prizemlju. Treći sluga je bio prinuđen da boravi u drugom hotelu pošto ovdje nije bilo mjesta za njega. Kada smo popili čaj, otišli smo da vidimo vodopad Bejazi (bijeli vodopad) na rijeci Plivi koja se ulijeva u rijeku Vrbas i koja se obrušava sa visine 30 metara, pa se razlijeva u deset potoka. Sjećam se se da nam dosta sličan prizor vidio u Norveškoj kada je sa nama bio Muhamed-aga koji nam je bio vodič.

Poslije ovih divnih pejzaža otišli smo da vidmo jednu baštu zasađenu raznovrsnim povrćem, a stanovnici je zovu Velika bašta. Na putu ka toj bašti, s obzirom da mi nismo poznavali put, slučajno smo se približili nekoj kućici u kojoj je bio jedan lijep ali opasn pas. Čim nas je ugledao počeo je režati i lajati na nas. Muhsin-beg se prestrašio i umakao misleći da je pas odvezan ali, hvala Bogu, bio je vezan.

Potom smo se vratili u hotel gdje smo vlasnika hotela pitali koja bismo mjesta trebali posjetiti. On nam je pokazao pećine , što nismo smatrali zanimljivim jer su one iste kao i ostale pećine svugdje u svijetu. Zatim smo otišli da vidimo franjevačku crkvu (radi se o samostanu). U njoj smo vidjeli stakleni sanduk sa ostatcima Stjepana I, najpoznatijeg i prvog bošnjačkog kralja (Stjepan Tomašević Kotoromanić je posljednji, a ne prvi bosanski kralj).

Tvrđava Jajce

Na kraju nas je vlasnik hotela savjetovao da odemo vidjeti staru tvrđavu. Prihvatili smo savjet i ta posjeta nam se dopala više od svih znamenitosti koje smo ovdje vidjeli. S obzirom da je tvđava bila u državnom vlasništvu, morali smo zamoliti zapovjednika grada, koji je tada bio zauzet vojnim vježbama, da nam odobri posjetu. Ali, na našu sreću, ključevi tvrđave su bili kod portira hotela pošto je i hotel bio u državnom vlasništvu. Portir je dozvolio da odemo razgledati tvrđavu. Primijetili smo da stanovnici koji stanuju u kućama pored puta, vire kroz prozore i posmatraju nas kako se penjemo ka tvrđavi.

Kada smo stigli, portir je otovrio vrata tvrđave u kojoj nađosmo četiri drvene prostorije koje služe kao magacini vojene opreme, te još dvije zgrade, od kojih je jedna skladište opreme, a drugu koriste kao magacin stočne opreme i hrane. Tamo smo na ostatcima drvene zakorene ilovače vidjeli jednu maramornu ploču na kojoj je naslikan krst sa natpisima oko njega, pa smo pitali vodiča zbog čega je tu ova ploča. On nam je rekao da su tu pokopane glave dvojice kršćana, i ispričao nam kako su žrtve pogubljne i tu ukopane. Rekao je da su ih ubili Turci i potom, izlažući ih javnom ruglu, odrubili im glave, odsjekli im jezik, porezali noseve i uši, i onda im nabili glave na koplja.

Nedaleko odatle vodič nam je pokazao vrata na kojima je naslikana gornja polovina čovjeka, odrubljenog nosa sa nekim simbolom na glavi. Vodič nam je ustvrdio da je to lik jednog od kraljeva i da mu je na kruni bio nacrtan krst, te mora biti da su Turci izbrisali taj krst i unakazili nos. Ja mislim da je to ustvari slika koja predstavlja jednog od hrabrih, vjerovatno mađarski ili, možda ruskih junaka (radi se o kraljevom portalu sa grbom Kotromanoća koji se nalazi iznad vrata u Stari grad na južnom dijelu tvrđave nalijevoj strani).

