Obilježavanje 563. godišnjice smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića
Kraljevski grad Jajce, simbol bosanske srednjovjekovne državnosti, i ove će godine dostojanstveno odati počast jednoj od najtragičnijih i najznačajnijih osoba u povijesti Bosne. Povodom 563. godišnjice tragične smrti posljednjeg bosanskog kralja Stjepana Tomaševića, JU „Agencija za kulturno-povijesnu i prirodnu baštinu i razvoj turističkih potencijala grada Jajca“, 5. lipnja 2026. godine u 11:00 sati, organizirat će svečano postavljanje cvijeća i paljenje svijeća u Crkvi sv. Marije sa zvonikom sv. Luke, mjestu gdje je okrunjen posljednji bosanski kralj, te na Kraljevom grobu.
Pozivamo sve zainteresirane građane da nam se pridruže i svojim prisustvom uveličaju sjećanje na vladara čijom je smrću Bosna izgubila svoju samostalnost.
Stjepan Tomašević je bio sin kralja Stjepana Tomaša i krstjanke Vojače. Nakon što je Stjepan Tomaš postao kraljem Bosne, Vojača nije bila smatrana podobnom nositi titulu bosanske kraljice, pa je Stjepan Tomaš tražio ženu višeg roda. Kako je Vojači već bio obećao brak, što se u Katoličkoj crkvi kojoj je Stjepan Tomaš pripadao, smatralo predbračnim ugovorom, papa Eugen IV. je morao razriješiti to obećanje. Stjepan Tomaš je zatim oženio Katarinu Kosaču, kćer herceg Stjepana Kosače, koja je tim brakom postala bosanska kraljica i maćeha Stjepana Tomaševića.
Dana 1. travnja 1459. godine Stjepan Tomašević je oženio Jelenu Branković, dvanaestogodišnju kćerku srpskog despota Lazara i bizantske princeze Jelene koja je nakon muževe smrti ostala de facto vladar Srbije. Brak je sklopljen kako bi Stjepan preko nje dobio pravo na srpsku despotovinu, a bračne pregovore vodili su Jelenina majka, tada već udovica i kralj Stjepan Tomaš.
Stjepan Tomašević dolazi na vlast nakon očeve smrti 1461. godine. Svjestan opasnosti koja mu je prijetila, Tomašević odmah po dolasku na vlast šalje poslanicu papi, u kojoj predviđa tursku najezdu velikih razmjera i moli ga za pomoć. Kako Osmanlije sve jače nadiru, Tomašević se pismeno obraća europskim vladarima moleći za pomoć u obrani Bosne. Podrška pape Pia II. se ogledala u pošiljci krune, kojom ga papin izaslanik kruni za bosanskog kralja, u Jajcu u Crkvi sv. Marije, u studenom 1461. godine. Kralj Stjepan Tomašević priznaje prevlast ugarsko-hrvatskog kralja Matije Korvina, nadajući se obećanoj pomoći. Samo godinu dana nakon krunidbe mladi kralj odbija plaćati danak sultanu Mehmedu II. Osvajaču, što je ubrzalo njegovu odluku da jačim snagama navali na Bosnu. Kralj se početkom 1463. godine obraća Mlecima, upozoravajući ih da Osmanlije namjeravaju tog ljeta zauzeti cijelu Bosnu, a nakon toga zaprijetiti i mletačkim posjedima u Dalmaciji. Velika osmanlijska vojska pod vodstvom Mehmeda II. okupila se u proljeće 1463. godine u Adrianopolu (Edirneu) i krenula na Bosnu. Kralj Stjepan Tomašević bježi iz utvrđenog kraljevskoga grada Bobovca, koji je 20. svibnja 1463. godine, bez otpora predao zapovjednik Radak. Stjepan se najprije sklanja u Jajce, a onda u utvrđeni grad Ključ na Sani gdje se Mehmet-paša Anđelković pismeno i pod zakletvom obvezao da će mu poštedjeti život i pustiti da slobodno ide gdje god želi ako preda grad. Stjepan se nakon pregovora predao, pa je odveden sultanu Mehmedu II. u Jajce. Tamo potpisuje naredbu svim zapovjednicima da se Turcima predaju bosanski gradovi. Sultan proglašava Mehmet-pašinu zakletvu nevažećom. U taboru pred Jajcem, 5. lipnja 1463. godine, Sultan je dao pogubiti bosanskog kralja, njegovog strica Radivoja i veliki broj plemića.
Posmrtni ostaci kralja Stjepana Tomaševića su pohranjeni u Franjevačkom samostanu u Jajcu. Uspomena još uvijek živi u narodu, a ljudi i danas hodočaste kraljev grob na brdu iznad Jajca. Smrću posljednjega bosanskog kralja Bosna zauvijek gubi samostalnost i postaje turski Bosanski sandžak.