Tu nam je pokazao kulu tvrdeći da je bila zatvor u čije tamnice su Turci trpali i zatvarali obespravljene podanike držeći ih bez hrane i vode do smrti (vjerovatno se misli na Medvjed-kulu koja je nekada bila i zatvor). Premda sam bio ubijeđen da nas vodić svojom pričom obmanuje i govori gole gluposti koje nemaju veze sa istinom, ipak me svojim lažima i klevetanjima naljutio i iznervirao. On je stalno skrivao istinu i uljepšavao laž. Ta kula, za koju lažno tvrdi bila zatvor, u tursko doba je bila sastavni dio tvrđave, neophodan za njenu odbranu. Takva je bila onovremeno uloga ostalih kula, ali zub vremena je kulu odvojio i još uvijek se vide ostatci zida koji ju je spajao sa tvrđavom.

Nakon što smo pregledali ova znamenja, odlučili smo da se vratimo. Spuštajući se, pri povratku, sreli smo nekoliko žena muslimanki koje su bile potpuno pokrivene i lice im se uopšte nije vidjelo, a kako smo već pominjali to im je bio masovni običaj. Ali i više od toga – primjetili smo da pretjeruju u pokrivanju i čednosti toliko da su zaokretale lice i čitavo tijelo  ka zidu da se nimalo ne ukažu. To je rezultat prekomjerne čednosti i privženosti islamskom moralu i sitočnjačkim tradicijama. Kada ih je naš vodič vidio, počeo se izrugivati njihovom ponašanju rekavši kako su ovi ljudi zaista čudne ćudi i da mu je najčudnije to što, kada neko od njih ide putem sa svojom ženom sa svojom ženom te slučajno nekog sretnu na putu, žena će tada pokušati  da se skloni iza svoga muža!! Smučilo mi se na ismijavanje ovog čovjeka. Smučilo mi se na njegovo preziranje tradicije muslimana koji su moj narod i za koje sam ja vjerski usko vezan. U tom trenutku nije bilo drugog izbora nego da ih, koliko je moguće, odbranim te sam mu rekao: „Ti znaš da svaki narod ima svoje običaje za koje smatraju da ih se treba pridržavati i poštovati ih, i oni su im sveti. Branit će ih pred tuđim običajima, makar njihovi bili besmisleni i loši, a tuđi ispravni i bolji. Da ti sebe vidiš, ne bi druge kritikovao. I da znaš, ako čovjek navikne na nešto, onda mu to postane osobina. A pored ostalog, i ti i tvoj narod imate loše i prezrene običaje i ponašanja kojima bi se ovi ljudi, kada bi ih pretresali, mogli ismijavati više nego što se ti njima ismijavaš. Stoga je bolje da prestaneš kritikovati ljude, vrijeđati njihove tradicije i grditi njihovu odjeću“.

Vratili smo se u hotel i odlučio sam da više ne izlazim. Nastavio sam pisati putopis sve do pola osam, kada sam otišao u restoran na večeru. Tamo sam vidio nekolicinu službenika iz Jajca i druge mještane. Malo je bilo službenika, jer ovaj grad nema više više od 4000 stanovnika. Kada su postavili hranu, pomislili smo da je ukusna, ali kada smo je probali, ali kada smo je probali, pokazalo se da smo je previše hvalili i da je gora od one u Sarajevu. Nisam ništa jeo, te sam se ubrzo vratio u sobu da u užitku sna nadoknadim neostvareni užitak jela. Mogao sam posijeliti te večeri da je u gradu bilo ičeg što nudi takvu zabavu.

Divan prizor

U jutor, dvanaestog dana putovanja, odlučili smo otići na izlet u predio koji se zove Jezero, a koji je udaljen od Jajca nekoliko kilometara. A to je, Boga mi, tako lijepo izletište da se ne može opisati ma koliko bi pisac pokušao da objasni i dočara tu ljepotu. Što se mene tiče, to bih mogao dočarati sljedećim riječima: Čak i da smo pretrpjeli i mnogostruko veče teškoće u Bosni, a posebno u Sarajevu, po cijenu da stignemo do ovog izletišta, ne bi nam predstavljalo nikakav napor. Jer, ovdje smo pronašli pravi odmor i savršen ugođaj. Pokušat ću da upoznam čitaoca sa nekim detaljima ovog divnog mjesta koje plijeni srca. Tu na rijeci Plivi prepuno jezero kojeg ta rijeka izdašno opskrbljuje vodom, a dosta je slično jezeru Princ u Švicarskoj, samo što su planine oko ovog jezera niže i manje od onih oko jezera Princ. Ove vode su svježe i prijatne poput jutarnjeg povjetarca, srebrne su bjeline, ali još bliještavije i prozirnije i, čini mi se, vrlo duboke i nedosežna dna. Rijeka koja otiče iz jezera obrušava se niz mnoštvo litica, a krase je hiljade otoka oko kojih se uvija i promiče bistra voda poput listova sablji. Nad rijekom se sa otočića nadvilo  mnoštvo stabala čije se grane njišu i mladice uvijaju, pa zar postoji upečatljiviji prizor od „dženetskih bašći ispod kojih rijeke teku!“ (Kur’anska sintagma kojom se spominju rajski vrtovi). Mnogo veće vode su se obrušavale sa visokih padina, a manjim dijelom sa nižih obronaka. Izgledalo je da se voda zavlači i nestaje u međurječima. Kakve sve ljepote je ruka prirode svršeno satkala! Toliko sam bio oduševljen ovim prizorima da oni ostaše urezani na stranici moje duše i uzeše široki prostor u mojim grudima i ne mislim da ću ih ikada zaboraviti.

Bio sam zadovoljan onim što sma vidio pa sam odlučio da ne idem u preostale dijelove izletišta Jezero gdje nas je čekalo savršenstvo i vrhunac ovakvih prizora. Vratili smo se u hotel i dozvolio sam svojoj poslugi da odu do tog jezera, da uživaju u krasotama tog prizora i da otkriju ljepote koje smo vidjeli. S obzirom da nema željezničke pruge od Jajca do Banja Luke, tražili smo do vlasnika hotela da nam prirpemi vozilo kojim bi otišli do Banja Luke. Zatim smo krenuli da posjetimo pijacu koju nam je vlasnik hotela preporučio. Išli smo pješice glavnom ulicom. S fesovima na glavi, koračali smo strojevim korakom poput vojnika. Usput smo sredli jednog mullu (učen čovjek, teolog). Pozdravio nas je i mi smo mu uzvratili uz dužno poštovanje. Primjetili smo da su se stariji ljudi radovali kada nas vide ovako vedre i nasmijane, a lijepo i elegantno sređene.

Usput smo vidjeli džamiju sa mezarjem u kojem je bilo nišana sa natpisima. Zastali smo se i vidjeli da su tu ukopana dva heroja, a to su Džabija hadži Mustafa-beg i njegov sin. Ljudi su se, kada su nas vidjeli, okupili pa smo svi proučili Fatihu (prva sura u Kur’anu) i pomolili se za umrle.

Pijaca nije bila zanimljiva s obzirom da se sastojala od samo nekoliko prodavnica sa voćem i mesom, te krenusmo ka hotelu.

Čudan pratilac

U hodu smo primjetili da nas neki čovjek sa fesom na glavi prati. Nosio je kratki kaput, ali nije izgledao lijepo odjeven niti sređen. Bio je krupan i veoma visok, a po njegovoj odjeći se nije vidjelo da je porijeklom iz neke ugledne porodice, ili da je bogat, pa nam je izgledao sumnjiv. Kada smo stigli na nekoliko koraka do hotela, približio nam se i pozdravio nas na turskom jeziku. Spontano je počeo sa nama pričati, a mi smo, ne znajući o kome se radi , bili suzdržani. Prvo nas je pitao jesmo li vidjeli sva znamenja u Jajcu, pa smo pomislili da želi da nam bude vodič. Ali, kada smo vidjeli da je tako jadno obučen i neuredan, rekli smo mu da smo sve pregledali u ovom gradu i da ne trebamo ništa više posjetiti. Vlasnik hotela je čuo naš razgovor i začudio se što se tako ponašamo prema tom čovjeku. Približio mi se i rekao na njemačkom jeziku da je to najbolji i najhrabriji čovjek u jajcu i okolini. Ovim riječima nas je utješio i rasteretio. Kada je saznao da smo iste vjere, počeo se žaliti na nepravedan odnos vlasti. S obzirom da je nezgodno takve razgovore voditi na vratima, pozvali smo ga da, ako nema ništa protiv, pođe sa nama do vodopada gdje ćemo biti komotni i bezbjedni da pričamo što god želimo. Krenuo je uskim putem pred nama dok nismo stigli na livadu.

Razgovor sa jednim uglednikom iz Jajca

Zaustvio se i upitao nas: „Zar vi ne znate da je ispod ove zemlje na kojoj stojite bilo muslimansko mezarje čije su humke poravnate u pripremi da se tu izgrade objekti i zgrade? A ovaj dio koji vidite među zidinama Starog grada je dio u kojem samo muslimani žive. Ova velika kuća je moja i večeras me počastite vašom posjetom, ukoliko nemate obaveza zbog kojih morate provesti veče u gradu“. Zahvalili smo mu i izrazili žaljenje što smo već planirali da poslije podne otputujemo. Pokazao nam je jedan mali četverougaoni zamak i rekao da su ga Turci koristili kao džamiju, i da ga sada muslimani žele adaptirati i renovirati kako bi ga vratili u prvobitno stanje. Ali je ova ne tolerantna vlada to odbila obrazlažući da je taj prostor ranije bio grčka crkva. Upitao sam ga: „Ako je konstrukcija tog objekta u ruševnom stanju, zašto ga ne ostavite kao historijski spomenik? Bolje nego da ga vlada prisvoji crkvi, jer vlada je moćna i ima mogućnosti  i nadležnosti da radi šta hoće i niko ne može protiv nje. Naprotiv, vašim suprostavljanjem ćete izazvati po vama još goru situaciju“. Čovjek me je pažljivo saslušao i nije me prekidao, niti je za cijelo vrijeme ni usnom mrdnuo. Kada sam završio sa savjetima, počeo mi je objašnjavati razloge zašto su oni protiv vlade i zašto je mrze. Ne samo da vlada odbija dati odobrenje za tu džamiju nego želi da je pretvori u crkvu, pošto su franjevci nudili  vlasnicima okolnih kuća goleme svote novca da ih prodaju. Zatim nam je počeo objašnjavati na koji način su im oduzeti vakufi. Vidio sam da započinje novu korisnu temu, pa sam ga, kako naši orijentalni običaji nalažu pozvao u hotel gdje će uz fildžan kahve nastaviti svoju priču. Rekao  je da mu je otac ostavio vakuf koji ima godišnji prihod od 1000 forinti i da je taj prihod namjenjen za javne česme u Jajcu. Samo Allah zna koliko smo se zaprepastili kad je rekao da ne zna za šta se utroši taj novac i da je ista situacija sa ostalim vakufima.

Naši vakufi su imali najmanje 10% udjela u dobitku, a sada raspolažu samo sa 2% dobiti nakon što su ih banke preuzele. Što se tiče nas begova, uglednika i zemljoposjednika, ograničili su nam prava na raspolaganje našom imovinom. Podijelili su naše nekretnine na dva dijela. Jedan dio nam je na raspolaganju, a drugim dijelom raspolaže poduzetnik kojeg imenuje država, a kojeg mi ne možemo niti izuzeti od njega našu imovinu, pa čak i kada bi se naše strane ponudili bezuslovnu nagodbu. Taj unajmljivač, taj pljačkaš, nama daje trečinu prihoda, a dvije trečine idu njemu lično. Ne bi se mi žalili da unajmljivač rade i obrađuju našu zemlju, da uvečaju žetvu, ali šta ćemo kad su oni lijeni. Neće da rade i većinom su kršćani koji samo koriste zemlju za ispašu stoke tako da mi nemao nikave koristi od toga. Sputali su nas, i ovakvim poslovanjem će nas odvesti u siromaštvo bijedu i postat ćemo nesretni siromasi nakon što smo bili zemljoposjednici. A što se tiče naših alima (vjerskih učenjaka) i šerijatskih pravnika, nećeš naći ni dvojicu koji bi znali šta bi oni trebali uraditi za interes muslimana, jer je većina obrazovanih privržena i naklonjena vlastima, a prekinuli su sve veze i donose sa Turcima. Istovremeno, vlada se boji da na državne funkcije postavi talentovane i oštroumne ljude je ne bi mogla zaustaviti ni spriječiti njihovu tendeciju ka Turcima. Mora da ste, na osnovu onog što ste vidjeli u Sarajevu, zapazili našu zaostalost i stagnaciju koja nas je dovela u ovakvo stanje. Čak su se i žene, koje su nekoć čuvale svoju čast, pa i pretjerivale u očuvanju tradicija, počele postepeno odricati tih moralnih vrijednosti što je kod nas bilo nečuveno sve dok nas ove valsti ne povdoše. U Sarajevu, kojeg ste pohodili ima puno koji će vam potvrditi moje kazivanje“. Nastavio je pričati tužne priče o njihovom teškom stanju i opštem rasulu. Rekao je da vlasti svojim ponašanjem smišljeno među njima  siju sjeme razdora, neprijateljstva i mržnje te se pojavilo frakcionašenje i nesuglasice. Vlast je provodila smutnju,  podmuklo pridobijajući jedne protiv drugih kako bi postigla svoje ciljeve i narušila njihovo jedinstvo i međusobno ih podjelila. Upitah ga za one kosti što sam ih vidio u franjevačkoj crkvi pohranjene u staklenom sanduku. Rekao je da se oni time žele dodvoriti narodu i pridobiti njihovu naklonost te da je seljak, inače, pored toga što je zadojen patriotizmom, po prirodi i znatiželjan i nema sumnje da prisustvom ovakvih skeleta  vežu emocije za tu crkvu. Ja sam primjetio da su bosanski srbi, i muslimani potišteni i prepuni srdžbe i da im je u ovoj jadnoj situaciji preostao jedino očaj i strpljenje. Poslije ovog dugog razgovora, razmijenili smo kontakte, kao što je običaj prilikom upoznavanja, priželjkujući sa svoje strane da mu nekad sa svoje strane učinim uslugu. Međutim nisam rekao svoje pravo ime, a da sam, obasuo bi me žalbama i nevoljama tako da bih vjerovatno čuo još čudnije vijesti. Napustio nas je obradovan i rasterećen jer je, dok je govorio sa naših lica čitao zankove bola i potištenosti.

Ugodnu čovjeku treba požaliti, on će saosjećati ili te razvedriti ili će tvoju bol s tobom podijeliti.

U podne smo sišli u restoran da ručamo prije putovanja, mada sam nakon svega što sa čuo bio potišten.

Odlazak iz Jajca u Banja Luku

Naručena turistička kola, slična Švajcarskom vozili, čekala su nas spremna u pola jedan. Unutra su bila četiri sjedišta dva na platou, a jedno do vozača. Pozadi je bio željezni sanduk za vrijedne stvari. Ova kola su vukla dva mađarska konja. Utovarili smo sve naše stvari zahvaljujući upornosti Muhameda Džafera, a uprkos svih osporavnja da će se sve stvari moći smjestiti. Stavili smo male torbe u prtljažnik i posluga je sjela na svoje mjesta, kako sam odredio. Muhamed-aga je sjeo do vozača, a Džafer i Devlet su sjeli na plato. Ja i moj prijatelj smo sjeli unutra i nismo mogli zatvoriti vrata do kraja, jer smo imali puno stvari. Sjeli smo i čekali polazak. To me je podsjetilo na italijanske vozove u kojima putnici sjede i čekaju dugo vremena nakon što se objavi polazak voza.

 

Kada smo krenuli, vlasnik hotela nas je ispratio sa osmjehom. Pored jedne male bašte čekao nas je beg o kojem sam maloprije pričao. Tu smo se sa njim pozdravili. Napustili samo Jajce i više smo žalili zbog rastanka sa ovim gradom nego što samo se radovali odlasku iz Bosne. U Jajcu smo našli toliko lijepih stvari da smo zaboravili loše uspomene iz drugih mjesta (Lijepim djelima se brišu ružna djela). Kada bi cijela Bosna bila grješna Jajce bi joj bilo najbolja isprika i zbog njega bi dobila najljepši oprost.

Izvor: Ljetno putovanje u Bosnu i Hercegovinu, Muhamed Ali-paša

Zahvaljujemo Institutu za istoriju Sarajevo